U IME OCA I SINA

Ivo Anić
Autor 4.11.2015. u 15:24

U IME OCA I SINA

Živjeti u zemlji zabranjenih ljudi

Kada su u pariškom predgrađu upitali velikog Milana Kunderu što misli o činjenici da je zabranjena osoba u svojoj zemlji Milan im je odgovorio da sebe ne smatra djelom takve zemlje i da njegova riječ nažalost ne dolazi do onih kojima je potrebna. Riječ je ono na što je veliki pisac i intelektualac stavio naglasak, riječ koja ga je dovela u egzil, riječ koje se bojala tadašnja vlast, riječ koja je kao malj udarala, riječ koja je bila svjetlo okupirane Čehoslovačke. No riječ sama po sebi nije imala učinak promjena ali je bila luč, okidač budućih zbivanja. Ako razmišljate o riječi kao takvoj vrlo lako možete komparirati stranu kojoj ta, nazovimo je riječ zapravo smeta.

Ta strana duboko prezire riječ ili intelekt sam po sebi jer ga jednostavno ne posjeduje, barem ne u onolikoj količini koliko bi dovoljno bilo za obnašanje tako važnih funkcija, vođenje jedne zemlje na primjer, taj prezir prema intelektu kao takvom i svim konotacijama koje proizlaze iz njega, prezir prema suprotnom stavu ili drugačijem razmišljanju odlika je vlasti ili režima dvadesetog stoljeća kojima je povijest dala niti malo laskav predznak – totalitarni. Totalitarni, fašistički režim u svojoj srži krije prezir, prezir prema intelektu, prezir prema riječi jer logikom stvari svjetlo koje širi um i riječ obasjava onaj mrak u kojem se taj i takav režim kupa, u posvemašnjem zaglupljivanju masa i veličanju svoje grandiozne narcisoidnosti.

To je osnovni razlog zašto se ima nizak prag tolerancije na odlazak intelektualaca iz zemlje i mladih ljudi, pamet koja odlazi dobrodošla je u svom odlasku jer pamet i riječ su križ i krštena voda onima koji zaziru od nje, riječ koja siječe kao nož i razotkriva pohlepu i licemjerstvo oni koji vladaju, onih koji se spremaju na vlast.

Koncentrične krugove mržnje vlasti spram riječi, spram intelekta možemo gledati iz dvije dimenzije, ona prva je zatiranje istog iz čiste egzistencijalne potrebe da se na toj i takvoj beneficiranoj vlasti i održi sistem, no ona druga, kudikamo opasnija, opasnija po intelekt i intelektualce, pisanu riječ i pisce, novinare je akutna i shizofrena mržnja spram onog tko je bolji, veći i širi što samu tu vlast izvrgava ruglu i osudi, rečenicu kada bi takvi bili na vlasti gdje bi nam bio kraj čuli ste u tramvaju, u autobusu, među prijateljima no nikada je niste i nećete čuti iz usta onih koji aktualnu vlast i obnašaju.

Ta maligna panika koja ovom drugom sferom izvrgava ruglu egoističnu sliku o sebi kao mudrom i nebesima danom vodstvu na koncu se samom svojom logikom stvari pretvori u neumitnu hajku koja etiketira, koja sublimira o intelektu kao opasnoj pojavi po društvo paradoksalno okrenuvši stvari, upravo suprotan učinak na jedan narod ima baš ta glasna i huškačka manjina koja u konačnici, a povijest je pokazala odvede svoj nebeski narod u bijedu iz koje se teško i nemoguće izvući, istu onu bijedu na koju je riječ, na koju je intelekt upozoravao prije događanja hajke.

Hajka koja se dogodila prije točno dvadeset godina u mojoj zemlji, u mom gradu, točnije na Pjaci do te mjere simbolično ocrtava svu tragediju mog naroda i mog do temelja devastiranog grada u svoj svojoj neumitnosti, u svoj svojoj konstanti jer ljudi se nisu promijenili kao ni vlast, od tog događaja promijenio sam se jedino ja, kolporter “Feral Tribunea” kojem su svežanj novina istrgli iz ruke neki bijesni i zapjenjeni ljudi sa okačenim bedževima vladajuće stranke. U tom broju, broju kojeg čuvam još uvijek kao kolumnisti pisali su Mirko Kovač, Vlado Gotovac, Petar Luković, Miljenko Smoje, Boris Dežulović, Predrag Lucić, i dvojac s onoga svijeta, Momčilo Popadić sa svojom besmrtnom poezijom koja je esencija emocije na ovim prostorima i Siniša Glavašević sa svojim Pričama iz Vukovara.

Gore navedene ljude pred mojim nogama simbolično ali i jezivo stvarno spaljivali su i gazili oni koji im tada, kao uostalom i sada nisu bili dostojni držati tintu nad praznim papirom. Ti isti, nekolicina njih završit će kasnije kao ugledni vijećnici, nosioci zvijezda i ordena, vlasnici vila s bazenima na raskrčenom Marjanskom platou i logikom stvari osobe iz kartoteka PN USKOKA koji čeka odgovarajuću političku situaciju za mjere poduzimanja. No ono najstrašnije što se dogodilo taj dan bio je plamen, plamen koji je uništavao ognjem riječ, riječ ljubavi i riječ mira, riječ koja obnavlja, riječ koja vraća nadu, riječ iz jednog uništenog grada u kojoj niste nazirali ni mržnju ni osudu, bila je to riječ budućnosti, riječ nade u buduće naraštaje koji će shvatiti moć i poruku, njegovati onaj Bogom dani dar ljudima da šire svjetlost, da budu bakljonoše mira i da budu na čelu svog naroda u poštenju, toleranciji, opraštanju i pravdi.

Bila je to riječ  Siniše Glavaševića koja je pred mojim nogama nestajala u plamenu, ista ona riječ koja je pred čizmama nestajala u plamenu za njegova života, ista ona riječ koja je umrla dva puta, riječ koja je spaljena i simbolično i figurativno dvaput.

Svrstavanjem među zabranjene ljude zbog krika gnijeva, krika osude onima koji su iscenirano i mirno promatrali agoniju, zbog ISTINE same po sebi, po treći put je spaljena riječ i ubijen je čovjek, pisac i intelektualac, po treći put je plotun ispaljen u pravednika i po treći put je jedan narod ustuknuo pred neistinom dozvolivši da riječ, da pisac postane zabranjena osoba, da ne postoji, da ga ima na policama ali ne i u medijima, da mu se ime spominje s pietetom ali ne i akademski, da ga se svjesno svrstava uz Nives Celzijus na policama supermarketa. Ta i takva ironija nastavit će se i u našem vremenu, jedan put godišnje spomenut će se pisac, spomenut će se forma i simbol ali ne i sadržaj, ali ne i poruka čovjeka, poruka pisca, poruka intelektualca koji u najkritičnijem momentu svog života ima snage za oprost, ima snage za ljubav, ima snage za nadu.
Taj bljesak uma oca prenio se genetski na sina, ta plemenitost i intelekt u naslijeđe kao kletvu ostavio nam je Siniša Glavašević. Kroz oči dječaka progovorio je Siniša istom onom silinom mira i vjere kojom je progovarao i iz svog podruma zasipanog granatama, kroz njegov život Siniša Glavašević je nastavio svoju riječ, riječ koja na žalost ne dolazi do mnogih iz razloga gore navedenih, jer bi riječ srušila ustaljenu dogmu, dogmu o nastanku i postanku jedne vrste, dogmu koju brižno i hajkaški čuvaju oni kojima je ta i takva dogma paravan za lagodan život i besramnu transvestiju koja se odigrala nad jednim narodom koji šuti.

Kada su u pariškom predgrađu upitali velikog Milana Kunderu što misli o činjenici da je zabranjena osoba u svojoj zemlji Milan im je odgovorio da sebe ne smatra djelom takve zemlje i da njegova riječ nažalost ne dolazi do onih kojima je potrebna.

Riječ koju možete nazvati i ljubav, kako vam drago, samim tim i tijelo je postala i prebiva u nama, onima koji je trebaju, onima koji je žele i moraju čuti, riječ koju univerzalno nazivamo istina, a istina je početak, iz nje proizađu neke druge i lijepe riječi kao što su oprost, pomirenje, suživot i budućnost, riječi koje u zajedništvu čine onu najljepšu, a ona se zove – nada.

U IME OCA I SINA

Siniša bi danas imao 55. god

Ivo Anić
Autor 4.11.2015. u 15:24

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija