Turistički booooom u Hrvata

Autor/ica 1.10.2011. u 22:45

Povezani članci

Čula sam da postoje različite vrste i boje zlata, poznato žuto, crveno i bijelo, i crno zlato – nafta. Pametni su u posljednje vrijeme, kako je tamo gdje je nafta vječito rat, ustoličili jednu novu vrstu i boju zlata : plavu. To je turizam.

Ove godine sam u turizam išla na Lopud. Ko bi rekao – tako mali prostor, a pun pokazatelja o svemu i svačemu: o tranziciji, o globalizmu, o lijenosti i radinosti, o nemaru i apsurdima, o nezamjenljivoj privatnoj inicijativi. O turizmu – ako je to mjerilo Hrvatske – a jeste, jer se sve vrijeme na TV stanicama samo govori o tome koliko će ove godine unijeti u državni proračun. Novinari se, onako punih usta raspituju „kako turistu oteti i posljednji euro“. Da sam ja 1) hrvatski ministar obrazovanja ili 2) ministar turizma, jednim potezom bih tog novinara uklonila iz medija. Zaraditi novac u varijanti win-win na račun Bogom date često prekrasne prirode, udružene sa radom je jedno, a osjećati se kao neko ko je tu zato što su Hrvati našli navratnanos način kako gostu ekspresno oteti i posljednju paru, situacija je od koje treba bježati. Turista nije ni plijen ni divljač, a hrvatski turistički uposlenici (koliko ja znam) nisu lovci na nemani. U Hrvatskoj to još nisu shvatili.

Prekrasno, kristalno čisto plavo more, skoro neprimjetni mještani, vegetacija – mirisna, bujna, cvjetna, općeprisutna, mediteranska, uređene pješačke staze, obilje znakova i tragova da su žitelji odvajkada njegovali lijepo, jedan i pol hotel – što bi’ se reklo, posjetitelji – tihi i redovito puni poštovanja prema rajskom prostoru u koji su većinom slučajno zakoračili, božji mir – to je Lopud.

Jedan od lopudskih balkona

‘Postira’, brod iz Dubrovnika, dolazi četiri puta dnevno. Na Lopudu ima doslovno jedan oskudno opskrbljen dućan u kojem dvokratno radi gospođa koja je uvijek loše volje, a ponaša se kao da joj čupate zdrave zube. Cijene određuje onako od oka – a svaki dan su više – pa ko hoće, jer – može joj se. Jedan primjer: boca od 1,5 litar poznate hrvatske vode za piće je kod nje 17 kuna. Dolazeći u životu prvi put na Lopud vidjela sam, a naknadno i razumjela zašto, svi sa sobom iz Gruža na Lopud tegle vrećice iz hipermarketa koji je pored matične luke ‘Postire’ u Gružu. Tamo je u maloprodaji, naravno, cijena te iste boce 4,95 kuna. Sami zaključite – kako stoji hrvatski turizam.

Ima na Lopudu još jedan mali dućan suvenira. Jedanput, pred odlazak na slavnu plažu Šunj, a do tamo je pola sata pješke, svratili smo po malu bocu vode. Ovaj put je osoba koja radi u dućanu nepometajući se privatno razgovarala na mobitel petnaestak minuta. Odlučili smo otići žedni na Šunj. Nismo bili spremni platiti njeno, sami procijenite kakvo, ponašanje u nedogled, upakovano u bočicu vode od 0,33 – 10 kuna. Vidite da je turizam – zlato. Ali zato nije zlato sve što sija.

Na plaži, makar se tako zove prostor uz rivu, prvi dan smo na beton postavili velike peškire. Oko nas su bile nepropisno raspoređene plastične požutjele i pune pijeska ležaljke, koje je iznajmljivalo neko djevojče u pubertetu: ležaljka 20 kuna, na pola sata ili za cijeli dan, svejedno. Kako smo namjeravali ostati dva tjedna – sračunali smo da za ležaljke koje ne odišu čistoćom, a ne djeluju baš ni pouzdano – ne vrijedi izdvajati 40 kuna dnevno. To je za naših 15 dana trošak od 600 kuna. Ali pojavio se, pretpostavljam najnamrgođeniji turistički radnik Jadrana, koji je susret započeo ovako: „Morate uzeti ležaljke. To je moje, ja tu imam koncesiju, to je moja plaža“. I poveo nas da vidimo neki dokument okačen na kamenu liticu pored improvizirane kabine za presvlačenje, koja je u stvari reklama za poznato pivo. Na plastificiranom ispečaćenom papiru je pisalo da je dotični poslovni čovjek u fucnutim japankama vlasnik obrta „Plaža“. Pokušali smo reći da to ne znači da je i vlasnik plaže. ‘Spasio’ nas je jedan lokalac, osvješćeni građanin u kupaćim gaćicama, koji nas je uljudno podržao, a gramzivom poduzetniku natjerao vjetar u leđa. Tako je ‘koncesionar’ uvidio da to što smo turisti ne znači da smo glupi. Nakon toga je stalno nešto u sebi brundao – ali nije nam uspio iskamčiti baš ništa – osim neskrivenih osmijeha. ‘Svoju’ plažu nije za ‘naša’ dva tjedna ni jedan jedini put očistio, kao ni kabinu sa reklamom za pivo. A ona je vapila za četkom: bilo je ‘opasno’ i zakoračiti, a zbog specifičnog mirisa su se skupljale muhe. Očito je to nekome ‘na muci’ bio paravan ne za presvlačenje nego za nešto drugo, ali ‘koncesionar’ je nadgledao samo svoj – novčanik.

Dva cvjetna grma se sklopila u zagrljaj nad starom klupom za zaljubljene

To su bili prvi utisci na Lopudu. Ali nismo se dali zbuniti. Odsjeli smo kod Ive i Fikrete. To je teško moglo biti bolje. Apartman okupan mediteranskim svjetlom, savršeno čist, u kupatilu skoro pa previše peškira (ako je to moguće na moru), nova kvalitetna i vrlo ukusno odabrana posteljina na veeelikom i udobnom krevetu, dnevni boravak sa kablovskom televizijom, potpuno opremljena kuhinja u svakom smislu. I velika terasa sa najljepšim pogledom na svijetu, na palme i zelene otoke, pučinu i more, ono pravo pravcato plavo zlato. Terasa na kojoj se može i spavati, sa ležaljkama, suncobranom, prostorom za objed – ako vas onaj ‘koncesionar’ napujda – ne morate ni silaziti na rivu. Ivo i Fikreta imaju prekrasnu odrinu, plodan vrt, plantažu cikas palmi, bujne bugenvilije i paprat, ljuljašku, nekoliko malih ušuškanih prostora za čitanje i opuštanje i – jacuzzi na drugoj velikoj terasi, gdje će vam se ispred nosa prošetati i pokoja kornjača. Svako veče poslije plaže nas je u apartmanu dočekala puna zdjela neprskanog slatkog grožđa sa njihove odrine, vrlo često pun tanjur sočnih rajčica, slađih od bilo koje jabuke, i rogača: sjećate li se uopće rogača? Grožđe je bilo takvo da smo htjeli zamoliti gospara Ivu da nam proda koju kilu, da ne kupujemo na ‘rivi’ one metkovićke plastične šljive i nektarine – ali nismo stigli. Gospar Ivo nas je svaki dan darivao i domaćinski uživao u našem apetitu. Kad bismo ga -vječito u akciji – sreli, pričao bi nam o starim predmetima i kamenicama koje je dovozio ko zna odakle kad bi se ukazala prilika i neka stara otočka kuća bila otpisana u maloru. Od rive do njihove kuće ima skoro stotinu stepenica, a na otoku nema prometa, osim bicikla i ‘karića’ (vrsta otočke kariole). Pikanterija: na svakom, umjesto registracije, piše ime obitelji kojoj pripada. Kad je Fikreta iz Prnjavora tek stigla na otok, prije tridesetak godina, nije baš razumjela zašto lokalac Ivo sakuplja staro kamenje – ali sada je jasno. Kamen gospara Ive je topao, lijep i prepun patine starog Lopuda, otoka kapetana iz vremena kad je Lopud, kako kaže sin Dino „bio jači od Dubrovnika, imao svoju flotu i brodogradilište“. Moram napomenuti: cijena boravka kod gospara Ive i Fikrete je vrlo razumna, može se provjeriti.

Stepenice do apartmana

Ugođaj koji bismo rado ponovili i sljedeće godine (da li je to cilj Hrvatske turističke zajednice i Ministarstva turizma Republike Hrvatske?) upotpunili su još neki mudri turistički uposlenici, došljaci s juga balkanskog poluotoka. Čini mi se da bi njihove sezonske usluge ‘hrvatski profesionalci’ najradije prekrižili, između ostalog i zato što ono što vrlo uspješno nude nije baš izvorno ‘hrvatsko’. To izaziva odbojnost onih koji ističu kulturnu baštinu i lokalnu paprenu kulinariku, od koje će vam izgorjeti i džepovi i račun u banci, ako ga uopće imate u ova vremena ‘krede’ i recesije. Lopudska pizzerija imena po elafitskim otocima nudi ponajbolju pizzu u tom dijelu svijeta, a jedina sladoledarnica na otoku – izvrstan sladoled. Ovi ‘južnjaci’ rade pregalački, cijene su umjerene, a kod njih nema ni lokalnih mrguda ni vječnih mobitela. Za razliku od pretencioznog restorana – jednako smještenog uz obalu kao i spomenuta pizzerija – u kojem su nam dvije šoljice juhe iz vrećice i dvije šolje filter zelenog čaja naplatili 90 kuna. Iako se postavlja pitanje šta je tu bilo autentično hrvatsko, jedini odgovor je – samo turistička, ničim opravdana cijena.

Na ulazu u kucu u ulici Narikla, stari nosač za saksiju

Mada je kupanje na lopudskoj rivi bilo pravo uživanje, htjela sam vidjeti kako stvari stoje i sa druge strane otoka, tamo gdje je čuvena plaža Šunj. Tu sam tek uživo vidjela kako izgleda divlji pristup pitomoj prelijepoj ‘turističkoj’ uvali Šunj: ‘čuvar plaže’ kao da je istom pušten iz bajbuka, a dvije ležaljke, napukle i prepune pjeska i neophodni suncobran – ako ne mislite brzinom svjetlosti dobiti po život opasne opekline – koštaju 100 kuna (malo više od 26 KM). Ta visoka cijena me ponukala da priupitam otkud tu tridesetak brodica ‘parkiranih’ na tri plivačka zamaha rukom, pomislivši na slučaj Horvatinčić, a ‘čuvar’ je vrlo brzo odgovorio da je Šunj sada ‘IN’ i da je to tako, nema se tu šta pitati. Okvir za sliku: vrećice sa smećem, odbačene plastične daske, suha roba, opća zapuštenost sasvim sigurno oduvijek je OUT, ali o tome nema ko da brine. Tako da nažalost plavo zlato Šunja – djeluje kao izanđana i to raspar bižuterija.

Svakodnevne šetnje Benešinim ratom ili uskim kamenitim uličicama Lopuda brzo razmaknu ove slabe predstave najjače grane hrvatskog gospodarstva. Lopud je sam za sebe mirisni autentični dragulj i ne vjerujem da će bez obzira na sve još dugo ostati na repu priče o hrvatskom turističkom bumu. Turizam – kakav god bio – umarširaće u ovo mjestašce, službeno A gradsku dubrovačku zonu, koja ima oko 200 stanovnika i sveukupno tri đaka u osnovnoj školi. Jedan od nastavnika, nasmijani Marko, plaćen je kao da radi sa prenapučenim razredima što pršte od dječijeg smijeha i nestašluka. To je za svaku pohvalu na račun Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa. Ne da nema turizma, nego nema ni Hrvatske – bez obrazovanih podanika. Ali bez obzira na sve, da nije bilo gospara Ive i njegove Fikrete i onih radinih došljaka – umiješnih ugostitelja, koji bi mnogima bili urnek za uspjeh – ljepote Lopuda ne bi bile dovoljne da dođemo opet. Osim ako bismo zažmirili na jedno oko.

Starinska posuda za ulje, danas služi kao stol na terasi

A Dubrovnik u neposrednoj blizini – mamio je radoznalost. U epicentru pozornosti i antipod svega lopudskog, natjerao me je jedno rano jutro na ‘Postiru’ da vidim i to, sada prvenstveno kruzersko čudo.

Oooohhh, ne znam da li je Dubrovnik preporučljiva adresa za godišnji odmor kad se dođe sa Lopuda. A kad čovjek u Gružu ugleda autobuse k’o na traci, kako k’o konzerve ukrcavaju one sa kruzera i onda ih ‘kanafom’ usmjeravaju oko Porporela – ne zna šta da misli. Osjeća se kao da tu nešto – ne štima. Kao neuspjela estetska operacija – tako djeluje Dubrovnik. Nit’ mira nit’ mirisa.

Pa svejedno, vidjela sam zanimljive stvari. Utisak mi kaže: u prelijepi Dubrovnik ne idite ni ako ste gladni ni ako nemate vremena na bacanje. ‘Nadležni’ će vas vući za rukav, onda ćete se načekati, otići i gladni i dekintirani. Bazajući po Dubrovniku nisam našla moje poznate repere: tu odavno više nema Galerije Sebastijan ni ateliera Đure Pulitike. Zato reklama za izložbu u povodu obilježavanja 300. godišnjice rođenja jednog od najistaknutijih znanstvenika svog vremena, fizičara, filozofa i diplomate Dubrovčanina Ruđera Boškovića u Kneževu dvoru posvuda upada u oči. Nalazi se i na karti gradskog prometnog poduzeća. Od Gruža do Pila ta karta sa likom slavnog Dubrovčanina košta 10 kuna (oko 2,6 KM). Ako je kupite u autobusu košta 12 kuna, ali će na karti biti utisnuto i – ime vozača. Za poređenje: najskuplji prijevoz u Sarajevu, u tvz. komercijali stoji 1,60 KM. Slična karta u Zagrebu stoji od 8 do 10 kuna. A za podsjećanje: karta sa imenom vozača, što ubrajam u mjere predostrožnosti i sigurnosti, ima svoje razloge. Samo kad pomislim na jezivi slučaj ubojstva učenika Denisa Mrnjavca u sarajevskom tramvaju, ili na sličan primjera ubojstva Luke Ritza, koji je kod Bundeka u Zagrebu čekao gradski autobus, ime vozača autobusa na karti je razumljivo i poželjno.

Karta za WC na autobusnoj stanici u Gružu

U Dubrovniku, u zemlji Hrvatskoj, koja se žestoko bori za prepoznatljivost na turističkoj mapi svijeta, i koja kao što je poznato u ovu predizbornu zoru grca u korupciji, ima jedna novina. Možda nije primijećena u manjoj remetinačkoj, ili remetilačkoj pometnji izbornih pretendenata, ali uvedene su stroge mjere kontrole prometa novca. Naime, nije zabilježeno da li neki od sitih parajlija sa kruzera u Gružu zađe u WC na gruškoj autobuskoj stanici (koja pripada istom poduzeću koje izdaje karte sa likom Ruđera Boškovića). Kako god bilo, ako turistima, bili milijuneri ili obični smrtnici iz kolodvorskih čekaonica, dođe da puste suzu za Hitlera ili ih pritisne još veća muka, nema brige: u klozet mogu za 3 kune. Za ovaj trošak će dobiti i potvrdu, na kojoj opet sve piše, kao na ‘znanstveno/umjetničkoj’ karti gradskog prevoznika. Za nepovjerovati. Ne zna se gdje su stotine milijuna eura, crni fondovi su fatamorgana – ali ima uredna potvrda za promet 3 kune od svake suze za Hitlera ili svakog statistički zavedenog crijevnog pražnjenja. Nije šala – bitka protiv korupcije u Hrvatskoj je očito hrabra i radikalna (kažu da je takva gospođa premijerka), i kako stoje stvari neće zaobići ni jednu hrvatsku ćenifu.