Tuđmanizam bez Tuđmana

tačno.net
Autor 16.12.2013. u 12:11

Tuđmanizam bez Tuđmana

Sadašnji HDZ pristao je da ima podređenu ulogu u odnosu na Kaptol, koji je mozak sadašnje konzervativne kontrarevolucije, oslonjen više na kriptokatoličke udruge tipa “U ime obitelji” i na vukovarske stožeraše nego na Karamarkovu stranku. Ovo stavlja HDZ u ponižavajuću situaciju da mora strepiti hoće li ga do jučer nepostojeći katolički obiteljaši Željke Markić htjeti uz sebe ili će ga, u najgorem slučaju, možda čak i progutati.

Piše: Marinko Čulić, Novossti

Jako, baš jako nervira sve veća poplava novinskih tekstova u kojima se tvrdi da bi Tuđman znao izaći na kraj s ovom antićiriličnom i antihomoseksualnom histerijom. Prvi razlog za nerviranje je, moram priznati, pomalo osoban, jer se tu jasno njuši prepisivačina iz ovog tjednika, koji već dugo, upornošću dalmatinskog tovara, dokazuje da desničarenje nije baš za svaku šušu i da je čak i Tuđman tu postavio određene standarde. On je naprosto znao držati radikalnu desnicu, dakle ono što danas gledamo kao praktički svakodnevni sadržaj hrvatske politike, na lajni, tako da je uglavnom radila ono što je njemu odgovaralo, u suprotnom se ne bi dobro provela. Ali to nije sve, drugi razlog za nerviranje još je veći. Jer ako već imaš prepisivačinu, neka to bude prepisivačina do kraja. Tuđman je, naime, zaista znao držati ustašoidne desne radikale na kratkom lancu, ali tek nakon što im je omogućio da se pojave. A omogućeno im je to kada je prvi put u ovoj zemlji nakon Drugog svjetskog rata postalo dozvoljeno, štoviše preporučljivo, javno mrziti Druge, prvenstveno “srbe” (nije štamparska greška, na vrhuncu antisrpske histerije neki su čak počeli pisati Srbe malim početnim slovom, da bude svakome jasno, a najviše njima, gdje pripadaju).

I eto, sada se “povratak u devedesete”, kako mnogi s pravom to nazivaju, događa baš u znaku toga. Nema više Tuđmana da bi ovom mahnitom izlijevanju “nove” desnice iz korita zadao kakve-takve granice, ali ima nekontrolirane mržnje, koja je jedino zahvaljujući njemu mogla preplaviti zemlju. I sada imamo najgoru moguću situaciju, tuđmanizam bez Tuđmana, što je otprilike kao da glavni čovjek nekog velikog projekta napusti sve usred posla i prepusti ga pomoćnom osoblju, uključujući portire i čistačice. I naravno da se dio miševa, vidjevši da mačke više nema, raspametio. Nastupilo je slatko doba bezvlašća, u kojem šuše opet dolaze na svoje, naplaćujući s kamatama “patnju” iz vremena kada su morali šutjeti ili govoriti samo kada im se to izričito dopustilo. Priliku su prvi dograbili tipovi poput Josipa Miljka (HČSP), koji dosad nisu bili evidentirani po javno prepoznatim junaštvima, ali su sada dovoljno hrabri da potpuno javno šalju prijeteća pisma zaposlenicima memorijalnog centra u Jasenovcu. Kako i ne bi bili hrabri kada navodno reformirano pravosuđe i policija opet ne uspijevaju prepoznati govor mržnje, štoviše, pod sumanutim obrazloženjem donose oslobađajuće presude (Mamić, ne puno manje ni Šimunić) i kada je evidentno da ga ima.

Ovo, razumije se, onda funkcionira kao manje-više otvoreni poziv i ostalima da se posluže ovakvom “slobodom govora”, tim više što se glavna opozicijska stranka, Karamarkov HDZ, nesebično nudi kao politički sponzor te nazovi slobode. Tako je javno iskazivanje mržnje prema Srbima, koje je prestalo još pred kraj Tuđmanovog života i tako se nastavilo do najnovijeg vremena, opet postalo dopušteno. A ima prvih naznaka (Dnevno.hr) da bi se to moglo proširiti i na Židove, što je zadnja linija obrane protiv šovinističke netolerancije, poslije koje ovo više ne bi bilo moguće kontrolirati. Uostalom, Karamarko se odrekao ambicije da išta kontrolira onog trenutka kada je postalo jasno da je odlučio preuzeti politički program, praktički čitavu agendu radikalne desnice, umjesto, kako su radili Tuđman i poslije Sanader, obratno. Tek prošlog tjedna, kada se šef HDZ-a ogradio od antićiriličnog referenduma koji organiziraju vukovarski stožeraši, vidjelo se da se i njemu upalila žarulja da na ovaj način pretvara najveću opozicijsku stranku u puki servis klerikalističke i ustašoidne desnice. Ali i to se dogodilo na najgori način, više zbog intervencije državnih i stranačkih autoriteta iz međunarodnog okruženja, nego što bi politički netalentirani i potkapacitirani Karamarko samoosvijestio ulogu koju bi u ovoj situaciji trebala igrati njegova stranka.

Ta uloga nije, da se razumijemo, u tome da se HDZ odrekne toga da bude desna stranka, daleko bilo. Ali nije ni u tome da jaši na valu najmilitantnijih desničarskih mahnitanja, nego da kao “stožerna” desna stranka preuzme odgovornost za ukupno stanje na desnici. Ovo se na uzoran način pokazalo u slučaju njemačkih kršćanskih demokrata Konrada Adenauera koji su, pojavivši se poslije Drugog svjetskog rata, na neki način preuzeli odgovornost čak i za nacizam tako što su htjeli pokazati da i poslije njega desnica ima politički legitimitet, tj. pravo na opstanak. I uspjeli su. Ali to je bilo moguće jedino tako što su se eksplicitno ogradili od nacističke politike i nacističkih zločina, što Karamarkov HDZ u odnosu na ustašku državu i ustaške zločine nikada nije napravio. Niti se vidi da bi u dogledno vrijeme to htio napraviti. Ne vidi se ni da bi se distancirali od Katoličke crkve, koja je s ustaškim režimom bila, blago rečeno, u političkom pobratimstvu, ali se Kaptol samo jednom ogradio, i to krajnje oprezno, od zločina tog režima, a od spomenutog pobratimstva – nijednom (njemačka crkva jeste).

Stvar je dodatno zakomplicirana time što se i ovdje situacija sasvim promijenila u odnosu na devedesete. Tuđman je Katoličkoj crkvi osigurao vrlo visok status, praktički samo korak do državne religije, ali mu je ona bila krajnje odana, bez obzira na to što joj je na čelu bio vrlo tvrdi, u nekim stvarima (hrvatska politika u BiH, hrvatski zločini u Domovinskom ratu) čak zaguljeni Franjo Kuharić. Nasuprot tome, sadašnji HDZ pristao je da ima podređenu ulogu u odnosu na Kaptol, koji je mozak sadašnje konzervativne kontrarevolucije, oslonjen više na kriptokatoličke udruge tipa “U ime obitelji” i na vukovarske stožeraše nego na Karamarkovu stranku. Ovo stavlja HDZ u ponižavajuću situaciju da mora strepiti hoće li ga do jučer nepostojeći katolički obiteljaši Željke Markić htjeti uz sebe ili će ga, u najgorem slučaju, možda čak i progutati. Doduše, i pred obiteljašima je neizvjesna budućnost. Već sada je među njima vidljiv rascjep između domaćih, koji su za jaku socijalnu državu, od koje se krzmaju sasvim odustati i HDZ i SDP, i onih iz dijaspore (Bartulica, Batarelo…), koji donose ideju američkih “čajankara” (Tea Party) o jeftinoj, minimalnoj državi, koja je maksimalno ravnodušna prema socijalnoj sigurnosti svojih građana.

Prevagne li ovo drugo, “hrvatska čajanka” mogla bi završiti već nakon šalice-dvije, jer većina u ovoj zemlji to ne bi prihvatila. Prevagne li međutim prvo, HDZ bi zaista mogao imati problema da dokaže kako je još potreban.

tačno.net
Autor 16.12.2013. u 12:11