TUĐMAN, I POSLIJE TUĐMANA (VIII)

Marinko Čulić
Autor 7.4.2014. u 13:35

TUĐMAN, I POSLIJE TUĐMANA (VIII)

U tjednim nastavcima donosimo drugo izdanje knjige Marinka Čulića, TUĐMAN, I POSLIJE TUĐMANA, Zagreb: Novi Liber, 2014.

Tuđman poslije Tuđmana

Kada je Tuđman umro i ubrzo zatim, u osvit 2000. godine, na vlast došla koalicija koju je vodio Ivica Račan, zatekla je zemlju u teškom, granično kaotičnom stanju. Ratna stradanja i razaranja ozbiljno su pogodila ljudsku i materijalnu supstancu Hrvatske, potkopavši i njenu ekonomiju, ali više je štete izazvala stranački usmjeravana i kontrolirana pljačka u privatizaciji. Nova vlast dobila je izbore najviše na obećanju da će taj kriminal izvući na čistinu i kazniti, ali to se nikada nije dogodilo iako je spomenuta pljačka toliko unazadila zemlju da njena ekonomija, posebno industrija, ni do danas nije dostigla razinu iz 1989. godine. Istina, Račanova Vlada odmah se prihvatila da u ekonomski košmar unese elementarni red, posušivši goleme unutrašnje dugove, ali se odmah vidjelo da joj je na listi prioriteta nešto drugo bilo važnije, najvažnije. Već u prvoj godini mandata, nova parlamentarna većina izglasala je saborsku deklaraciju o Domovinskom ratu, koja izaziva prijepore sve do danas, a sadašnja Milanovićeva vlada pokušava se praviti da s izglasanom odlukom nema ništa, oglušujući se na povremene zahtjeve da se deklaracija povuče. Ogluha ima dvostruku ulogu. Na prvom mjestu deklaracija je neka vrsta certifikata za patriotsku pravovjernost, ali još joj je važnija funkcija da u političkoj agendi zemlje ovu temu drži uvijek na prvom mjestu. Koliko god izgledalo apsurdno da je to bilo potrebno i desetak godina nakon hrvatskog osamostaljenja, realno je stanje da je s protokom vremena zapravo potrebno sve više. Zbog neprocesuiranja privatizacijskog kriminala, među hrvatskim građanima rastu otpor daljnjim privatizacijama i poluosviještena nostalgija za socijalizmom, ali takvim, u kojem će, kako netko reče, ulogu Partije preuzeti Crkva. Doduše, Katolička crkva se toliko zakopala u prošlost, vodeći u ime nacionalnih „svetinja“ stalno nove ratove s avetima komunizma, a i demotivirana velikim materijalnim povlasticama nije u stanju osmisliti ništa nalik platformi kršćanskog socijalizma. Ali, nema ni tko drugi. Socijaldemokrati Ivice Račana i Zorana Milanovića otpočetka su se odrekli toga da budu glas deprivilegiranih slojeva, i u duhu novoproglašene liberalne orijentacije bježe u područje novih, nerijetko pomodnih ljudskih prava (afirmiranje homoseksualnosti, dekriminaliziranje lakih droga…). To je otvorilo prostor laburistima Dragutina Lesara te glavnim sindikalnim centralama. Ali i njima se „tresu gaće“ na svaki spomen socijalističke alternative, pa te alternative i nema, iako materijalna podloga za nju postoji, štoviše danomice raste. Najnoviji podaci govore da su razlike između bogatih i siromašnih veće u Hrvatskoj nego i u jednoj od postkomunističkih zemalja, dakle stopa eksploatacije ovdje je najveća, ali je politička zastupljenost eksploatiranih minimalna, zapravo nikakva. Zbog toga je ovaj socijalni (klasni) moment hrvatske priče izguran na marginu, i ne utječe bitno na kardinalne političke tokove, tim više što je spomenuta nostalgija, kako rekoh, poluosviještena. Privatizacijska pljačka doživljava se kao eksces, istina težak, a ne kao zakonomjerni dio kapitalizma, ili ovakvog kapitalizma, kojeg je čak i Tuđman pred kraj života nazvao „raspojasanim“ – već sam taj izraz zorno govori da se stvari ne mogu vratiti natrag. Ukratko, dominacija nacionalnog, koja standardno ide rubom pseudopatriotizma ili ga i prelazi, osigurana je, a premda su modaliteti sada nešto blaži nego devedesetih, ne vidi se ni da bi u doglednoj budućnosti tome došao kraj

     Spomenuta deklaracija unijela je u percepciju ratnih devedesetih dvije teške konstrukcijske greške. Prvo, Domovinski rat proglasila je u cijelosti oslobodilačkim i čistim, izričito podvukavši da nigdje, ni u Hrvatskoj ni u Bosni i Hercegovini, nije imao agresorski i zločinački karakter, što je poslije opovrgnuto presudama u Haagu (hercegbosanska šestorka – Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Slobodan Praljak, Milivoj Petković i dr., prvostupanjski su osuđeni da su zajedno s Tuđmanom, Gojkom Šuškom i drugima provodili etničko čišćenje Herceg-Bosne s ciljem priključenja Hrvatskoj). Štoviše, opovrgnuto je i presudama pred  hrvatskim sudovima (Mirko Norac, Tihomir Orešković, Branimir Glavaš… koji su osuđeni za likvidacije srpskih civila u Lici i Slavoniji, od kojih neki i za osobno obavljanje tih egzekucija). Ništa bolje, nego i gore, zvuči dio deklaracije u kojoj se kaže da čitav hrvatski narod podržava ovakav stav o Domovinskom ratu, iako se nitko ne sjeća da je o tome proveden nekakav referendum, ili barem ozbiljnija anketa. Ali, svejedno, deklaracija „poziva“ sve društvene institucije i medije, a „obavezuje“ državne, da se navedenog drže (srećom, bez spominjanja zatvorskih i sličnih sankcija u slučaju da to ne učine). Dakle, „istina“ o Domovinskom ratu proglašena je odlukom hrvatskog Sabora, što će reći bez ikakve rasprave barem u stručnom dijelu javnosti – a to je otprilike kao da je Newtonov zakon izglasan u britanskom parlamentu – pukim dizanjem ruku. Doduše, rezultat bi vjerojatno bio isti  da su o tome presuđivali hrvatska Akademija i druge znanstvene institucije, a isto bi bilo, ili čak i gore, da su raspravu usmjeravali mediji. Naprosto, to je bio, uz minimalne iako hrabre izuzetke, opći stav.

   Ali, tada to barem ne bi imalo obavezujuću formu, do čega je novoj vlasti očito bilo stalo samo zbog jednog razloga. Na svaki se način htjelo staviti do znanja da ona nije u nekakvoj ozbiljnoj disonanciji i diskontinuitetu s Tuđmanom, nego da je bez obzira što je njegovoj vlasti poneka stavljala i ozbiljne, ali uljudne prigovore, najviše oko politike u BiH, ona njen lojalni, odani slijednik. Ovo će neki sudionici Račanove vlasti vjerojatno  pobijati tvrdnjom da je ona, dok je bila u opoziciji, izglasala i jednu izrazito antianeksionističku, probosansku deklaraciju i tako, koliko je mogla, pomogla Bošnjacima. Ali, to protivljenje Tuđmanovoj politici u BiH nikada nije bilo toliko inzistentno i ustrajno da bi proizvelo pozitivne političke posljedice, pa je pitanje je li se to i htjelo. Doduše, i to je bolje nego kada je riječ o Srbima u Hrvatskoj, za koje se nije učinilo ni toliko, naprotiv. Njihov odlazak iz zemlje, vezan uz Oluju ali i šire, izazvao je gotovo sveprisutno euforično odobravanje, ili barem tupu ravnodušnost, što je u ovakvom slučajevima možda čak i gore. U svakom slučaju, drukčije mišljenje iskazivala je u Saboru samo šačica političara  (među kojima je prednjačio Nikola Visković u vezi Srba, a Vesna Pusić kada je riječ o BiH) te novina (među kojima je stršio tjednik Feral Tribune). Nikome drugome nije izgledalo da u predloženom ima nečega zbog čega treba dignuti glas, ili barem postaviti neka bazična pitanja što se i kako dogodilo. Otpočetka je prevladao stav, koji i danas dominira, da su se Srbi samoizgnali, što je, doduše, jednim dijelom zbilja bilo tako, ali je Tuđman već u Bespućima jasno najavio da neće biti samo tako.

   Uostalom, ako teza o samoiseljenju djelomično vrijedi za ruralne Srbe, sasvim sigurno ne vrijedi za urbane, tako da je tu tezu puno lakše dokazati u slučaju, recimo, Hrvata iz sjeverne i središnje BiH. Ali, o tome se ne govori. Usto, postojalo je rašireno uvjerenje da su Srbi, čak i ako su protjerani to i zaslužili, jer su optirali protiv hrvatske državne samostalnosti. Ali i to je, formalno-pravno gledano, neutemeljeno, jer je formativni dio srpske pobune počeo prije međunarodnog priznanja Hrvatske, pa je dotad zapravo optiranje protiv Jugoslavije imalo pobunjeničko obilježje. U svakom slučaju, odlazak Srba, uz ovakvo reagiranje vlasti i javnosti, bilo je ključna karika u homogeniziranju hrvatske nacije, bez čega sve drugo što je Tuđman poduzeo u konstruiranju nove države ne bi bilo dovoljno. Da je ostalo samo na napuštanju komunističkog sustava, homogenizacija sigurno ne bi bila ni približno ovoliko efikasna, jer propale su i druge komunističke zemlje pa nigdje nije bilo ovoliko spremnosti na žrtve (svoje, ali pogotovo tuđe). Da je ostalo čak i samo na napuštanju jugoslavenske federacije, to homogenizacijsko vezivo ne bi bilo tako čvrsto, jer raspale su se i sve druge komunističke federacije, pa žrtve nisu bile ovolike, zapravo ih najčešće nije ni bilo. Čak je većih žrtava bilo u nekim nacionalno relativno homogenim zemljama, kao u Rumunjskoj, nego u nacionalno izrazito složenim, kao Čehoslovačkoj. Uostalom, svi koji su pročitali Tuđmanova Bespuća, objavljena u ozračju pada Berlinskog zida mogu se iz prve ruke uvjeriti da je odlazak Srba – na način kako se dešavao – bio presudan u homogeniziranju hrvatske nacije.

     U hrvatskom slučaju taj zid jednostavno se morao srušiti na glave Srba u Hrvatskoj, jer Tuđman nikakvu drugu alternativu i nije znao i htio osmisliti Njegovo pozivanje na vrijednosti zapadne demokracije bilo je ritualno i ubrzo se pretvorilo u nepodnošljivost, pa su baš iz tog miljea došli  njegovi glavni inozemni protivnici, s kojima je u jednom trenutku čak gotovo zaratio (slučaj u Martin Brodu, gdje je zbog banalnog graničnog spora skoro došlo do sukoba Hrvatske vojske i NATO-a). Gdje je u svemu tome bila tadašnja hrvatska opozicija, današnja vlast? Ona se ponijela na način koji se vjerojatno najjasnije vidi iz držanja najmasovnijeg, srednjestrujaškog dijela inteligencije, čije stavove dominantno formira, koji nije sklon nacionalističkom pretjerivanju, pa očekivano nije sudjelovao niti sudjeluje ni u trijumfalizmu nad odlaskom Srba. Ali, nije ni dizao glas protiv, osim što se tu i tamo probio neki slabašan vokativ zabrinutosti što je ionako polupusta srpska Krajina sasvim i definitivno ispražnjena, što, biva, nije ekonomski dobro za zemlju. Kao da je taj ekonomski gubitak vrijedan većeg žaljenja od gubitka koji su pretrpjeli sami Srbi. Ovo vrijedi notirati kao jednu od ključnih mentalnih sastavnica nacionalizma tokom devedesetih i kasnije, što je superiornom darovitošću opisao, zapravo anticipirao Radomir Konstantinović u Filosofiji palanke. Sve dok nacionalizam ostaje zatvoren u serklovima nacionalističkih vođa i njihovih najrevnijih sljedbenika, on je relativno bezopasan. Ali razvija silnu snagu čim ga usvoje – zapravo ga ne moraju ni usvojiti, dovoljno je da ga prešutno prihvate ili i samo podnose – dijelovi društva koji tom serklu ne pripadaju.

    Oni uopće ne moraju biti šovinisti, pa čak ni bogzna kakvi nacionalisti, u pravilu to i nisu, jer im je ispod nivoa da se ikoga fizički progoni na nacionalnoj, vjerskoj ili nekoj drugoj osnovi. Ali, tek kada ih oni prešute ti progoni mogu biti obavljeni. Eto, tako je funkcionirala hrvatska opozicija devedesetih, a zbog manje-više istog političkog i mentalnog materijala napravljena je i vlast koju je ona formirala poslije Tuđmanove smrti. Od njegove političke ostavštine ona je bezodvlačno napustila samo (polu)predsjednički sustav. Sve ostale ključne sastavnice Tuđmanove nacionalističke revolucije ostale su, a ako se tu nešto i promijenilo bilo je to više da se ispune zahtjevi evroatlantskih sponzora nove vlasti, dok su ih ti sponzori postavljali. Jedini pravi izuzetak bio je Stipe Mesić, koji je – čim je izabran za predsjednika – krenuo u rasklimavanje i redikuliziranje tih sastavnica, od nesuradnje s Haagom, pljačke u privatizaciji, komadanja BiH i demoniziranja Srba, do favoriziranja i instrumentaliziranja Katoličke crkve. Doduše, ništa od toga nije doveo do kraja, ili čak ni do polovice, vjerojatno i zato što nije imao talenta za solidna savezništva, iako potencijalnih saveznika, ne računajući dio medija, jedva da je i imao. To zorno pokazuje primjer umirovljenja grupe pobunjenih generala (Ante Gotovina, Damir Krstičević, Davor Domazet Lošo, Mirko Norac…) o čemu prethodno Mesić nije izvijestio čak ni premijera Ivicu Račana i ministra obrane Jozu Radoša, istinabog i zato što je znao koliko kapitalnu političku težinu to ima, pa je slavu očito htio zadržati za sebe. Ali i zato što preopreznom Račanu, a pogotovo domobranski plašljivom Radošu, nije vjerovao da u posljednji trenutak neće nešto poduzeti da ga zaustave. I sigurno nije puno pogriješio.

       Uz ovo, najupečatljiviji potez u poznatoj Mesićevoj „detuđmanizaciji“ bila je objava stenograma koje je zatekao u Tuđmanovom uredu, a sadržavali su Tuđmanove najpovjerljivije razgovore  sa suradnicima. Osobno sam sudjelovao u preuzimanju jednog dijela tih stenograma koji su zatim objavljivani u Feralu i mogu posvjedočiti da je sva sila kritika kojima je zasut Mesić – da je tobože “veleizdajnički” provaljivao tajnu, “klasificiranu” dokumentaciju – promašena. Jest da je on pokazivao neskriveno, pa i prštavo  zadovoljstvo što iz Tuđmanove „vešarnice“ izbacuje pred javnost gomile prljavog rublja svog prethodnika. Ali, bi svaki put pažljivo birao što može u tisak, i moglo je samo ono što nije imalo, a u pravilu  nije, oznaku tajne. Dakle, nije tu bilo  improviziranja. Jest da je Mesić  gajio neskriven animozitet prema Tuđmanu. Ali je shvaćao da je njegovo raskrinkavanje seriozan posao i tek poslije ozbiljnih priprema stao ih je objavljivati u sebi bliskim medijima, a dio je slao u Haag.

        Objašnjavao je svoj postupak time da treba pokazati kako su se državne odluke donosile u neustavnim centrima moći. Ali, bilo je jasno da su mu ambicije bile puno veće. Razgolititi Tuđmanovu vlast kao zločinačku prema drugim narodima i pljačkašku prema vlastitom, kako bi se potamnila karizma koja je nadživjela njegovu smrt. Najvažniji od tih transkripata poznat je pod nazivom Brijunski transkripti, u kojima je bilo govora o vojnim i političkim pripremama za Oluju, što je poslužilo kao materijalni dokaz u optužnicama protiv Ante Gotovine i Mladena Markača i, neizravno, samog Tuđmana. To se, međutim, izjalovilo nešto zbog evidentne nesposobnosti tužiteljstva da se nametne Sudu uvjerljivom prezentacijom  dokaza kojih nije manjkalo. A nešto zbog „sposobnosti“ samog Suda da pohvata političke signale koji su mu došli, po svemu sudeći prvenstveno iz Washingtona. U svakom slučaju, glavna optužnica protiv optuženika iz Hrvatske propala je, iako se iz stenograma i drugih dokumenata jasno vidjela ogoljena  supstanca krivnje, a možda najviše iz zakonskih i drugih mjera za sprečavanje povratka Srba koje je poduzimao Tuđmanov „inženjer za etničko čišćenje“ Jure Radić. Usto, ovi su stenogrami učinili nesumnjivim HDZ-ove crne fondove i druge, još gore, dokaze potkradanja vlastitih građana, ali kao što se Haag nije pokazao zainteresiranim za ratne zločine, nije ni Račanova vlada za ove druge, mirnodopske. Usto je omogućila Gotovini bijeg pred haškom optužnicom, u čemu se prepoznaje ne samo manjak hrabrosti da se s tim suoči, to bi se još nekako dalo barem razumjeti ako ne prihvatiti, nego po svemu sudeći i strateško savezništvo hrvatske desnice i ljevice.

     Prema jednom pronicljivom zapažanju otprije desetak godina, Račan je prepustio Tuđmanu Hrvatsku sa Srbima, a zatim ju je desetak godina poslije dobio natrag bez Srba. Poanta je jasna, Račanu su Srbi bili teret s kojim se nije imao hrabrosti nositi, iako su oni, ili baš zato, na prvim parlamentarnim izborima glasali više za njegovu stranku nego onu srpskog vođe Jovana Raškovića. To se preokrenulo tek kada su Srbi vidjeli da ih „reformirani“ ex-komunisti ne žele za svoju izbornu bazu,  puštajući da priđu srpskim nacionalističkim strankama. Ali to je zapravo značilo da ih se izručuje HDZ-u, kojem su se upravo takvi nacionalno potpireni Srbi, dajući  povod za akciju, najbolje uklapali u plan etnički čiste Hrvatske. Ukratko, sve je mirisalo na sporazum Tuđman-Račan, koji, doduše nije stavljen na papir, a koliko se zna zaobiđen je i u spomenutoj obimnoj stenografskoj bibliografiji. Istinabog, to nekome može izgledati previše izmaštano, jer se tome može protusloviti logičnim pitanjem zašto je onda tuđmanovska desnica pokušala već u prvoj godini mandata srušiti Račanovu vladu na splitskoj Rivi. Kao što, upravo gledamo, i Milanovićevu pokušava potkopati histeriziranjem pitanja uvođenja ćirilice u Vukovaru. Ali, sve to događalo se i događa nakon Tuđmanovog odlaska. A osim toga ni najveći sumnjičavci ne mogu poreći da se SDP i dok je bio u opoziciji i sada na vlasti nije praktički uopće interesirao za progone i zločine nad Srbima, pa zašto se onda ne bi moglo pretpostaviti da je time zbilja vraćao spomenutu uslugu Tuđmanu. Na kraju je taj grandiozni, ali, jasno, debelo zatajeni kompromis (o kojem se najviše „izlajao“ Zdravko Tomac, priznavši za sebe da je bio Tuđmanov čovjek u SDP-u), okrunjen time što je, kako sam u predgovoru spomenuo, Tuđman praktički „uveden“ i u EU istodobno kada je Hrvatska primljena u članstvo. Jer, kralježnicu njegove nacionalne politike činilo je to, što nije ni krio, da se broj Srba spusti na tri-četiri posto. Ali dok je Tuđman bio zbog toga izložen političkim bičevanjima u Bruxellesu, njegovi politički nasljednici iz lijevo-liberalnih stranaka nemaju s tim problema. I eto sada Hrvatske u punopravnom članstvu EU iako je udio Srba zbilja pao na postotak koji je priželjkivao, štoviše javno zazivao, prvi hrvatski predsjednik.  Ovakvom tretmanu Srba prilagodio se čak i Mesić, koji je koliko god u drugim stvarima bio britak i provokativan, o ovome uglavnom šutio, s možda jednim jedinim izuzetkom kada je progovorio o svjesnom Tuđmanovom antagoniziranju Srba. No, ni to nije doveo do krajnje konzekvence pa je rekao da je srpska paradržava, koja je bjelodano počivala na zločinu, više smetala zato što je bila srpska nego zločinačka, jer je eliminirana metodama koje su također bile uvelike zločinačke.

   Ali, prvi predsjednik poslije Tuđmana ipak je unio novo ozračje u hrvatsku politiku, što će poslije smjelije razraditi prvi HDZ-ov premijer nakon Tuđmanovog odlaska, Ivo Sanader, koji je promijenio i samu matricu odnosa prema Srbima u Hrvatskoj. Ni on se, istina, nije pretrgao oko toga je li rat u Hrvatskoj zaprljala samo srpska ili i hrvatska strana, nego je pragmatično gurao zatopljavanje sa srpskom i drugim nacionalnim manjinama, ali se i iz toga vidjelo da na to nema jednoznačan odgovor. Mogao si je to dozvoliti jer se poslužio poznatim Nixonovim aksiomom koji desničarima dopušta da lakše od ljevice otvaraju delikatne patriotske teme (iako ima i suprotnih primjera, kakav je, recimo, izraelski laburista Jicak Rabin). Sada taj isti model primjenjuju u Srbiji Tomislav Nikolić (koji se svojedobno čak i nazvao „srpskim Sanaderom“) i Aleksandar Vučić u teškom i mučnom navikavanju Srbije da je ostala bez „svih Srba u jednoj državi“, a posebno da je ostala bez Kosova. No, koliko god izgledalo paradoksalno, Sanaderu je zapravo bilo teže. Iako su i Srbija i Hrvatska sebe teško obogaljile politikama svojih vođa tijekom devedesetih, ipak je Hrvatska bolje prošla, jer je zadržala svoje granice i još se „ušuljala“ u hercegovački dio BiH. Ali, pokazalo se da je teže držati pod kontrolom nacionalizme koje se smatra dobitničkim, jer se onda u pobjednički šator gura svatko da bi se naplatio (otud žilavost braniteljskih prosvjeda u Hrvatskoj do današnjih dana), nego gubitničke. Srećom, Sanader je pokazao isti talent kao Mesić da prepozna što u kom trenutku treba napraviti, a spomenuti Nixonov aksiom pomogao mu je i da prevede HDZ iz tvrde nacionalističke u relativno umjerenu i kontrolabilnu desnu stranku.

     Kako su i Mesić i Sanader svaki na svoj način detuđmanizirali zemlju, s tim da je prvi to radio otvoreno, a drugi uz puno domišljatosti, pa kada je micao ustaške spomenike po Baniji i Lici to je imalo biti shvaćeno kao ostajanje na  Tuđmanovom tragu – izgledalo je da se njih dvojica odlično nadopunjavaju. Ali, dojam vara. Mesiću, koji je imao istančan instinkt da otvara najgorljivija pitanja ne čekajući da zemlja za njih sazri, falilo je metodičnosti i koperativnosti da to dovede do kraja, a kada je u jednom od verbalnih juriša doveo u sumnju uvjete pod kojima je  polovica Ine prodana mađarskom Molu, možda ni sam nije znao da je time stavljena točka na njegovu suradnju s premijerom. Poslije će se, naime, otkriti da je baš spomenuta prodaja, uz sumnju na uzimanje mita, činila kralježnicu u suđenju Sanaderu, koje je jedno od najšokantnijih događaja u dvije tisućitim. Pokazalo se da je taj daroviti političar, svakako najdarovitiji među HDZ-ovcima, drugom polovicom janusovskog lica halapljivi i slabo inteligentni tat, čijih je barem devedeset posto suradnika u krađi u hipu završilo među svjedocima optužbe protiv njega. Ima dosta razloga za sumnju da je dio tih svjedočenja svjesno prepariran i usmjeravan tako da Sanader ispadne glavni, čak jedini veliki krivac za krađe u HDZ-u, što je daleko od istine. Ali, zato najvjerojatnije ima istine u nečemu što je u političkom smislu i važnije. To je da je, prema jednom mišljenju, Sanader proveo reforme u HDZ-u tako što je stranku podmitio pravom da odricanje od nacionalizma naplati krađom državnih fondova i imovine.

     To jako sliči na rane devedesete kada se u HDZ-u i javno govorilo da je „sada vrijeme da se naši ljudi materijalno osiguraju“, što je, među ostalim, napravio i Tuđman. Ali Sanaderu je promaklo da se nova velika krađa može provesti samo pod tako neupitnim i gorostasnim autoritetom, a on to, iako je čvrsto grabio prema tome, ipak nije bio. Osim toga, Tuđman je bio zelota s „misijom“, kojemu materijalno nije bilo na prvom mjestu, što će reći da je bio bliži asketskom nego dionizijskom tipu političara. Pa iako su prvi u povijesti najčešće znali biti opasniji od drugih, ne bi bilo loše da je Sanader barem u ovome bio sličniji Tuđmanu. Umjesto toga, sada trune u zatvoru, što je jedna od najglupljih epizoda u najnovijoj hrvatskoj povijesti, jer se i danas zatvara političare zbog kriminala više kampanjskog reda radi, što znači da gomila nesposobnjakovića i štetočina i dalje ostaje na pozicijama političke moći  Koliko je Sanaderovo hapšenje nanijelo štete ne samo njemu osobno, nego i HDZ-u i zemlji u cjelini, vidjelo se kada je na čelo stranke došao Tomislav Karamarko, politički podkapacitirani i užnirani obavještajac, koji je neko vrijeme bio u Mesićevoj predsjedničkoj operativi. No, bivši šef nije na njega prenio nijednu vrlinu. Doduše, Karamarko je dobar organizator koji je HDZ brzo obnovio u smislu uhodanog stranačkog mehanizma, ali je cijepljen od svake političke imaginacije, koja je vickastom Mesiću i osigurala veliku popularnost nakon odlaska mrkog i doktrinarno usukanog Tuđmana. Karamarko je tipski bliži ovom drugom, ali bez vidljivih političkih uvjerenja, kojih je kod Tuđmana naprotiv bilo i previše, pa se sadašnji predsjednik HDZ-a opredijelio da ga taksativno, ali beživotno imitira, nazvavši to „retuđmanizacijom“. Ni njemu po svemu sudeći nije jasno što to zapravo znači u zemlji koja je upravo primljena u Evropsku uniju, što se toliko malo slaže s Tuđmanovim preferencijama da bi, da može, sigurno na to stavio veto.

      Ali, Karamarko trpa u svoju praznu ideološku bilježnicu sve čega se dokopa, pogotovo ako ima neke veze s njim, pa je svoje stare veze s nekim katoličkim laičkim krugovima iskoristio kao most prema Katoličkoj crkvi. Dobro, to su radili svi postkomunistički nacionalisti devedesetih i dalje, od Baltika do Jadrana, uostalom to je iskoristio kao odskočnu dasku za dolazak na vlast i njegov odnedavno veliki uzor Tuđman. Ali, tu dolazi jedna velika razlika koju Karamarko u svojoj štreberskoj limitiranosti nije u stanju osvijestiti. Dok on kaska za Crkvom, često izgledajući kao njen puki trbuhozborac, Tuđman je stvorio uske veze s Crkvom sa strogo ciljanom namjerom da je iskoristi, instrumentalizira za realizaciju svog političkog programa. Dakle, da u tradicionalnoj konkurenciji religioznog nacionalizma i nacionalističke religije oko toga tko će od njih biti predvodnik nacije, on bude taj koji će diktirati pravila igre. I tako je i bilo. HDZ je u njegovo vrijeme bio gazda Kaptolu, na otprilike isti način kao što je bio gazda i raznim radikalnim desnim strankama koje su u ratno vrijeme htjele, ne bez stanovitog izgleda na uspjeh, preuzeti hrvatski državni barjak. Tada je HDZ-ova mašinerija hitno djelovala, ako je trebalo i likvidacijama lidera desnice (Ante Paradžik, Blaž Kraljević), a na meti je bio, doduše ne tako brutalnim metodama, i prvi čovjek Crkve Franjo Kuharić. Dogodilo se to nakon što se javno suprotstavio HDZ-ovoj politici razbijanja i razvaljivanja u BiH, što nije bio jedini slučaj kada je iskakao iz poželjne matrice odnosa državne i crkvene vlasti.

    Kuharić se ogradio i od hrvatskih zločina u ratu u Hrvatskoj („Ako netko zapali moju kuću ja neću njegovu, ako mi ubije oca, brata, sestru ja neću uzvratiti istom mjerom“), što znači da je dirnuo u dva zaglavna kamena Tuđmanove ratne politike. Ovo, naravno, ne znači da je spremao nekakvu pobunu protiv njega. Čak i Ivo Banac, koji u nedavno objavljenoj knjizi Hrvati i Crkva vrlo blagonaklono piše o Katoličkoj crkvi, priznaje da ona nije imala ništa protiv što su crkve u Hrvatskoj postale ispunjenije nakon nasilne razmjene stanovništva u jugoslavenskim ratovima. To će reći da je Kuharić, slično kao svojedobno Alojzije Stepinac, imao prigovore samo na krajnje nasilne metode, ali je pristajao na glavne konzekvence HDZ-ove ratne politike, smatrajući da ona najbolje izražava hrvatske nacionalne interese u postkomunističkoj tranziciji. Zato i nije prihvaćao ideju o osnivanju posebne hrvatske demokršćanske stranke, vjerujući da je HDZ već ispunio taj prostor, i time mu zapravo priznao i vodstvo nad hrvatskim katolicima i Crkvom. Sasvim drukčije stoje stvari sada kada je na čelu ove stranke Karamarko. Iako to nikada nije i neće priznati, on je praktički pristao da Kaptol bude glavni moderator hrvatske nacionalne politike, a HDZ će biti glavni u operativnom dijelu vođenja te politike. Tako je stvoreno dvojno vodstvo onoga što se sada naziva „konzervativnom revolucijom“, odnosno „kontrarevolucijom“, a uključuje sinkronizirano demoniziranje navodnih neokomunista u današnjoj vlasti, njihovo prikrivanje komunističkih zločina, favoriziranje istospolnih zajednica, te, što je u najnovije vrijeme u izrazitom porastu, srpske nacionalne manjine. U svemu ovome, rekoh, HDZ je pristao da bude glavni operativac onoga što se osmisli u vrhu Crkve, a stvar je tim gora što je Karamarko na sličan način priznao primat i radikalnim desnim strankama.

   Zato često izgleda da idejnu agendu HDZ-a ne osmišljava Karamarko nego pravašica Ruža Tomašić. Ovo podilaženje krajnjoj crkvenoj i izvancrkvenoj desnici možda ne bi bilo toliko porazno da su formati njihovih vodećih ljudi ostali isti. Ali, oni su se strmoglavo srozali, što uključuje priprostu Tomašićku, ali posebno vrijedi kada je riječ o crkvenim čelnicima, pa usporedba Franje Kuharića s njegovim nasljednikom Josipom Bozanićem izgleda kao uprizorenje silaska s konja na magarca. Pokojni Kuharić (umro je tri godine poslije Tuđmana) bio je konzervativac, tvrda katolička korjenika, ali baš mu je to omogućavalo, slično kao u Sanaderovom slučaju, da ponekad povlači poteze od kojih se glavnini hrvatskih nacionalista, uključujući katoličke, dizala kosa na glavi. Nasuprot tome, kardinal Bozanić je skloniji, barem je tako na početku izgledalo, modernijim proevropskim stavovima, pa ga je Vatikan po svemu sudeći i ustoličio za prvog čovjeka hrvatske Crkve da bude protuteža tvrdom Tuđmanu. A možda i da simbolički označi kraj njegove ere. I zbilja, Bozanić je pred kraj Tuđmanovog života izrekao znamenitu sentencu o „grijehu struktura“, koja je otprije poznata iz crkvene ćudoredne frazeologije (slično kao  Bergoglijevo „tko sam ja da sudim homoseksualcima?!“). Ali, je u javnosti zasićenoj HDZ-om primljena kao protuhadezeovska i protutuđmanovska, što je kardinal prigrabio kao neočekivani dar, jer mu hrabrost sigurno nije dotle dopirala. Uostalom, to je bio i njegov zadnji izlet u modernost, a pogotovo u nešto što bi se moglo shvatiti kao oštro oponiranje HDZ-u. Poslije toga, a pogotovo nakon Račanovog dolaska na vlast, dograbili su ga se tvrdolinijaši iz vrhova Crkve i iskoristivši što nema patriotske štitnike kao njegov prethodnik, doslovce ga slomili.

     Sada je Bozanić postao barjaktar tvrdih nacionalističkih i antikomunističkih stavova, jedva išta zaostajući za granično ustaškom crkvenom koterijom koju čine biskupi Juraj Jezerinac, Mile Bogović i drugi, a odnedavno posebno Vlado Košić i Valentin Pozaić. To je postao stožer oko kojeg se počelo okupljati sve što kidiše na postuđmanovsku vlast, i tek će direktna predsjednička interpelacija Mesića u Vatikanu prije nekoliko godina nakratko otupjeti njenu bojovnost. No, njegov nasljednik Ivo Josipović izgubit će interes da se time bavi. Štoviše povezivao se s nekim katoličkim krugovima (medijski utjecajni pater Ivan Tolj) čim je ocijenio da to može pomoći njegovoj opsesivnoj potrebi da bude najpopularniji političar u zemlji. Tako se pokazalo da je odlazak Mesića (koji, usput nije bio ništa manje popularan, ali je to postigao otvorenim i hrabrim konfrontacijama, a ne tajnim i račundžijskim kompromisima) značio napuštanje nekih ionako ne osobito učvršćenih međaša postuđmaniza. Pa čak i napuštanje nekih prihvatljivih zasada samog tuđmanizma. Tako su eskalirali napadi na „komuniste“ u SDP-u, ne doduše s onom zapjenjenom ostrašćenošću koja je u Račanovo vrijeme kulminirala na splitskoj Rivi. Ali, su zato ti napadi sada puno sinkroniziraniji zbog tješnjeg povezivanja HDZ-a sa Crkvom, a i meta im je proširena tako da je obuhvatila i Tuđmanovu  pomirbu, uz plitko opravdanje da je ona u njegovo vrijeme imala smisla, a danas, navodno, više ne. Istinabog, Tuđmanova ideja pomirbe bila je izrazito retrogradna jer je on njome pomirivao ne rodbinske sljednike ustaša i partizana, što bi bilo sasvim u redu (ali je to i bez ikakve pomirbe već sadržano u Ustavu), nego same ideologije ustaštva i hrvatskog antifašizma, što je, naravno, neizvedivo i groteskno. Ali, on je očito  zamišljao da bi tako trebao izgledati novi hrvatski čovjeka, a zapravo je stvorio čudovište kojeg je netko sarkastično nazvao „komušistom“ (da bi ta frankeštajnska kreatura zaživjela poduzimao je sve moguće intelektualne akrobacije, uključujući to da je mehanički poravnao broj ubijenih u Jasenovcu i na Bleiburgu, smjestivši ih u isti okvir od 30-40 tisuća).

    Pa ipak, i ta čudačka alkemija novog hrvatstva imala je u sebi zrno konstruktivnog motiva kada se usporedi sa sadašnjim Karamarkovim i Bozanićevim jurišanjem na „crvene“, čime se otvoreno zaziva duh građanskog rata. I to takvog koji bi preokrenuo povijesni ishod Drugog svjetskog rata, tako što bi se partizane zbog navodno nečuvenih zločina proglasilo moralnim gubitnicima, a ustaše moralnim dobitnicima tog rata. Iako je i sam Tuđman u krajnjoj liniji kriv, ili i najkrivlji, što je taj duh pušten iz boce, to kod njega ne ide tako daleko. On nije dopuštao da se poništi pobjeda hrvatskih partizana (naglasak je na ovom hrvatski), ali kako je i ustašama priznavao državotvornost, htio je da se njihov ratni krimen relativizira, što je imalo dvije posljedice. Implicitno se htjelo reći da je slava partizanske borbe sadržana samo u borbi protiv stranog okupatora, a ne protiv domaćih kvislinga, pa i otud njegova averzija prema Istri i Istranima. Oni su više od dva desetljeća navodno poslušno trpjeli okupaciju talijanskih fašista, a ovi su, kao, bili puno veće zlo od ustaške vlasti, jer ona je, kakva god bila, ipak „naša“. I drugo, ovo je otvorilo brešu napuhavanja partizanskih zločina, koji navodno nisu bili ništa manji od ustaških, a prema sadašnjim interpretacijama u HDZ-u i Crkvi, zapravo su bili puno veći i čudovišniji. Zato je još za Tuđmanovog života krenuo val rušenja partizanskih spomenika, što je on tolerirao, iako je sam u svome uredu držao Titovu bistu, ali ne i val podizanja ustaških spomenika (Juri Francetiću, Mili Budaku…). To se dogodilo tek kada je umro. Ovo govori da je ideja pomirbe u svojoj strogoj crno-crvenoj simetriji mogla opstati samo dok je on bio živ, iako je Tuđman sredinom devedesetih dozvolio da nakon odlaska „partizanskog“ krila iz HDZ-a (Stipe Mesić, Josip Manolić, Josip Boljkovac, Slavko Degoricija…) prevagu odnese proustaško krilo oko Gojka Šuška. No, nije dopuštao tom krilu da se razmaše mimo njegove kontrole, pa je recimo zabranio rasprave o tome da hrvatski grb počne bijelim poljem kao u Pavelićevoj NDH. Kao što je rezolutno spustio rampu i svim zahtjevima da se izbriše Titovo ime na najreprezentativnijem zagrebačkom trgu.

    Ukratko, Tuđman je bio i glavni ideator i glavni limitator obnove proustaških i ustaški resentimana. To se možda najbolje vidi na primjeru pjevača Marka Perkovića Thomspona, danas nesumnjivo prve ikone hrvatskih novoustaša (pogotovo otkako je Ante Gotovina nakon izlaska iz haškog zatvora stavio na znanje da za to nije zainteresiran). Thompson je popularnost stekao pjesmom u kojoj svoje rodne Čavoglave slavi kao ustaško uporište koje je bilo neosvojiva utvrda za četnike, iako pouzdana povijesna svjedočanstva govore da je, hm, bilo upravo obratno. Prema memoarskim zapisima koji su ostali iza Nikole Adžije, gradonačelnika Drniša iz vremena prije Drugog svjetskog rata, Čavoglave su zapravo bile mirno seoce, ni nalik nekakvoj ratničkoj utvrdi, uključujući ustašku (Adžija je umro 1972. godine, a Thompson se pročuo dvadesetak godina kasnije, tako da ne bude zabune oko nepristranosti ovih memoara). Štoviše, u Drugom svjetskom ratu znalo se dogoditi da to mjesto napadnu tzv. divlji ustaše, a da mu onda u pomoć priteknu četnici Momčila Đujića, koji su solidno surađivali s lokalnim ustaškim vlastima (čak su se međusobno posjećivali na raznim svetkovinama). Ali, kao što to obično biva s nacionalističkim mitovima, kada se ukorijene ništa im više ne može nauditi, pa s tim nije imao problema ni Thompson. Imao je, međutim, drugih. Nakon što se proslavio s tim svojim „junačkim“ Čavoglavama, njegova karijera nije krenula očekivanom uzlaznom putanjom, naprotiv stagnirala je, a ultimativnom zvijezdom, što je i danas, postao je tek nakon Tuđmanove smrti. Naravno, odavde ni izbliza ne proizlazi zaključak da je Tuđman bio nekakva nepropusna brana za ovakva ustaška mahnitanja, jer ona bez njega u krajnjoj liniji ne bi bila ni moguća. On je samo htio da bude glavni kontrolor što iz ustaške ostavštine smije, a što ne smije biti uneseno kao zadužbina današnje Hrvatske, ali toga se ljuta HDZ-ova i druga desnica držala samo dok je bio živ. Poslije toga je tu njegovu selekciju odbacila, iako još uvijek itekako poslušno hodočasti na njegov grob i ne usudi se to priznati.

    S partizanskom ostavštinom je isto. Tuđmanova fascinacija Titom uopće ne fascinira njegove današnje sljedbenike, naprotiv nikla je čitava industrija mržnje i harange protiv vođe jugoslavenskog i hrvatskog antifašizma. Ta bi mržnja vjerojatno bila i veća da su Karamarko, Bozanić i ostali proniknuli u jednu osobitost Tuđmanovog odnosa prema Titu, koja dosad nije analizirana. Ako je on dopuštao rušenje partizanskih spomenika, a istodobno je držao Titovu bistu na Pantovčaku, onda to može jedino značiti da je uvažavao samo vođe revolucija (u Titovom slučaju antifašističke, u svome nacionalističke), a sve ostale smatrao je nevažnim i zamjenjivim izvršiteljima. Time je najvjerojatnije  liječio i frustracije koje je kao povjesničar NOB-a vukao iz svađa sa srbijanskim historičarima dok je kao general JNA bio u Beogradu. Sada se, naime, domogao mogućnosti da monopolizira povijesnu „istinu“, što je, preneseno u hrvatski kontekst, značilo i da jedini on u HDZ-u i na čitavoj desnici ima ovjerenu punomoć davati interpretacije Drugog svjetskog rata. To je, vidjeli smo, bilo korisno dok je bio živ, ali, kada je umro utrlo je put novim vođama desnice da sada oni monopoliziraju povijest tog rata. Pa i da tom svojom ultimativnom istinom ucjenjuju cijelu Hrvatsku, što upravo gledamo praktički svakodnevno kao jedan od glavnih, ili i glavni, sadržaj aktualne hrvatske politike. Pritom se odnos prema hrvatskoj partizanskoj prošlosti srozao na slijepo i mrzilačko negiranje i prezir, zbog čega se Tuđman, štono se veli, vjerojatno okreće u grobu. Ali, baš je on svojim redukcionističkim gledanjem na tu prošlost otvorio prostor za njena naknadna čitanja i ukucavanja novih povijesnih „istina“. I to ne samo u slučaju Drugog svjetskog rata. Čitavu komunističku revoluciju on je sveo na pohvalu komunistima što su znali prepoznati važnost nacionalnog pitanja, iako je držao samo do hrvatskog, a sva druga su mu bila nevažna. I ništa drugo ga nije zanimalo.

    Uopće nije razumio, ni htio razumjeti, da su komunisti izveli i socijalnu revoluciju, a još manje ga je zanimalo što su oni, u nedostatku građanske, izveli i naknadnu, socijalističku prosvjetiteljsku revoluciju. To je uključivalo masovno opismenjavanje, higijensko osvještavanje, industrijalizaciju, sekularizaciju odnosa države i crkava, ravnopravnost manjina, depatrijarhalizaciju obitelji i afirmiranje prava žena, odbacivanje tvrdokomunističke „teorije odraza“ u filozofiji i drugim humanističkim disciplinama te u umjetnosti ..ukratko sve što je obuhvaćeno pojmom moderniteta. Ovo se posebno dobro vidjelo na primjeru žena, zbog kojih su komunisti podizali na ho-ruk čitave privredne grane, posebno prerađivačke (tekstilne, plastične…) industrije, s jasnom namjerom da ih maknu od patrijarhalnih simbola kuhače i sudopera i uvuku u radne, političke, kulturne i druge zabrane predgrađanskog, predprosvjetiteljskog društva. Pa kada su po zapadnim sugestijama veliki hrvatski „državotvorci“ počeli masovno zatvarati tvornice – čime je pripreman teren da Hrvatska postane mala velesila u uvozu zapadnih roba, što danas i jeste – i otvarati urede za projektiranje ne znajući ni čega, prve žrtve kapitalističke tranzicije postale su baš žene. One su najteže pogođene pošašću nezaposlenosti, jer su pometene najprije, što vjerojatno nije slučajno, industrije koje su njih zapošljavale, što se, međutim, ne tretira kao naročita tragedija. Zar ženi ionako nije mjesto u obitelji, čuje se praktički svakodnevno iz desničarskih i klerikalističkih krugova, što zvuči kao opijelo dosad postignutoj spolnoj ravnopravnosti. Ali ne samo njoj. Jer, zatim su spomenuti državotvorci uzeli na nišan i sve druge postignute vrijednosti modernosti. One su ili sasvim obezvrijeđene ili marginalizirane, i kada je riječ o elementarnim stvarima (pada čak i funkcionalna pismenost stanovništva, a u školama kod djece pojavljuju se šuga, uši i drugi nametnici kao da smo usred velikog rata ili slične pošasti). A uloga države, koja je u afirmiranju tih vrijednosti nenadomjestiva, svela se samo na to da brine za opstanak nacije. I to čak i onda kada joj ne prijeti baš nikakva vidljiva opasnost, kao danas. Zato se u Hrvatskoj, iako je bila „Evropa prije Evrope“, sada ovoliko i kuburi sa zaštitom spolne, seksualne rodne i druge ravnopravnosti. To su postale zazorne teme, o kojima se pravo prvog glasa prepušta Crkvi, iako ona danas izgleda kao naoružana utvrda predmoderne Hrvatske, i za to je najmanje pozvana. S očima na potiljku, i to čak toliko da se protivi i umjetnoj oplodnji, ona opsesivno gura vrstu rasprave koja vraća zemlju u vrijeme kada još nije bila obavljena rastava države i crkve, kao što se i sama sve dublje zakopava u prošlost. Tako uporno pišti,  s tvrdoglavošću koja već odavno izlazi na nos, da je ona „Stepinčeva crkva“, tupo nesvjesna da kada njega ističe kao primjer odvažnog suprotstavljanja zločinačkim režimima, uključujući ustaški, u čemu doista ima istine, samo još više upada u oči da je Stepinac u tome bio odgovorniji i hrabriji u ratu nego Bozanić i ostali danas u miru. Drugo što vrijedi podvući u Tuđmanovom gledanju na socijalističku ostavštinu, jer efektivno također utječe na hrvatsku sadašnjost, jest da je on od nje uzimao samo najgore (autoritarna vlast, stranački monopol, povremena pretjerana fiksacija na nacionalno…). A odbacivao ono najbolje (međunacionalna trpeljivost, strast za privrednim razvojem, socijalna solidarnost, nezavisna vanjska politika bazirana na racionalnoj procjeni vlastite važnosti, a ne na nacionalističkim fantazijama i brbljarijama…). Sve je zbrisano, stvarajući dojam da je hrvatska država nastala malone na praznoj ledini, dodatno „podgrijavan“ kako bi se izgradilo mit o Tuđmanu kao bogomdanom „stvoritelju“ samostalne Hrvatske (iako je s padom Berlinskog zida stvoren čitav niz novih država u Evropi, među ostalim čak i neke, kao Makedonija ili BiH, koje su bile izrijekom protiv vlastitog osamostaljenja).

    I mit je zbilja stvoren. Nedavno je objavljeno da u Hrvatskoj postoji tristotinjak spomenika prvom hrvatskom predsjedniku, što mora značiti da se ulice i trgovi nazvani po njemu broje na tisuće, i to ne malo tisuća. Doduše, iza inicijative o imenovanju i podizanju spomenika u najvećem broju slučajeva stoje ne središnje nego lokalne vlasti, pretežno iz Karamarkove stranke, iako se nađu i poneke iz SDP-a, ali tu bitne razlike između desnih i lijevih nema. Nekontrolirana naplavina Tuđmanovih spomenika samo pokazuje da je HDZ skloniji estradiziranju politike, što logički proizlazi iz nazdravičarske vrste njegovog patriotizma, u kojem su masovni skupovi, pečeni volovi, zavičajni festivali itd. nezaobilazni rekviziti. Dok su SDP i ostale stranke iz vladajućeg bloka decentnije i suzdržanije, ali ne zato što su na nekoj drugoj strani, nego što tu istu stranu podržavaju na drukčiji, malo školovaniji i „prosvijećeniji“ način. Zapravo, kako već rekoh, nema ničega iz Tuđmanove političke ostavštine, ne računajući spomenuti (polu)predsjednički sistem, što je opozicija iz njegovog vremena, današnja vlast, tako ozbiljno problematizirala da se može govoriti o raskidu s njom. Prije su to suptilne proteze koje toj ostavštini omogućuju da sve do danas ostane na nogama. Tako je iz javnog govora uklonjen jezik difamacije i mržnje prema Srbima, Muslimanima, Židovima i Romima (iako su s dolaskom Karamarka na čelo HDZ-a Srbi gotovo već sasvim izgubili tu poštedu), ali se ne dovodi u pitanje ono osnovno i puno važnije. To je Tuđmanova ratna politika u kojoj govor mržnje jeste bio važna sastavnica, ali ipak ne toliko važna da se ona i bez toga ne bi realizirala. To se dobro vidi iz  nepreglednih stenograma koje je Tuđman ostavio za sobom, u kojima nema nikakvog govora mržnje, naprotiv to su emotivno vrlo uravnoteženi i pristojni razgovori njega i bliskih suradnika. Ali, iz njih se svejedno jasno razaznaje da je Hrvatska bila daleko od toga da bude samo žrtva rata, nego je i sama sistematično proizvodila žrtve, a u Bosni i Hercegovini je bila i nesumnjivi agresor.

   Mesić je, rekosmo, te stenograme invazivno pustio u javnost, zbog čega u HDZ-u ni do danas ne prestaju kipjeti, ali bio je uznemiren i Račan, pa je iskoristio reduciranje Mesićevih predsjedničkih ovlasti i oduzeo mu tu „igračku“. Stenogrami su spremljeni u državni arhiv, sa očitom namjerom da radije skupljaju prašinu, nego da se po njima prčka i otkrivaju stidna mjesta hrvatske ratne politike, a s vremenom će ionako svi na njih zaboraviti. Ali nedavno se otkrilo da je Milanovićeva vlada itekako svjesna njihovog postojanja. Štoviše, uvela je strogu kontrolu pristupa stenogramima, odobrivši, recimo, da se njima služi jedan patriotski provjereni „povjesničar“, koji se bavi okupacijom Vukovara, što će sigurno obaviti na način od kojeg ne boli glava. Ali, odobrenje nije dobila povjesničarka koju zanima tema „razmjene teritorija između Hrvatske, Jugoslavije i Bosne i Hercegovine“, što je očito shvaćeno kao povlačenje vraga za rep zbog čega su Tuđmanovi stenogrami i skriveni od javnosti. Ovim je Milanovićeva vlada praktički priznala samo zakletim tuđmanistima da su kvalificirani baviti se Tuđmanovim političkim i ratnim nasljeđem, što opet znači da je dobrovoljno pristala i da bude talac tog nasljeđa. Jer, ovo zapravo znači da je HDZ-u prepušteno da bude glavni arbitar što jest, a što nije patriotski. A zna se da je ta stranka otpočetka smatrala nepatriotskim svako kritičko preispitivanje hrvatske politike u ratu, dok su certifikat patriotizma dobivali i najteži zločini. SDP je ovim sebi namijenio ulogu  poslušnog promatrača, a u krajnjoj liniji i pasivnog suučesnika zločina, koji nema snage ni volje osmisliti neke nove standarde patriotizma, pa samo servisira one Tuđmanove i HDZ-ove, držeći pod ključem, ovdje i doslovno, njegove najmračnije tajne. Srećom, toj jadnoj ulozi suđeni su isto tako jadni rezultati. Jer, većina najvažnijih Tuđmanovih stenograma odavno je iscurio u javnost, pa su od toga 2005. godine Feral i sarajevski Dani složili golemu dvosveščanu knjigu Stenogrami o podjeli Bosne. U njoj se na više od hiljadu stranica, s neokrznutom autentičnošću razgovora koji su direktno i bez redakcijskih intervencija skidani s vrpce, daje slika svega što treba znati o Tuđmanu uoči i u toku ratova u Hrvatskoj i u BiH.

     Prije svega i iznad svega tu se transparentno kao na školskoj ploči objelodanjuje da su ti ratovi u tolikoj mjeri bili projektirani, unaprijed zacrtani, da Tuđman već koncem 1991. odnekud zna da će iz Hrvatske otići više od pola srpskog življa (poslije će se pokazati da ih je protjerano ili izbjeglo i više). Bilo je to nešto više od pola godine nakon njegovog dogovora s Miloševićem u Karađorđevu, jedinog ključnog sastanka kojem je prisustvovao a da o tome nije ostao pisani trag, ali se njegov sadržaj svejedno da precizno rekonstruirati iz  kasnijih događaja. Jer su odmah vidljive neke očigledne činjenice. U vrijeme kada Tuđman najavljuje masovni odlazak Srba iz Hrvatske, on još nema pod komandom ozbiljnu vojnu silu kojom bi to ostvario; ona će rasti i kulminirati tek uoči Oluje, pa je logično zaključiti da se oslanjao na nešto drugo, a što to drugo može biti nego njegovo tajno domunđavanje s Miloševićem po komunističkim lovištima. Kada je poslije došao i do toga što mu je tada nedostajalo – ozbiljno organizirane i naoružane Hrvatske vojske, krug se samo zatvorio na način da je rat završio kako je završio. U BiH stvari su ipak izgledale nešto drukčije. I ovdje su planovi za podjelu zemlje unaprijed rađeni, i to u mjeri da Tuđman 1991. podučava delegaciju HDZ-a BiH kako „ne treba računati s Bosnom i Hercegovinom kao sa nečim što je od Boga dano i treba da ostane. Opstanak BiH kao samostalne i suverene, sve kada bi i bio moguć, ide svakako na štetu hrvatskog naroda, onemogućava normalno teritorijalno ostvarivanje hrvatske države.“ Pa dalje: „Čak i kada bi se mogla održati, gospodo, Bosna i Hercegovina kao posebna, što to znači? Uspostava granice… Hoćemo li uspostaviti granice između Hrvatske i Hercegovine da Hrvat iz Hercegovine ne može ući u svoju Hrvatsku ili ovaj Hrvat tamo?“

   Dakle, otpočetka nije bilo dvojbe da Tuđman želi podjelu BiH, koju je smatrao reliktom kolonijalizma, ali tome su – za razliku od planova u Hrvatskoj – na putu stajale dvije prepreke. Prije svega, ondje nije raspolagao dovoljnom vojnom silom kojom bi to ostvario, pogotovo jer nasuprot sebe nije imao rastrojenu srpsku paradržavu, koja se pokoravala Miloševiću čak i kada joj je nametao samoubilačke korake (odbijanje plana Z-4, koji je Srbima u Hrvatskoj davao visoku autonomiju, čak s jakim primjesama države u državi). Naprotiv, imao je vrlo vitalnog i motiviranog bošnjačkog protivnika, koji za razliku od Srba iz Hrvatske nije imao „rezervnu državu“. I drugo, Tuđman je bio uvjeren da podjelom BiH ispunjava tajnu želju Zapada, koji navodno nije želio muslimansku državu u Evropi i prešutno je dopustio Hrvatskoj da je kroatizira. Zato je željno očekivao da mu sa Zapada dođu jasniji signali o tome, ali kako toga nije bilo, morao se sam prihvatiti interpretiranja zapadne politike, pa je stvaranje Federacije BiH shvatio kao dopuštenje da Muslimane uvede u Evropu. To, jasno, nije bila istina, a s tim uvođenjem stvari stoje tako da danas u Evropi nema zemlje koja je tako daleko od EU kao BiH. I to zahvaljujući i HDZ-u BiH koji i danas nastavlja s razbijačkom politikom, dok se političke stranke u Hrvatskoj, uključujući danas vladajuće lijevo-liberalne, drže indolentno. To se ne može shvatiti drukčije nego da prešutno prihvaćaju dekomponiranje BiH kakvo već godinama gledamo, a slično se, što je važnije, može reći i za međunarodnu zajednicu. Ovo i jeste jedan od razloga što završno poglavlje ove knjige nosi naslov kakav nosi („Tuđman poslije Tuđmana“ – op. ur.). Jer, iako je kroz osuđujuću prvostupanjsku presudu šestorici političkih i vojnih čelnika Herceg-Bosne, presuđeno i Tuđmanovoj agresorskoj i zločinačkoj politici u BiH, ona je sadašnjim ruševnim stanjem ove države zapravo, ako ne rehabilitirana, svakako abolirana.

    Još više se to dogodilo u samoj Hrvatskoj, gdje je oslobađajućim presudama Gotovini i Markaču, Tuđmanova ratna politika praktički verificirana kao jedina koju je devedesetih bilo moguće voditi. A civilne žrtve su, ispada, neželjena ali neizbježna posljedica rata. Naravno da to nije točno. O tome neporecivo govori činjenica da za zločine u Oluji, u kojima je pobijeno više stotina srpskih civila još nitko nije osuđen pred hrvatskim sudovima, što jasno pokazuje da etničko čišćenje Srba nije bilo posljedica rata, nego, naprotiv, njegov isplanirani uzrok. Uostalom, protiv toga da Tuđmanova politika u ratu nije imala alternative, govori i činjenica da je najistočniji dio Hrvatske reintegriran mirnim putem, bez žrtava i zločina, a sama međunarodna zajednica diči se da je to najuspješnija mirovna misija koju je poduzela. Time se nehotice priznaje da u ostatku zemlje tog uspjeha nije bilo, pa bi bilo logično da se to i kaže, ali se ne kaže. Bilo bi logično i da Hrvatska kao ključni događaj u povratku zemlje u priznate granice slavi mirnu reintegraciju Podunavlja, a ne ratnu reintegraciju Krajine. To, uostalom, proizlazi i iz izjave Ive Josipovića na prošlogodišnjoj proslavi godišnjice reintegracije Podunavlja da je „bolje deset godina pregovarati nego jedan dan ratovati“. Ali, to je očito rečeno kao prigodna fraza, jer i sam predsjednik prihvatio je obljetnicu Oluje, kojoj svake godine prisustvuje, kao središnju proslavu, iako u pravilu proslava ima jaku trijumfalističku notu pobjede nad Srbima. Tek ove godine Josipović se u Kninu odvažio pozvati na pružanje ruke nekadašnjim srpskim sugrađanima, rekavši da s obzirom na žrtve koje su podnijeli, oni i država Srbija imaju pravo na svoje viđenje Oluje. Zbog toga je prvi put otkako je predsjednik doživio zvižduke, koje je mogao poništiti jedino tako da ih je nedvoznačno osudio, ali to ni tada ni poslije nikada nije napravio. Tako je zapravo poništeno ono što je prije kazao.

      Ipak, ne može se poreći da je Josipović napravio prvi mali korak u pravcu razumijevanja Oluje kao nečega što legitimno ima dvostruku optiku, jednu, hrvatsku, po kojoj je ona oslobodilačka pobjeda, i drugu, srpsku, po kojoj je tragičan događaj. Hrvatska nacionalistička desnica to smatra svetogrđem – tko je vidio stavljati hrvatske i srpske sentimente u istu ladicu – iako je baš ona promovirala pravo na drugu istinu o Drugom svjetskom ratu, stvorivši od Bleiburga svojevrsni simbolički parnjak Jasenovcu. I to ne Bleiburga u onom dijelu koji obuhvaća nevine žrtve, nego i okorjele zločince, štoviše baš njih, a to znači da se ondje svakog svibnja zapravo obavlja masovna koncelebrirana kuknjava za Pavelićevom državom. Pa ipak, Bleiburg je uglavnom prihvatila i sadašnja vlast i njeni prethodnici (izuzetak je Mesić), koja na taj način ostaje zarobljenik uvijek iste zamke. To je da nakon što pristane na lekcije koje dobiva od desnice, što je prva stepenica samoponiženja,  još prima i ćuške ako tu lekciju nije dobro naučila ili ju je zaboravila (bijesna povika na ovogodišnju Milanovićevu odluku da se država povuče iz pokroviteljstva nad komemoracijom na Bleiburgu). Tako se pokazuje da popuštanje ekstremnom nacionalizmu uvijek ide na vlastitu štetu, jer korist može biti samo njegova. Slično je s Olujom. Čak i kada bi nacionalistička desnica prihvatila kriterij dvostruke istine o njoj i time se unaprijedili odnosi Hrvatske i Srbije koji svakog ljeta zbog toga padaju na dno, ti bi odnosi ostali talac osnovne nacionalističke premise na kojoj je došlo do raspada i rata u Jugoslaviji. Ta premisa glasi da Hrvati i Srbi ne mogu živjeti zajedno (s tim da su Tuđman i Milošević unijeli „amandman“ da ipak mogu njihove vođe), pa je Oluja navodno logičan i jedini mogući epilog njihovog zajedničkog života u dvadesetom stoljeću. Naprosto, rat je, kao, bio neizbježan, iako primjer Podunavlja bjelodano pokazuje da  ipak nije (zato je prohadezeovska šovinistička desnica i odabrala Vukovar da ondje u posljednje vrijeme zaziva „drugu Oluju“).

   Jasno, to onda određuje i današnje hrvatsko-srpske odnose, koji se, očito programirano, naizmjenično kvare i poboljšavaju. Ne smiju se toliko pokvariti da dođe do novog rata, jer njega međunarodna zajednica više ne bi dopustila, ali ne smiju se ni toliko poboljšati da se poništi spomenutu premisu. Ukratko, današnji odnosi dva naroda i dvije države vjerno slijede matricu koju su postavili Milošević i Tuđman, s tim da ni s isticanjem njihove krivice ne treba pretjerivati. Prvi je mrtav već sedam godina, a drugi otprilike dvostruko dulje, pa ako ni toliko nije bilo dovoljno da se stvori nova matrica to može značiti samo da oni koji su došli poslije njih to nisu ni htjeli. Štoviše, posebno u Miloševićevom slučaju može se reći da je njegovim ponižavajućim hapšenjem i izručenjem u Haag iscrpljena supstanca miloševićizma iz koje bi on samoga sebe obnovio. Trebala mu je, dakle, nova supstanca i on ju je zbilja i dobio od Miloševićeve opozicije, i to ne samo one koja se time otvoreno kompromitirala, nego i od samog cvijeta, ili navodnog cvijeta, srpske opozicije. Danas se sigurno malo tko sjeća da je dan antifašističkog ustanka Srbije 7. jula ukinula Vlada Zorana Đinđića (uz rijetko bijedno obrazloženje Čedomira Jovanovića). I tako je baš ta slavna reprezentacija „druge Srbije“ dala zakonski okvir rehabilitaciji četništva, koja je započela u Miloševićevo vrijeme, ali čak ni tada nije tako daleko otišla. S druge strane, svi današnji hrvatski državni čelnici i njihovi lijevo-liberalni prethodnici (Josipović, Milanović, Račan, opet samo bez Mesića) otišli su na Bleiburg, gdje Tuđmana nikada nije bilo. I tako potvrdili da proustaška mitologija sasvim dobro može opstojati i ako nikakvog deklariranog popovskog, hadezeovskog i ostalih ustašonostalgičara nema u blizini.

    Sve je tu, dakle, isto, a ako netko naivno misli da Hrvatska ipak ima, za razliku od Srbije i Đinđića, svog naj-opozicionara, što se vezuje uz Vladu Gotovca, i tu se ljuto vara. Taj navodno ultimativno moralni i nesalomljivi protivnik tuđmanizma pristao je u drugoj polovici devedesetih uvesti svoj HSLS u koaliciju s HDZ-om, što, doduše, nije realizirano, ali je i bez toga proizvelo dalekosežne posljedice. Tuđmanova stranka tada je bila u dubokoj depresiji, nitko nije htio s njom, već se naslućivao i njen slom, ali joj je onda Gotovac pomogao da izađe iz sanitarne izolacije i promovirao je kao nekog s kime se može i ubuduće surađivati. Eto, to je priča o tome kako je Tuđman (slično i Milošević) preživio svoju smrt. Ovdje je naglasak bio na segmentima koji govore kako su put za to popločavale opozicijske stranke te, nešto manje, međunarodno okruženje, a nema kolektivnog psihološkog profila iz kojeg bi se vidjelo kako su to učinili Hrvatice i Hrvati. No sama činjenica da ni poslije dvadesetak godina još nitko ne postavlja elementarno pitanje je li se samostalna Hrvatska isplatila, dovoljno govori da je Tuđman i tu dobro, jako dobro prošao. Pridobio  je sunarodnjake tako što ih je uvjerio da je za Hrvatsku najbolji raspad Jugoslavije, iako je u jednom trenutku sam zagovarao njen opstanak kroz konfederaciju, što je najautoritativnije priznanje da se raspad mogao izbjeći. A zatim ih je uvjerio i da je rat neizbježan, iako primjer Podunavlja govori da ni to nije istina. Dakle, on je lako vladao ne samo djelima nego i mislima svojih podanika, jer obje ove stvari dobro su poznate, ali nitko ni danas ne sumnja da su raspad Jugoslavije i rat bili neizbježni i potrebni.

     Nitko onda, jasno, ne sumnja ni u Hrvatsku, iako tu postoji jedan ozbiljan problem. Tuđman je dobro uputio hrvatski puk kako se ruše stare države, ali mu nije ostavio nikakvo uputstvo, jer to ni sam nije znao, kako se prave nove. Pogotovo ne takve koja bi gajila kult proizvodnje i visokog vrednovanja rada kakav je postojao u vrijeme jugoslavenskog socijalizma, a ne samo uslužnih, turističkih i sličnih djelatnosti, kako su je usmjerili zapadni sponzori, s očitim predumišljajem da je učine ekonomski što ovisnijom o sebi. Tom puku jedino je utuvljeno da je nova država Hrvatska idealno ostvarenje „tisućgodišnjeg“ državotvornog sna, ali s tim se malo što može početi. Jugoslavija je bila daleko od savršene države, ali, osim u završnici, dovoljno ozbiljna i funkcionirajuća da ju se moglo popravljati. Hrvatska, naprotiv, ne funkcionira, ali je toliko „savršena“ da popravci nisu mogući, čak ni dozvoljeni. Zato izgleda kao zemlja bez unutrašnje vitalnosti i dinamike. Politički život joj se sastoji od recikliranja ublaženih starih nacionalističkih formi, bez sposobnosti da stvori nove. Vanjska politika joj je takva da je danas unutar EU i NATO daleko manje suverena nego što je bila u SFRJ, zbog čega se Tuđman sigurno još jednom okreće u grobu (mada je to zapravo, sistemom povratne opruge, posljedica njegovog suverenističkog maksimalizma i autizma, koji je zakonomjerno završio u političkom, gospodarskom i svakom drugom minimalizmu) Hrvatska ekonomska politika potrošila je silnu energiju da ukine i zatre socijalističko gospodarstvo, iako je ono bilo evidentno superiorno sadašnjem, ostavši bez snage da stvori model novog, pa epigonski preuzima tuđe neuspješne kapitalističke uzore koji su „dobri“ samo u održavanju permanentne stagnacije. Napokon, hrvatska kultura, koja je devedesetih postala nenaoružana vojna sila za borbu protiv srpstva i Srbije, i danas je zadržala sličnu ulogu, ali sada više u unutrašnjim kulturnim, prvenstveno jezičnim ratovima, a umjetnička, znanstvena i druga produkcija i dalje je osjetno siromašnija od one prije devedesetih.

   Ukratko, uoči petnaeste godišnjice smrti svog „stvoritelja“, hrvatska država ima toliko teških deformacija kao da će sutra propasti, ali ima i toliku unutrašnju, nešto manje i vanjsku podršku kao da će još tisuću godina opstati. Tko želi otkriti matematičku formulu životarenja, ne treba dalje tražiti.

KRAJ

BILJEŠKA O PISCU

Marinko Čulić rođen je 1951. godine u Šibeniku. Više od trideset godina je u novinarstvu, kojim se profesionalno počeo baviti u Večernjem listu, po završetku zagrebačkog Fakulteta političkih nauka. Diplomirao je na temu sovjetske Nove ekonomske politike, kojom je Lenjin uveo u prvu socijalističku državu značajne elemente kapitalističke ekonomije. To „kalemljenje“ – u ovom i obratnom pravcu – aktualno je do danas.

Drugi profesionalni angažman Čulić je imao u poznatom tjedniku Danas, u kojem je bio do utrnuća 1992. godine, da bi komentatorom renomiranog Feral Tribunea postao od prvih brojeva 1993. i ostao u njemu do prestanka izlaženja 2008. Bio je i stalni dopisnik iz Zagreba Radio France Internationalea od 1991. do 2009. godine. Danas je zaposlen u zagrebačkom tjedniku Novosti.

Godine 1996. protiv njega i glavnog urednika Ferala Viktora Ivančića pokrenut je sudski postupak zbog klevete i uvrede predsjednika Franje Tuđmana. U prvostupanjskom suđenju oslobođeni su, a zatim je žalba Državnog odvjetništva povučena nakon Tuđmanove bolesti i smrti. Ova knjiga, posebno njezino prvo izdanje, uvelike je bila inspirirana baš tim događajima.

Čulić je dobitnik nagrade Marija Jurić Zagorka za komentatora godine Hrvatskog novinarskog društva, te, u istoj kategoriji, nagrade Zvonimir Kristl novinske kuće Vjesnik.

Marinko Čulić
Autor 7.4.2014. u 13:35

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija