U bogu su vidjeli zmiju

Autor 29.7.2012. u 12:26

U bogu su vidjeli zmiju

U drugoj polovici srpnja 2012. sudjelovao sam na književnome festivalu Voix de la Méditerranée. Na jugu Francuske, pedesatak kilometara od Azurne obale, već godinama okuplja se pjesnički babilon Sredozemlja i pitoreskni gradić Lodéve pretvara se jednog ljetnog tjedna u ogromnu pjesničku pozornicu. Zbog onih petnaestak kilometara neumske rivijere i Bosna se broji u mediteranske države, pa je tako i na mene došao red. Već pri dolasku u prijemnu kancelariju u susret mi razdragano ide kosovski pjesnik Ali Podrimja, moj stari znanac i drug. Iako živi u Prištini, na Kosovu, on je je u katalogu festivala označen kao zastupnik države Albanije, a bolje bi bilo da piše: albanske književnosti. 

Podrimja je u socijalističkoj Jugoslaviji bio afirmiran i omiljen pjesnik. Rođen u Đakovici kao dijete siromašnog seljaka, prošao je sav onaj mukotrpni put koji su jugoslavenski Albanci morali prelaziti da bi se afirmirali u javnome životu te države. Njegova poezija emancipirala je albansku dimenziju jugoslavenske socijalističke harmonije, na nauk utopije o bratstvu i jedinstvu on je utiskivao romantični pečat ilirskog mita. Naslov jedne njegove knjige, prisjećam se, glasio je “U bogu su vidjeli zmiju”. To je bila asocijacija na ilirsko božanstvo Draccena, koje se predstavljalo u obličju poskoka. Početkom osamdesetih vrlo je bila prihvaćena i čitana njegova knjiga Lum lumi, posvećena prerano umrlome sinu. Razgovaramo uz kavu o današnjem Kosovu i Bosni, o novim realnostima koje je proizveo rat. Vama je, kažem, rat donio državu, a nama ju je oduzeo. 

Podrimja me pita za neke sarajevske pisce koji su bili agitatori Miloševićeve ratne politike, priča nevezano o albanskoj egzilantskoj golgoti u agoniji Jugoslavije, o Rugovi, s ponosom govori o novopriznatoj državi Kosovu, u kojoj je doživio da ponese titulu akademika. Kaže da je posvetio jednu pjesmu Sarajevu. Moli me, potom,  da ga odvedem u festivalsku menzu. Šetamo kroz vrevu gradića u mediteranskom ljetu, razgledajući ulične knjižne štandove, na kojima se nudi poezija frankofonskih mediteranskih zemalja uz velike popuste. Opija me zavodljivi žamor ljeta, laki korak žena u svilenim haljinama duž kamenitih uskih pločnika. Razmišljam o sretnim vremenima atlantide i o mržnji i ubilaštvu koje je nemoguće opisati i opjevati. Kao da čita moje misli, Podrimja kaže: “Svako ljudsko biće ima pravo da živi”. Ostavljam ga u vrtnom restoranu, uz dogovor da ćemo se viđati narednih dana.

Nakon dva dana upoznajem kosovsku novinarku i pjesnikinju Ilire Zajmi, koja mi  zabrinuto veli da se Podrimja ne odaziva na telefon, da ga nema u hotelskoj sobi. Poslijepodne vidim zalijepljene plakate s njegovom slikom po izlozima: svi koji ga vide, neka prijave festivalskom odboru. Sutradan iznad grada grme policijski helikopteri, a čitam u lokalnim novinama da se u potragu dala i specijalna jedinica žandarmerije sa psima tragačima. Nakon dva dana potrage saopćeno je da je pjesnik Podrimja nađen mrtav uz rijeku u jednoj šumi, četiri kilometra udaljenoj od grada. U jednom rječniku sam našao da na albanskome riječ lum znači “rijeka”. Lum, Lim? Pomišljam s užasom: bio sam posljednji čovjek koji je s Podrimjom razgovarao. 

Po povratsku u Sarajevo listam stare časopise i u jednom od njih nađem ove Podrimjine stihove: “Daleko mnogo daleko, Lum,
noge mi otpadoše, laktovi mi se okrvaviše
prateći te.
Sada si daleko, vrlo daleko. Smrt bješe brža od mene”.
  

2.

Širokom autocestom vozim se od Marseillea do Montpelliera s izraelskim pjesnikom Mordechaiem Geldmanom i turskom spisateljicom Gonçom Özmen. Duboka je noć pa ne vidimo more, iako cesta ide rubom same Azurne obale. Na radiju svira stara nostalgična glazba, Aznavour, Beatlesi, Santana, Gilbert Becaud. Pjevušim note naučene u mladosti u vlakovima koji odlaze u nepovrat, Nathalie. Izraelski pjesnik nas uvjerava da Tel Aviv, u kojemu on živi, nije isto što i Jeruzalem. U Tel Avivu nema toliko napetosti, tu živi dosta i palestinskih pjesnika, pravi multikulturalni grad, kaže on. 

Slijedi karakteristični razgovor o Sarajevu, zašto rat kada smo isti narod, isti jezik. Umoran sam od tih pitanja, stereotipova, uostalom rat je proces koji se seli iz države u državu iz grada u grad, kažem, kao kakvo putujuće kazalište užasa, i svi oni koji misle da su zaštićeni jednog će se dana probuditu u krajoliku apokalipse. Citiram Krausa i Trakla. Geldman mi kaže kako najradije čita poljske pjesnike, Milosza, Herberta, Szymborsku. Mlada Turkinja uglavnom šuti, a na moj upit što znači njeno ime Gonço, ona kratko odgovara “ružin pupoljak”. 

Sutradan s makedonskim pjesnikom Jovicom Ivanovskim pijem ljutu rakiju u vrtnoj restauraciji hotela “Café du parc”, ispod sjenovitih lipa. Slušao sam Ivanovskog na književnom matineu, njegova je poezija moderna, reska, ali uvijek s blagim prizvukom tuge. Ja pušim žestoki gauloise, a on marlboro sa sličicom pluća razorenih rakom. U izvanrednoj pjesmi on o cigareti pjeva: ponekad se puši sama na grobu /(ili se opet ne puši sama) /obožavaju je oni koji kažu da je sve to /pičkin dim /najbolja prijateljica koje se svi odriču /
sisaju je grizu, u pepeo je pretvaraju, /zatim je bacaju i gaze cipelom /kao da igraju twist ili rock’n’roll”.

Ponovno razgovaramo o Poljacima, ja na prvo mjesto stavljam Milosza, a on, očekivano, Herberta. On pije pastis, neku vrst lincure, a ja armagnac; prisjećamo se Struških večeri poezije, koje su bile slične ovom divovskom festivalu u Lodéveu… Propala država, propao i festival, kaže on. Ključna tema je, dakako, Benn. Ja po odnosu prema njemu prepoznajem pjesnike. Nikad nisam shvatio, velim, toliku fascinaciju Bennovu francuskom poezijom, jer osim Valéryja, svi ti njihovi modernisti za moju su generaciju bili lagana lektira… S hrvatskom pjesnikinjom Darijom Žilić, Crnogorkom Tanjom Bakić i mojom suprugom Hasijom tiho pjevamo makedonske pjesme i sevdalinke u vrtnoj kavani na jugu Francuske. I mrtva, Jugoslavija nas okuplja. 

Vremešni konobar, koji nam kaže da se zove Julien, na zvuke našeg pjevanja donosi jednu turu “kuća časti”, kako je i kod nas već običaj. Na povratku u hotel slušamo glazbu u ljetnim sjenovitim baštama, mali orkestri sa svih strana sviraju francuske šansone i učini ti se na trenutak da svaka od njih ima isti refrain o prelijepoj djevuški Nataliji: 

La place Rouge était vide / Devant moi marchait Nathalie / Il avait un joli nom, mon guide / Nathalie. Nathalie…

3.

U hotelskoj sobi čitam sa zaslona mobitela poruku od mlade prijateljice, koja je bila na  sinoćnjoj ljubuškoj premijeri dokumentarnog filma o mome pokojnom prijatelju Neđi Galiću: “Premijera Neđinog filma. Kordon napravili u dva reda, ratne pjesme, zastave i kad sam prolazila između svih uzvici pogrdni, uvrede, izdajico i tako. Uh, jeza”. Ja nisam gledao film, ali sam autorici Svetlani Broz u mome stanu proljetos sa sjetom pričao o Neđi, spominjući se svojih gimnazijskih dana. Neđinu ratnu priču, pak,  ja sam ispričao u Feralu prije desetak godina, kasnije ju uvrstio u knjigu “Ruža u oluji” (Zagreb, 2010).  Pisao sam između ostaloga: 

“Kad su u ljeto 1993. jedinice Tute Naletilića nasilno iseljavale Muslimane iz njihovih kuća u Ljubuškom, Nedjeljko Galić pokušavao im se suprotstaviti, intervenirajući kod tadašnjih lokalnih vlasti, vapijući da se spriječi ta ludost i zločin. Dobio je osoran odgovor da je ‘prošlo vrijeme komunjara’ (aluzija je bila upućena na partizansku prošlost Galićeve obitelji), te da ‘neće nikakav Galić, nego hrvatski narod odlučivati s kim će živjeti i tko će otići a tko ostati’. A Galiću, ‘ako je već stalo do balija, neka ide s njima’.  

Neđo je došao kući slomljen i nakon neprospavane noći naredio supruzi da spakira kofere i spremi djecu. Napustila je porodica Nedjeljka Galića jednog ljetnog hercegovačkog jutra svoju obiteljsku kuću i radnju u Ljubuškom i dobrovoljno se zaputila zajedno sa svojim susjedima ‘balijama’ u kolonu progonstva i poniženja. ‘Taj čin solidarnosti bio je jedino što sam u tom trenutku mogao učiniti, jer da sam tad ostao, čini mi se da zemljom ne bih mogao koračati od stida’, rekao mi je prilikom kratkog prošlogodišnjeg susreta”. 

Gotovo deset godina nakon Galićeve smrti snage domoljubnog hrvatstva digle su se protiv jednog bezazlenog filma, jednog mrtvog čovjeka i njegove supruge Štefice, koju je nekakva pobješnjela općinska aktivistica čak i fizički pretukla. Cijela ova stvar podsjeća me na jednu američku anegdotu, koju mi je ispričao prijatelj što se tamo obreo neposredno nakon zloglasnog jedanaestog rujna. Na čikaškome aerodromu, naime, snage osiguranja najednom su opkolile dvojicu dugokosih mladića s gitarama i ruksacima na leđima. “Ti si maloprije rekao da si bosanski terorist”, izderao se policijski komesar na mladića. “Ne, gospodine”, bojažljivo je odgovorio čupavac. “Ja sam rekao da sam – bas gitarist”. 

Čovjeku koji je, nemoćan, činio sve što je mogao da spasi svoje susjede Bošnjake od pogroma u mračnom vremenu, danas se pripisuje da je bio udbaš, izdajica, doušnik, a on je bio samo – gitarist.

4.

Nakon osam dana provanse, u Lufthansinu airbusu prema Frankfurtu razmišljam o Ljubuškome, jedinom gradu u mome zavičaju. Heeej Ljubuški, zrno u puški! Uoči rata i u ratu pisao sam protiv nasilnog razdvajanja ljubuških katolika i muslimana, jer mi je upravo ta izmiješanost činila Ljubuški gradom. Ta izmiješanost i danas obrazuje moje najsvetije uspomene. Ja sam volio tu izmiješanost, onako kako je A. B. Šimić volio Mostar i njegovu orijentalnu kulturu: 

“Iza spuštenih trepavica vidim sve. Vidim Mostar, najljepši grad u cijeloj Bosni i Hercegovini, a meni najmiliji na svijetu, grad nad gradovima. Vidim njegove džamije i munare, vitke, stare, starinske munare, što poput ispruženih ruku skrušeno mole Alaha. Čujem glas staroga, pobožnog mujezina, glas akšama, sjenovitog i tajanstvenoga. Vidim kafanice, pune ‘turskih’ lola, što uz ibrik kave i cigaretu hercegovačkoga duhana provode dan pjevajući sevdalinke, orijentalne i čeznutljive, da se sve tresu duvarovi i mali pendžeri. Vidim stari most, rimski i turski, čujem kako se ispod njega kotrlja Neretva srdita, bijesna i nezadovoljna sa samom sobom. Vidim prostrana, široka turska groblja s više stanovnika od samoga živog Mostara, travom zarasla, a po njoj se igraju djeca. Oh, vidim Mostar, Mostar, Mostar”. 

U našim nacionalnim božanstvima skrivena je zmija, kojoj trebamo zatući glavu dok ne otruje naša srca, parafraziram u mislima Podrimjin naslov, dok Lufthansina srebrna mašina strelovito uranja u sarajevsku maglu. „Nacionalisti bi nas vjerojatno više cijenili da smo se fotografirali kako koljemo neko dijete nego što demonstriramo protiv rata koji su oni vodili i izgubili“, piše Charles Simic, objašnjavajući svoju sudbinu renegata. Lako je tebi, Nedeljko.

 

 

Autor 29.7.2012. u 12:26

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija