Trošenje prosvjeda

tačno.net
Autor 21.4.2014. u 10:13

Trošenje prosvjeda

Projekt zajedničkog stvaranja društvene alternative ne može biti povjeren isključivo energiji demonstracija. Za njega je potrebno nešto više: trajna, stabilna i čvrsta organizacija

Piše: Boris Postnikov, Novossti

Još jučer, prosvjednik je bio lice s naslovnice: rijetko kada je Timeov izbor osobe godine hvaljen tako glasno kao 2011, nakon što su urednici dodijelili titulu globalnog medijskog superstara anonimnom demonstrantu. Bila je to sezona ponosa i zanosa, Arapskog proljeća i pokreta Occupy, podignutih barikada i srušenih vlada: „godina opasnog sanjanja“, kako ju je nazvao Slavoj Žižek. Sanjanje je zaista bilo opasno; možda zato buđenje nastupa relativno kasno.

„Zašto nema ljudi koji protestiraju?“, osvrće se nedavno u Guardianu na prazne trgove i ulice anarhist David Graber. „Zašto se mladi Evrope više ne bune?“, ponavljaju na istom mjestu, nekoliko dana kasnije, jedan od vodećih komentatora krize eurozone Costas Lapavitsas i novinar Alex Politaki. Odgovore koje nude odbacit će Jerome Roos, urednik aktivističkog internetskog magazina Roar, u polemičkom tekstu „Gdje je prosvjed?“. Graberovo pozivanje na bespomoćnu „dobrotu“ i sklonost empatiji radničke klase, baš kao i Lapavitsasovo i Politakijevo naglašavanje paralizirajuće nezaposlenosti i nedostupnog obrazovanja, smatra on, ne objašnjavaju zašto su prosvjedi prestali baš sada – zar radnici prije tri ili četiri godine nisu bili podjednako empatični, zar ih upravo nezaposlenost nije tada izvela na ulice? Prigovor stoji, ali i sam Roos, nažalost, već u idućem koraku pada u istu zamku. On okrivljuje kidanje društvenih veza pod pritiskom privatnih dugova i prekarnog rada, ističe anksioznost i prevladavajući osjećaj nemoći pred apstraktnom, nevidljivom i nedodirljivom moći kapitala: ukratko, precizno prikazuje mrežu psiholoških i socijalnih ograničenja koja sputava ogorčene gubitnike recesije, ali propušta objasniti kako to da ih je sapela tek sada, u šestoj godini krize. Odgovori komentatora, dakle, dijelom su točni i mahom polovični. Vrijedi ih pokušati nadopuniti već i zato što je zagonetka neobično važna: kako to da su mjere štednje sve neumjerenije, broj siromašnih sve veći a nepravda neskrivena, ali bunta više nema, otpor posustaje, rezignacija se stapa s očajem? Pitanje signalizira spremnost ljevice da se konačno, nakon faze emfatičnog entuzijazma, javno pozabavi uzrocima vlastite organizacijske i mobilizacijske nemoći. Da odnose snaga sagleda uravnoteženije i opreznije. Ako teži ravnoteži, međutim, retoričku klackalicu ne bi smjela povući u drugu krajnost: tamo joj se nudi samo prizma defetizma.

Jedna je Roosova primjedba baš zato posebno značajna, ona da stvari zapravo i ne stoje tako loše kako bi to mogao sugerirati „usputni pogled na novinske naslove“. Krajem marta, podsjeća on, Madridom su protutnjale snažne demonstracije, među najmasovnijima od početka krize, ali medijski uglavnom neprimijećene. Niz možemo nastaviti sami: podjednako tiho popraćena je buka desetaka tisuća prosvjednika na ulicama Bruxellesa početkom ovog mjeseca, baš kao i prošlotjedni marš u Ateni. Više pažnje dobili su, doduše, prošlogodišnji protesti u Brazilu, Ukrajini, Sloveniji, Turskoj… Čak i kada bi prosvjednici ostvarili dio svojih zahtjeva, međutim, čak i kada bi se nastavili organizirati nakon što se prvi, udarni val povuče, mediji su brzo gubili interes za njih; ovdašnji prikaz protesta u Bosni i Hercegovini, sveden na karikaturalne pseudoanalize i naknadnu mutavu šutnju, dobar je primjer za to. Prosvjedi su, ukratko, u medijima stekli status potrošene robe. Odatle proizlazi barem dio skepse: privid potrošene borbe.

Drugi dio, međutim, itekako je stvaran i sastoji se u vrlo konkretnoj represiji: od Erdoganovog gašenja društvenih mreža u Turskoj, preko grčke zabrane okupljanja na trgu Syntagma i drugim poprištima sukoba, novouvedenih zakonskih restrikcija u Španjolskoj, aktualnog brazilskog „čišćenja“ favela eskadronima specijalne policije ususret Svjetskom nogometnom prvenstvu pa sve do suptilnijih američkih pritisaka na isturene figure Occupy pokreta, državne vlasti neprestano guše pobunu policijskim akcijama i zakonskim sankcijama. Tome bi vrijedilo pribrojati još i golemo razočaranje „ukradenim revolucijama“ poput arapskih, beskrupuloznim političkim makinacijama kao što je ona čiji kraj upravo krvavo započinje u Ukrajini, protuljevičarskim masovnim pokretima u Venezueli. Ali lik prosvjednika, naposljetku, ionako može biti dvodimenzionalan samo na naslovnici tiražnog magazina: u perspektivi stvarnih sukoba, između iskrenog ogorčenja i političke instrumentalizacije, lako gubi crte romantičnog borca protiv eksploatacije.

Neke su iluzije izgubljene, dakle, poneko je očekivanje iznevjereno. Ako je prije tri godine bilo bez ostatka uloženo u nestrpljivo iščekivanje „nadolazeće pobune“, to ipak ne znači da ga sada jednako brzopleto treba povući. Tumačenja koja razloge nestanka nedavnih nada traže u „psihološkom profilu“ demonstranata – bili oni pritom empatični, obeshrabreni ili anksiozni, svejedno – s pravom se bave skrivenim, sistemskim uzrocima pasivnosti; ono što pritom previđaju, međutim, daleko su izravnije operacije suzbijanja otpora. Medijske, političke, policijske: tek kada se njih detektira, postaje jasno da projekt zajedničkog stvaranja društvene alternative ne može biti povjeren isključivo energiji demonstracija. Za njega je potrebno nešto više: trajna, stabilna i čvrsta organizacija.

tačno.net
Autor 21.4.2014. u 10:13

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija