Trojanski konj

Gojko Berić
Autor 30.1.2014. u 09:35

Trojanski konj

Piše: Gojko Berić, Oslobođenje

Pričati gluposti nije najbolji način da se čovjek bavi politikom, jer su u tom poslu glupost i neogovornost jedno te isto. Glupa i neodgovorna bila je izjava lidera SDP-a Zlatka Lagumdžije neposredno nakon posljednjeg u nizu propalih pokušaja stranačkih prvaka da postignu dogovor o provedbi sudske presude Sejdić i Finci, kada je rekao: ‘Mi nećemo nikome dozvoliti crtanje novih karata teritorijalne podjele, pa makar ovako ostalo.’ Neka, dakle, ovako ostane pa makar sve propalo. Bošnjački lideri prepoznali su zle namjere u stavovima šefa HDZ-a BiH Dragana Čovića. Oni ne žele nikakvu rekonstrukciju Federacije BiH po principu etničke većine, smatrajući da bi to vodilo definitivnoj etničkoj podjeli zemlje, a možda i njenoj disoluciji. Taj strah je jači od svega, jer su Bošnjaci životno zainteresovani za opstanak države u njenim istorijskim granicama. Kod Srba takav imperativ ne postoji, naprotiv, Dodikova separatistička politika ne iščezava, dok su Hrvati negdje između, ali ipak bliže Banjaluci nego Sarajevu.

O nepostojećim kartama teritorijalne podjele u Federaciji pisao sam na ovom istom mjestu prošlog četvrtka, s tezom da, sa stanovišta ljudskih prava, njihovo nepostojanje nije ni Bošnjake, ni Srbe, ni Hrvate poštedjelo diskriminirajućeg položaja nigdje gdje čine etničku manjinu. Uzima se kao prirodno da su oni u takvom okruženju građani drugog reda. Evo još nekih činjenica. Ratna tvorevina Herceg-Bosna ne postoji, ali Hrvati nastanjeni unutar njenih zamišljenih granica žive kao da ona postoji. Imaju svoje institucije vlasti, svoja javna preduzeća, Sveučilište i hrvatske putovnice. Najljepši dio politički, institucionalno i mentalno podijeljenog Mostara pripao je Hrvatima, tamo su moderne građevine, čiste i prostrane ulice, luksuzne prodavnice… Hrvatima je pripao i nekadašnji Veležov stadion, a pripalo im je i Partizansko spomen-groblje, koje su sljedbenici ustaške ideologije, iz niza pokušaja, praktično uništili. Bošnjaci imaju dvije klaustrofobične ulice, Fejićevu i Titovu. Imaju i znameniti Stari most sa Kujundžilukom, ali nikad nisu znali da tu dragocjenost unovče. I Velež ima svoj stadion, ali u selu Vrapčići. Toliko o ‘nepodijeljenoj’ Federaciji BiH.

Jasno je, prema tome, zbog čega preventivni znak za uzbunu koja treba da spriječi crtanje nenacrtanih karata više nikoga ne diže na noge. Patriotizam te vrste je jeftin i diletantski i smišljen je kako bi građani zaboravili na surovost životne svakodnevnice. Vrag je, kao što je poznato, u detalju, a detalj je u ovom slučaju ono Lagumdžijino ‘neka ovako ostane’. Ima li prvi čovjek SDP-a pojma o tome da građani ove zemlje, među kojima su i njegove prevarene pristalice, žive u siromaštvu i beznađu, očajni što se ne mogu nadati boljem? Umjesto ‘države za čovjeka’, kako je glasila predizborna parola SDP-a, imamo državu močvaru, carstvo političke i druge korupcije, tajkuna i organizovanog kriminala, carstvo nasilja i zgaženih ljudskih prava. Imamo državu iz koje, prema svim relevantnim anketama, preko 70 posto mladih želi otići čim stekne fakultetsku diplomu. Međutim, kao da se ovaj svakodnevni opis našeg stanja ne dotiče šefa naših socijaldemokrata, partije koja se u jeku rata začela kao baštinik najboljih ljevičarskih ideja i koja je najpozvanija da se bori za društvo jednakosti i socijalne pravde.

U čije ime Lagumdžija pravi tako glupe i neodgovorne gafove? Jer, ako ‘ovako’ mora da ostane samo zato što je ‘primjećeno’ da Čović ima svog trojanskog konja, onda od ustavnih promjena, a time i od putovanja prema Evropi nema ništa. Ostaće samo politički haos, ekonomska bijeda i nova plima nacionalizma. A tek bi to bio sveopći alarm. Lagumdžiji su odani članovi njegovog partijskog politbiroa, jer ih je nagradio visokim položajima i svim mogućim privilegijama. Privržena mu je i bulumenta esdepeovaca koje je udomio i osigurao im berićetnu egzistenciju, omogućivši im materijalnu dobit i sticanje imovine. Mnoge ‘odabrane’ majke i očevi također su mu zahvalni, jer im je zaposlio sinove i kćeri. Međutim, narcisoidni Lagumdžija ne shvata da je danas u bošnjačkom građanskom korpusu najnepopularniji bošnjački političar. U Sarajevu se to može provjeriti na svakom ćošku. A najomraženiji je među onima koji su, bez obzira na nacionalnu pripadnost, iskreno vjerovali u ideju socijaldemokratije.

Veliki broj pristalica SDP-a regrutovan je među onim građanima, prvenstveno u Sarajevu, Tuzli i Mostaru, koji su vjerovali da će SDP svojom političkom praksom predstavljati serum protiv nacionalističkog bjesnila, kako srpskog, tako i hrvatskog i bošnjačkog. SDP Nijaza Durakovića, Bogića Bogićevića, Nijaza Skenderagića, Nermina Pećanca, Ive Komšića i Mire Lazovića i njima sličnih to je i bio. Ali, Lagumdžija se bahato odrekao ovih ljudi. SDP je postao njegovo kraljevstvo, a on neporecivi autoritet svoje partije, koja se posljednjih godina ukazuje kao fatamorgana socijaldemokratije. Lagumdžija je zaboravio na sve osim na ličnu karijeru u vrhovima vlasti. Nedavno se kao prvi među prisutnim funkcionerima slikao na otvaranju tunela Vitez, iako mu tamo ni po čemu nije bilo mjesto. Svjestan da je njegova politička akrobatika, koju je demonstrirao pune tri godine, skupo koštala ovu zemlju, on za neuspjehe optužuje druge i pritom, težeći da bude duhovit, istjeruje svoje sitne pakosti.

Ali, zar jedan čovjek može da obezvrijedi jednu tako veliku ideju? Ispostavilo se da može, jer u njenu praktičnu primjenu na ovom prostoru ovdje sada malo ko vjeruje. ‘Ja više ne napadam Lagumdžiju, on više nije jedini krivac, jer cijeli SDP velikim dijelom liči na njega’, kaže mi jedan uvaženi sarajevski komentator. Ne napadam ga ni ja i time smo, nadam se, razjasnili cijelu ovu priču.

Gojko Berić
Autor 30.1.2014. u 09:35

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija