U jedinstvu je saga

Amila Kahrović - Posavljak
Autor/ica 23.9.2014. u 14:08

U jedinstvu je saga

Foto: Azra Hrnjičić

U jedinstvu koje nije konsenzus oko bilo čega nego temeljna čistunačka i epska kategorija leži ključ sage  koju žive građani BiH posljednjih dvadeset i kusur godina.

Piše: Amila Kahrović-Posavljak

Predizborno vrijeme je vrijeme intenziviranog insistiranja na ideološkim credima za učvršćivanje političkih pozicija i osvajanje novih. U svemu tome se nameće niz općih mjesta koja se ponavljaju iz jednog izbornog ciklusa u drugi. Ekonomija, boljitak, dobrota, mi, oni… Postoji cijeli niz tih općih mjesta, ali niti jedno nije opasno kao čarobna mantra za držanje stanovništva u umnom zatvoru: jedinstvo. U ovoj predizbornoj kampanji više je stranaka pozvalo na jedinstvo ili ujedinjenje.

Opasnost jedinstva iz političkih slogana je prevashodno u onome što ovo jedinstvo nije. A nije konsenzus različitih mišljenja. Kada se u post-jugoslavenskim društvima misli jedinstvo, ono postoji prije svega kao jedna od inačica jednoumlja. A, to jednoumlje čuva vladare narcisoidnih balkanskih nebeskih narodića na nebeskome tronu.

Kada vođe narodića kažu jedinstvo, tačno se zna na šta se misli. Sloga različitih ljudi, sloga u drugarstvu ili pobuni nije jedinstvo koje se misli. Sistem to određuje kao izdajstvo i pobunu. Pravo jedinstvo je samo ono što nacionalni oci zamisle jedinstvom: jednoumlje i čistoća koja graniči s ksenofobijom. Od onih stranih u naše su vrlo jedinstvo doborodošli samo oni koji će legitimirati našu moć. Nikakvi drugi.

Drugim riječima, jedinstvo je sinonim čvrstog sistema kojeg ništa iznutra ne može uzdrmati. To je sistem u kom se vlada čvrstom pesnicom i srceparajućim naracijama o našem merhametluku, odabranosti, nebeskosti ili povijesnoj utemeljenosti. Takav sistem nužno počiva na ozbiljnoj i prećutnoj ksenofobiji i stoga će sve što ga pokuša uzdrmati izvana samo povećati njegovu ideološku i političku koheziju. Njegova moć počiva na vanjskom neprijatelju. Treba li bolji pokazatelj od malih narcisoidnih post-jugoslovenskih etnija?

Ksenofobija u jedinstvu na koje nas se poziva s predizbornih plakata je najopasniji oblik ksenofobije. Ne radi se tu o Klu Klux manijacima s bijelim kapuljačama. Tu se radi o uglađenim diplomatama koji ponavljaju kako vole svoje a poštuju tuđe. U stvarnome životu, onom koje dođe nakon što se s plakata pređe u funkcionerske fotelje, poštovanje tuđeg se pretvori u prećutno sistemsko ugnjetavanje tuđeg. I samozaljubljeno uvjeravanje pred svjetlima kamera kako zakon nije prekršen. A šta ako zakoni, kako je to u BiH slučaj (zbog čega godinama bruji čak i desno-orijentirana EU) postoje da podrže segregaciju i ksenofobiju?

No, vratimo se mantri jedinstva. Svi su veliki sistemi počivali na njoj. Mali još i više. Postoji ozbiljan procjep između onoga što vođe zamišljaju jedinstvom i onoga što narod čita s predizbornih plakata. Kada jednom napišu jedinstvo (ili neku od inačica ove riječi) ona postaje znak raspoznavanja među odanim podanicima. Podanici su inače kategorija za koju nas uvjeravaju da postoji samo u bajkama dok smo u stvarnosti okovani u nju. Priviđenja kojima nas sistem kontrolira nemaju granica.

Vođe na plakatu napišu jedno jedinstvo, ono jednoumno, ksenofobno, pogubno i strašno. Podanici s njega pročitaju drugo, jedinstvo o kome sanjaju, u kome ih njihova topla mati domovina čuva od strašnih napada izvana i u kome se živi u sreći, slobodi i harmoniji. Na kraju, nije li ni sloboda za koju se vođe bore u naše ime sloboda da robujemo njima s kojima smo, eto, etnički i nominalno vezani a ne onima drugima s kojima nismo?

No, vratimo se jedinstvu. Između onoga što vođe naroda na plakatima napišu i onoga što birači ili podanici pročitaju uvijek postoji jaz. A taj je jaz prostor manipulacije temeljnim kategorijama kojima nas od predškolskog obrazovanja uče da težimo. Zapravo se može postaviti pitanje: ne uče li nas od malih nogu tome da, u ime nekakvih fantomskih pravih vrijednosti, budemo dobri i odani neprestani birači svojih vođa?

Osim jedinstva, s izbornih nam se plakata nudi i ujedinjenje. Ujedinjenje je temeljna ideološka težnja koja uvijek skonča u totalnoj koheziji društvene svijesti bez mogućnosti izlaska. Ujedinjenje je proces koji vodi do jedinstva kao ksenofobične utopije.

Dakako, zbog razlike u napisanom i pročitanom jedinstvu, to je jedna od najzahvalnijih kategorija za pravljenje izbornih slogana. Osim što se izbjegava programsko razmatranje stvarnih problema s kojima se građani suočavaju, zahvalno je i zbog toga što stalno podsjeća etnije koja je to vrijednost kojoj se teži. Posebno kada se u mitotvoračkom gestu još prizivaju mrtvi pa se kaže da smo mi za to jedinstvo ginuli.

U jedinstvu koje nije konsenzus oko bilo čega nego temeljna čistunačka i epska kategorija leži ključ sage  koju žive građani BiH posljednjih dvadeset i kusur godina.

Amila Kahrović - Posavljak
Autor/ica 23.9.2014. u 14:08