Tuđmanova služinčad

tačno.net
Autor 15.10.2013. u 08:52

Tuđmanova služinčad

Ključ rješenja je ukinuti dominaciju triju nacionalističko-klerikalističko-lupeških elita, što ovaj popis očito neće učiniti, jer umjesto da ustanovi ljudske štete u ratu i nakon njega, poslužit će prije novom pumpanju mišića tih elita. Taj ključ, rekoh, otvara sva vrata, federalna, konfederalna i unitarna, a glavni krivci u Hrvatskoj što on ostaje u bravi je spomenuta Tuđmanova služinčad: Milanović, Karamarko, Josipović, Leko…

Piše: Marinko Čulić, Novossti

Otkako je postao premijer, a nema tome ni pune dvije godine, Zoran Milanović čak je tri puta posjetio Bosnu i Hercegovinu, ali samo jednom kako “Bog (i Alah) zapovijeda”. Bilo je to početkom prošle godine, kada je posjetio glavni grad Sarajevo, čime je iskazao uvažavanje državne cjelovitosti BiH, pa je onda moglo proći što je usto otišao i u Mostar, Široki Brijeg i Vitez. Nakon toga, Sarajevo je nestalo s popisa gradova koji zanimaju hrvatskog premijera. Proljetos je u svoju drugu turneju po BiH uključio samo hercegovački dio zemlje (Mostar, Čapljina, Međugorje, Ravno, Čitluk), a posebno je bio zapažen njegov dolazak u Stolac. I to po nimalo dobrom. Mostar, Čapljina, a naročito Stolac, sramna su mjesta hrvatske politike u BiH ranih devedesetih, jer su ondje provedena najveća etnička čišćenja bošnjačkog i drugih nehrvatskih naroda. U Stolcu je to išlo doslovce do zadnjeg bosanskog Muslimana, a srušene su i sve džamije, kako bi se stvorio potpuno izmijenjen etno-civilizacijski ambijent za Hrvate, koje je zatim HVO planski naselio iz Srednje Bosne.

I što je na sve to imao reći hrvatski premijer? Samo je nehajno zažalio nad “izazovima” nedavne ratne prošlosti, bez jedne jedine adrese krivaca na koje bi se to odnosilo. A premda se u Hercegovini vrijedno družio s oba krila tamošnje posvađane Katoličke crkve, redovničkim (franjevačkim) i svjetovnim (Ratko Perić) – očito zato da se ne zamjeri nijednom – pomno je pazio da mu se na putu ne nađe i netko iz Islamske zajednice. Nije se susreo ni sa kim od protjeranih Stočana koji su se poslije rata vratili u svoj grad, što bez sumnje zaslužuje mjesto u antologiji političke bešćutnosti. Tako je taj Milanovićev posjet BiH morao barem malo podsjetiti na Tuđmanov posjet Hercegovini 1993. godine, u vrijeme hrvatsko-bošnjačkog rata, pa je dolazak predsjednika “svih Hrvata” imao jasnu aneksionističku svrhu da se zapiša prostor buduće “proširene” Hrvatske. Na kraju je taj asocijativni krug Milanović nastavio i s nedavnim trećim posjetom BiH, ali sada u bitno izmijenjenom kontekstu. Opet je posjetio samo hrvatski dio BiH i to baš u vrijeme provođenja prvog popisa stanovništva u toj zemlji nakon rata, za koji se očekuje da će iskazati umanjen ili značajno umanjen broj Hrvata u odnosu na predratno razdoblje. A to je opet “izazov” kojem premijer nije odredio adresu i kućni broj.

Propustio je, naime, reći da je adresa na koju ide krivica za to Nazorova 59 u Zagrebu, gdje je živio Franjo Tuđman. Jer je baš zahvaljujući njegovoj politici u BiH broj hrvatskog življa u toj zemlji sada sigurno manji nego prije rata, i to je nešto što je Milanović naprosto morao kazati. No to nije učinio, nego je svoj posjet sveo na propagandno-mobilizacijsku turneju kojoj je svrha motivirati što veći broj Hrvata i Hrvatica da se odazovu popisu, nakon što su to učinili i mnogi drugi u Hrvatskoj, uključujući predsjednika države Ivu Josipovića i predsjednika parlamenta Josipa Leku. Svi oni, zajedno s premijerom, time su zapravo pristali da poput vrijedne posluge, s partvišom i mišćaflom u rukama, popravljaju i uljepšavaju ruševnu sliku hrvatske politike u BiH ranih devedesetih. A to točno odgovara stavu što su ga današnje članice vladajuće Kukuriku koalicije imale i dok se ta politika profilirala i provodila. Ne, nisu SDP i ostali otvoreno podržavali Tuđmanovu politiku u BiH, daleko bilo, oni su je kritizirali, a jednom su čak u Saboru progurali izrazito probosansku deklaraciju koja je bila suprotna toj politici. Ali nikada ta kritika nije bila toliko inzistentna i radikalna da si mogao biti siguran koliko je iskrena, a koliko samo alibi pred zapadnim sponzorima cjelovite BiH. I sada s ovim popisom u BiH dolazi egzaktan odgovor na to pitanje.

HDZ i SDP su doista na zajedničkom zadatku učvršćivanja i zaokruživanja hrvatskog nacionalnog korpusa u BiH, a podjela posla u dlaku odgovara onome što smo gledali u ranim devedesetima. HDZ se zajedno s crkvenim strukturama poduhvatio grubih radova u najširem smislu te riječi, jer to ide dotle da se Hrvate u BiH i u iseljeništvu otvoreno podučava kako da lažiraju popis stanovništva (što je inače optužba koju rado koriste protiv Srba u Hrvatskoj). A SDP se primio finijih metoda, koje uključuju čak izbjegavanje da se Hrvate izravno poziva da sudjeluju u popisu, jer to, kaže Milanović, može imati nezgodne konotacije. Ali eto, on je osobno došao u BiH, što je, veli, jača i djelotvornija poruka (zanimljivo je da se istom metodom poslužio i šef SDP-a BiH Zlatko Lagumdžija izjavljujući da neće pozivati Bošnjake kako da se izjašnjavaju, jer oni i bez njega dobro znaju da su Bošnjaci i da govore bosanski). Dakle, Milanović i Tomislav Karamarko (koji se također u vrijeme popisa ukazao u BiH) ovdje ostvaruju neku vrstu bosanske “velike koalicije”, što je u samoj Hrvatskoj još nezamislivo. Ali može biti i znak naknadne spoznaje da je i ovdje ta koalicija u nekim stvarima također postojala (recimo oko egzodusa Srba iz Hrvatske) i da je već apsolvirana.

U svakom slučaju, sada gledamo događaje koji u redovnim prilikama izgledaju nevjerojatno. Tako su SDP-ov Tonino Picula i HDZ-ov Davor Stier postavili zajedničko pitanje evropskom povjereniku za proširenje Štefanu Füleu, u kojem se zalažu za reviziju izbornih pravila koja omogućavaju Bošnjacima da izaberu hrvatskog člana Predsjedništva BiH. Izgleda da su u Bruxellesu skloni takvoj reviziji, što zbilja ima rezona, jer federacije funkcioniraju po načelu “jedna nacija – jedan glas”, a ne kao unitarne građanske države po načelu “jedan čovjek – jedan glas”. I ako je takav model izabran – ni najgori ni najbolji na svijetu – tako ga treba i provesti. Ali to nije ključ bosanskog problema. Nisu to ni uzavrele rasprave oko toga treba li Bosni i Hercegovini “treći entitet” ili ne, a ako već nešto treba mijenjati, najbolje bi bilo primijeniti odredbu iz Vašingtonskog sporazuma po kojoj bi se Republiku Srpsku pridružilo Federaciji BiH. Tako bi se izbjegla sadašnja bh-šizofrenija da je pola zemlje uređeno po federalnom, a pola po unitarnom modelu. Ali ni to nije definitivno rješenje.

Ključ rješenja je ukinuti dominaciju triju nacionalističko-klerikalističko-lupeških elita, što ovaj popis očito neće učiniti, jer umjesto da ustanovi ljudske štete u ratu i nakon njega, poslužit će prije novom pumpanju mišića tih elita. Taj ključ, rekoh, otvara sva vrata, federalna, konfederalna i unitarna, a glavni krivci u Hrvatskoj što on ostaje u bravi je spomenuta Tuđmanova služinčad: Milanović, Karamarko, Josipović, Leko…

tačno.net
Autor 15.10.2013. u 08:52

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija