Tuđmanova djeca

Autor/ica 👤Ivo Anić 5.12.2018. u 06:59

Povezani članci

Povijest nas uči kako su svi autokrati u svojim nasljednicima imali realizatore svojih ideja, uglavnom ideja koje se nisu sami usuđivali sprovesti. Svoju viziju budućnosti Hrvatske Franjo Tuđman je dvosmisleno opisao u „Velikim idejama i malim narodima“, uspoređujući Hrvate sa Baskima, Flamancima, Škotima i Bretoncima koji stoljećima nastoje izgraditi svoj vlastiti identitet. Domoljublje i patriotizam kao temelj takve nakane trebalo je biti zaglavni kamen buduće hegemonije, jer sam Tuđman nije vjerovao u „suprotne temelje“, kakvim ih je nazvao, pozivajući se generalno na pravo poštivanja suverene volje svakog naroda.

Buduća zemlja trebala je biti oslobođena od svih negativnih naslijeđa, no kako to obično biva, negativna naslijeđa sa kojima se bivši general JNA i povjesničar nije imao volje suočiti, nastavila su „njegova djeca“ gorljivo interpretirajući dvosmislenosti svog vjeroučitelja.

Otvoreno i javno Tomislav Karamarko najavljivao je aktivnu borbu za vraćanje devedesetih u politiku koje je obećao oživjeti kroz progresivni nacionalizam, a koji je naravno uključujući brisanje antifašističkih vrijednosti koje je njegovalo jugoslavensko društvo, trebalo logikom nakalemiti na „bolju i slavniju“ povijest, povratiti stanje histerije u društvo kao i označiti unutrašnje i vanjske neprijatelje po Tuđmanovom sistemu koji je rahmetli Franjo započeo nevoljko i mlako, a koji će njegova djeca sa gorljivim samoprijegorom dovršiti kao započeti posao „prokuživanja nacije“ na način da se iz nacionalnog bića odstane svi elementi koji „mrze sve hrvatsko.“

Tomislav Karamarko se i u svojoj kampanji pozivao na te doktrine, intetrpretirajući ih na način kako ih je on, u svom policijskom mentalnom sklopu, doslovno i shvatio. Obračun sa naslijeđem komunizma, lustracija, dizanje domoljubne svijesti, jačanje nacionalizma na svim poljima, kako medijskim, tako i društvenim, a istovremeno negiranje antifašizma kao civilizacijske tekovine, postali su temelj njegove tadašnje kampanje.

I te ideje pale su na plodno tlo. Hrvatsko glasačko tijelo odazvalo se zovu alfa – mužijaka iza čijih leđa su stajali branitelji na čelu s Vasom Brkićem. Hrvatski birači kao i do sada, zanemarili su ćud čopora koji uglavnom radi za svoje interese i interese svoje kaste, Hrvatskom biraču uhu je milo, a duši ugodno kada se najavljuje obračun sa Jugoslavijom i svim njenim elementarnim naslijeđem, kao što je Hrvatskom biraču drago kada netko najavljuje zaokret u službenoj politici i proaktivnu rehabilitaciju ustaštva jer bože moj, u partizanima su bili susjedi, a u ustašama ujac Ante i sva bliža i daljnja rodbina. Tomislav Karamarko išao je tako daleko da je najavio i micanje antifašističkih simbola, zvijezde petokrake, dok se javnost zabavljala i zajebavala na njegov račun montažama majoneze „Zvijezda“ koju će novi predsjednik HDZ-a preimenovati u Šahovnica, no Tomislav Karamarko se nije zajebavao.

Bivši predsjednik HDZ-a, povjesničar i arhivist koji je godine 1987. počeo raditi za tzv. Kaptolski depozit u Državnom arhivu i bio zadužen za čuvanje istog, (te nepune dvije godine kasnije i jedan od utemeljitelja zagrebačke organizacije HDZ-a koja je aktivno sudjelovala u pripremi prvih višestranačkih izbora u Hrvatskoj) čovjek koji je 2012, svojim dolaskom na tron uistinu i promijenio Hrvatsku koja je u njegovom mandatu otvoreno rehabilitirala ustaštvo i antikomunističkom retorikom negirala antifašizam.

Bivši načelnik zagrebačke policijske uprave i pomoćnik ministra unutarnjih poslova već u svojoj inaugurativnoj godini označio je protiv koga se namjerava aktivno boriti. Još kao bivši ravnatelj Protuobavještajne agencije, a dvije godine kasnije i ravnatelj Sigurnosno-obavještajne agencije te raritetni, nestranački ministar unutarnjih poslova u Sanaderovoj vladi, Tomislav Karamarko odlično poznaje materiju i neprijatelja sigurnosti Republike Hrvatske koje tipično u policijskom žargonu karakterizira kao izdajnike tj. one koji sustavno rade protiv sigurnosti iste.

Čuvenu metaforu ‘Judinih škuda’ koju je upotrijebio sam Franjo Tuđman u studenom 1996. u govoru u zagrebačkoj zračnoj luci po povratku iz washingtonske bolnice Walter Reed, navodeći Jude kao sinonim za izdaju, ( misleći na sve one koji „rade protiv interesa Republike Hrvatske“ kako bi oslikao spremnost tadašnje oporbe da za šaku zlatnika stranim kapitalistima proda, ili bolje reći „izda“ sve ono što čini hrvatsku državnu supstancu, od banaka, tvornica do telekomunikacijskih sustava), Tomislav Karamarko je doveo do apsurda u svom mandatu, tipično policijskim metodama je utjerujući građanima Hrvatske u kosti.

U mandatu Tomislava Karamarka izbacuju se nepoćudni novinari iz novinskih redakcija, a u iste se instaliraju stranački poslušnici, u eri Tomislava Karamarka javna televizija postaje propagandno – goebbelsovski stroj kojim se namjerava hrvatskoj javnosti upornim ponavljanjem izmijeniti kompletna povijest. Laž koja će se tisuću puta ponoviti, na kraju će postati i službena istina. No ono najgore što će povijest zapamtiti u eri Tomislava Karamarka bila je reforma školstva koje se reformira na način da se u škole uvodi klasična indoktrinacija te se kompletno mijenja uvriježeni civilizacijski standard koji na koncu kao produkt ima današnju generaciju učenika kojima su vjerom isprani mozgovi, a koji drže da je fašizam i Holokaust izmišljotina.

No najoštrije se krenulo na „izdajnike“ koje se s gnušanjem svrstalo u građane drugog reda u Hrvatskoj.

Sintagmu o izdajnicima i Judama tako spremno preuzima Tomislav Karamarko u predizbornoj kampanji 2015. misleći na neke druge i drugačije Jude od onih na koje je mislio sam Tuđman.

U doba feudalno – žbirske vladavine Tomislava Karamarka Hrvatska je otpočela aktivnu kampanju krivotvorenja povijesti, beskonačnih rasprava o interpelaciji ustaških pozdrava, negiranja antifašizma na svim razinama, te besramnih najava lustracije, kao svojevrsne osvete komunistima za „počinjena zla“ od kraja Drugog svjetskog rata. Hrvatska je u tom vremenu koje možemo danas označiti kao „vremenu početka ludila“,kako vjerskog, tako i nacionalnog, kročila u ponovljene devedesete s tim da se na nacionalnom ludilu nije namjeravalo stati. Tomislava Karamarka naslijedio je nakon sramotne „izdaje nacionalnih interesa“ uglađeni, proeuropski Andrej Plenković, koji se vremenom pokazao kao još samo jedno Tuđmanovo dijete nikako moderan političar reformator kako je sebe predstavljao u javnosti.

Mehanizam kojeg je pokrenuo Tomislav Karamarko bio je prevelik i prezahtjevan za Plenkovića jer je obuhvatio sve razine društva, a hrvatska javnost ga je šutke prihvatila kao novi model po kojem će egzistirati, model sramotan civilizacijski, ali funkcionalan kanalizacijski u što se na koncu i pretvorila Hrvatska, tamnica svojih građana koji su dužni ispoljavati visoku dozu patriotizma i domoljublja u svim prilikama kako bi očuvali kakvu takvu egzistenciju ili se lišili stigme da su „neprijatelji države.“

Ostavština Franje Tuđmana tako se pokazala kao protokol HDZ-ovih mudraca koji su je implementirali u svoju viziju Hrvatske, feudalne zemlje koja funkcionira po sistemu staleža, ili „stališa“ kako je rahmetli tuđman vidio. Tuđmanova djeca shvatila su na koji način se može manipulirati narodom koji šuti, mrkvom i batinom, te stalnim i cikličnim ponavljanjem uvijek istih fantomskih ugroza, slavljenjem uvijek istih veličanstvenih pobjeda i prisvajanjem prava kako pobjednici na malim, šugavim izborima u jednoj banana republici imaju pravo krojiti veliku povijest.

Najavu kako se namjerava kandidirati na predstojećim predsjedničkim izborima treba svakako pozdraviti. Uopće ne sumnjamo da će se Tomislav Karamarko pokazati iznimno bitnim, i iznimno neugodnim protivnikom bilo kakvog protukandidata. Taj obavještajno – policijski žbir ima itekakav pedigre. Ako ništa, čovjek je ostvario sve ono što se njegov duhovni otac i vođa nije nikada usudio. Hrvatska je danas zemlja kakvom je osmislio upravo on, Tuđmanov genetički modificiran sin i nasljednik. Hrvatska je, da se ne lažemo, danas zemlja kakva toj kasti savršeno odgovara. Zemlja očišćena od svih koji ne namjeravaju doživotno raditi za podobne, kao i zemlja onih koji su ostali, a koji šute kao zadnje pičke u strahu od odmazde, stigme ili ostanka bez ikakvih prihoda. Hrvatska je zemlja u kojoj možete istina „lajati“ protiv Tuđmanove djece, ali to nećete raditi u mainstream medijima ili novinama, već kod svoje kuće kako je jedenom kazao Karamarko.

Ukratko, Hrvatska je zemlja po njihovoj mjeri, savršeno isplanirana do u detalj, zemlja koju su Tuđmanova djeca od jedne potencijalne civilizacijski ugodne zemlje pretvorili u kanalizacijsku, zemlju koja će nažalost uvijek imati dovoljno zahvalnih birača. Onih koji će iz te i takve kanalizacije zahvalno pozdraviti svog novog – starog predsjednika.

Zdušnim cijukanjem.