U kog se Boga zaklinju biskupi ?

Autor 13.12.2011. u 10:12

U kog se Boga zaklinju biskupi ?

“Sad ćeš da čuješ našeg Džeka Kilijana*”, reče kolega, i ustade da donese tranzistor.

   Iznenađeno ga pogledah. Nisam imao pojma o čemu se radi.

   S brda se čulo štektanje. Prije nekoliko sedmica počeli su žestoki sukobi Armije i HVO-a oko Grada, Hrvati koji su ostali u gradu bili su preplašeni, osjećali se ugroženima. Moj drug i kolega s radnog mjesta se našao u istoj “vrućoj kaši”, pa dođoh da ga posjetim.

   Brzo se vratio i skupa s vrućom “ječmenušom” donio mali tranzistor. Uključio ga je, i stišanog tona – i zidovi imaju uši! – tiho potražio željenu stanicu.

   I doista, domalo se iz etera začuo poznati glas: “Dobar dan, štovani slušatelji. Ovo je radio H.B., ovdje vaš voditelj K.S.”

   Kolega me pogleda ispod oka, sve sučući brkove. Šutke smo ispijali bljutavu tečnost koja nam je u tim teškim, oskudnim vremenima bila zamjena za kafu.

   Da, bješe to doista njegov rođak i moj drug sa studija, sa Filozofskog fakulteta u Sarajevu.

   Neugodno odvratih pogled, ne znajući šta da mu kažem. Jer, on je očito bio veoma zadovoljan, čak možda i ponosan. Ipak je to  njegova krv, pa još u “vrućem” eteru!

   Ipak, ni uz najbolju volju nisam mogao da mu udovoljim. Niti mi se sviđa ta ratnohuškačka postaja, niti to što na njoj čujem poznati glas. Šta li ga je natjeralo na to? Doduše, znao sam da je vjernik, i to od onih iskrenih. “Osvješteni pripadnik naciona”. Ali, zna li, pobogu, s kim se, u kakvo se kolo uhvatio?

   Doduše, ni druge radio-stanice u ratnom vihoru nisu bile mnogo drugačije. Ali, to nije nikakav izgovor. Ta, i meni su jednom, na početku rata, preko nekih prijatelja, ponudili mjesto na lokalnom radiju. Bez razmišljanja sam odbio. Kad nisam dosad papagajio, neću, vala, ni sad, pomislih.

   No, bio je još jedan, daleko krupniji razlog zbog koga mi se nije svidio angažman “našeg Džeka Kilijana”. Naime, jegova majka, udovica, tih se dana u našem gradiću našla na grdnim mukama. Neko ju je, naime, bio optužio da pomaže ljudima pri ilegalnom izlasku iz Grada. Da im pruža prenoćište prije riskantnog odlaska u nepoznato. Pa se već nekoliko dana nalazila u istražnom zatvoru. I mada sam znao da s njom, s obzirom na ratne okolnosti, postupaju prilično korektno, uplašio sam se: šta ako istražitelji saznaju da joj sin radi na “neprijateljskom” radiju? Kakve bi to posljedice moglo imati za tu meni dragu ženu?

   Donekle sam, moram reći, razumio i kolegu s kojim, evo, šutke srčem ječmenušu i slušam “kolegu-Kilijana”. U početku sukoba dojučerašnjih saveznika, kao i na samom početku rata, manjina koja je ostala u Gradu bješe nerijetko izložena svakovrsnim šikaniranjima: provociranja, iznenadni pretresi kuća, krađe – sve ono što se, u svim ratovima i vremenima, dešava u takvim situacijama. Pa ipak, sasvim je normalno da to kod ljudi koji su svjesno odabrali ostanak sa komšijama izaziva ogorčenost, bijes.

   Pa ipak, pitam se: je li to dovoljan razlog da se pređe na drugu stranu, k onima koji to isto, ili još gore, čine na “njihovim teritorijama”, s očitom namjerom da raskomadaju zemlju, otmu nešto što nikad nije bilo (samo) njihovo?   

   Ne znam. Meni to, moram priznati, nikad nije palo na pamet. A bilo je povoda da se zamislim, itekako. Naprosto, “oko za oko” nikad nije bila moja pjesma.

   Stoga sam mislio, i mislim, da je K.S.-ovo angažovanje na radiju bilo velika greška. Pravi novinari su tada branili upravo branili manjine, ugrožene i uplašene, “tuđe” među “svojima”. Kao što su, na primjer, činili Feralovci za vrijeme rata u Hrvatskoj.

   Uzmite samo ovih dana odlikovanog osječkog novinara Dragu Hedla. Pisati onako hrabro, beskompromisno, u onakvom ratnom Osijeku – pa to mogu samo heroji, istinski idealisti. Svakim sam se novim brojem Feral tribuna radovao, ali i čudio: “Bože. kako ovom čovjeku ostaje glava na ramenima?”

   “Ima Boga da je kolik’ buha”, kao da čujem šeretski smijeh pokojnog starog. Iako, ni on, kao ni ja, nije bio vjernik. Nego, nekad se, eto, lijepa čuda doista dešavaju.

   A danas, kad čujem graktanje klera koji se buni za nagradu “crvenom novinaru”, stomak mi se okrene! Hedl je, tobože, u “vrijeme mraka”, dirao “naše blažene”!

   Da li su, u to teško doba, uvažena gospoda u mantijama ijednom složno ustala u odbranu manjeg, drugog, drugačijeg, u to ludo doba (pre)često dozlaboga ugroženog i šikaniranog; da li su ijednom digli glas dok su, u ime njihove vjere, u podrumima Glavaševih “dvora” ljude tjerali da piju sumpornu kiselinu, ili ih bacali u mutne Dravine valove? Da li su…

   Ne znam. Ako i jesu, nisu se baš pretrgli. Ni oni, ni njihove kolege u drugim vjerama.

   A da jesu, možda bih im čak i povjerovao da su valjani predstavnici Onoga, u čije se ime vječno zaklinju. Pa makar doista i bio, kako moj stari reče, “kolik’ buha”.

 

 

            *Džek Kilijan – voditelj noćnog radnog programa u čuvenoj američkoj seriji “Noćna ptica”.

Autor 13.12.2011. u 10:12

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija