U OBRANU KISSINGERA I(LI) MIRA

Tomislav Jakić
Autor 28.5.2022. u 17:48

Izdvajamo

  • A svakim danom njegova produljenja, raste opasnost za mir u svijetu. Da ne polazi upravo od takve procjene, Henry Kissinger ne bi u obraćanju sudionicima Davosa rekao to, što je rekao. Pa zato i stati u obranu Kissingera i njegovih stavova (a još je prije osam godina tvrdio kako Ukrajina mora biti neutralna) znači stati u obranu mira u svijetu, ma kako to patetično moglo zvučati. Ionako će već i posljedice ova tri mjeseca rata u Ukrajini izazvati u svijetu previranja s teško sagledivim posljedicama.

Povezani članci

U OBRANU KISSINGERA I(LI) MIRA

Osrednji estradni komičar predstavljen najprije javnosti svoje zemlje kao njezin predsjednik u humorističkoj televizijskoj seriji, da bi nakon toga na izborima kandidirao za ‘pravoga’ predsjednika i pobijedio, ostat će zapamćen u kronici vremena, usprkos tragičnim uvjetima koji mu omogućavaju svakodnevne nastupe u glavnoj ulozi na svjetskoj pozornici, tek kao ‘fusnota’, bilješka uz povijest.

Čovjek koji je kao dječak, Nijemac židovskog porijekla, s roditeljima pobjegao pred nacističkim terorom iz Hitlerove Njemačke, ostvario je najprije u Americi zavidnu akademsku karijeru, da bi u vrijeme predsjednika Richarda Nixona bio utjecajni savjetnik za nacionalnu sigurnost, a potom ministar vanjskih poslova (i u mandatu predsjednika Geralda Forda). Ostao je i godinama nakon povlačenja iz akivne politike utjecajan, prisutan u javnosti, često pozivan da iznese svoje ocjene. I cijenjen, kao mudar i realan. Zapamćen je kao ključni akter u formiranju i transformiranju svijeta u drugoj polovici dvadesetoga stoljeća. On nije bilješka uz povijest, on je dio povijesti.

U vrijeme održavanja tradicionalnog Svjetskog gospodarskog foruma u Davosu ta su se dvojica po svemu apsolutno različitih ljudi žestoko sukobila, a da se pri tome nisu ni vidjeli, ni sreli. Na ovogodišnjem Davosu govorilo se inače više o politici, nego o gospodarstvu, a i onda kada je bila riječ o gospodarstvu, ono je bilo stavljeno u kontekst rata u Ukrajini.

Rat u Ukrajini? No da, znate već. Ceterum censeo: Rusija je napala Ukrajinu, prekršivši time norme međunarodnoga prava i Povelju Ujedinjenih naroda. Jasno? Jasno! Dobro, idemo dalje.

Govorimo, naravno o Henryu Kissingeru i Volodimiru Zelenskom. Kissinger čija inače blistava politička karijera nije bez mrlja, bio je arhitekt politike detanta, popuštanja. U tajnim misijama koje kao da su bile posuđene iz scenarija nekog akcijsko-špijunskog trilera pripremao je ključni zaokret na međunarodnoj sceni: normaliziranje odnosa između Sjedinjenih Država i Narodne Republike Kine, odnosno Sovjetskog Saveza. Djelovao je s pozicija, naravno, američkih interesa, ali polazeći od toga da se politika može i mora voditi u kontekstu stvarnosti, da bude ‘realna politika’. Kissinger sigurno nikada nije bio ni sljedbenik, ni simpatezer komunizma, odnosno socijalizma, ali shvaćao je da svijet ne može u beskonačnost živjeti na rubu nuklearnog rata čije je izbijanje sprječavala samo ravnoteža straha, odnosno spoznaja da bi u takvom ratu neminovno podlegao i napadač.

Nije pogrešno u njegovoj realpolitici prepoznati tezu o miroljubivoj aktivnoj koegzistenciji što je podrazumijevala da različite zemlje i različiti društveno-gospodarski sustavi ne moraju živjeti u trajnoj konfrontaciji, kakva je obilježavala svijet u vrijeme hladnoga rata, nego da mogu, pa čak i moraju uspostaviti dobre odnose i u kontekstu tih odnosa zadovoljavati svoje interese, uzimajući u obzir i interese drugih. Tandem Nixon – Kissinger (pri čemu je ulogu intelektualne ‘prve violine’ svakako imao Kissinger) otvorio je vrata završetku hladnoga rata, ali ne – i to je bitno naglasiti – onoj i onakvoj politici kakvu će Zapad (čitaj: Amerika) početi voditi najprije prema Rusiji, a onda i prema Kini nekoliko godina nakon globalnog sloma socijalizma. Ta je politika, naime, iznikla iz samodopadno-neutemeljene procjene tamošnjih vladajućih struktura da ih je pobjeda kapitalizma nad socijalizmom ovjenčala aureolom pobjednika. Iz čega je proizašlo i pobjedničko ponašanje Zapada prema tim dvjema velikim silama (jer i Rusija i Kina to nedvojbeno jesu).

Pa sada po stoti puta valja ponoviti kako je Zapad prekršio usmeno dano obećanje Moskvi da se Atlantski pakt neće širiti prema istoku. Umjesto toga u tri vala proširenja NATO je ‘progutao’ sve nekada socijalističke zemlje istočne Evrope. Stežući obruč oko Rusije obnovio je politiku ‘obuzdavanja’, kakva je bila primjenjivana prema Sovjetskom Savezu u doba najžešće blokovske podjele i utrke u naoružanju. I po stoti puta valja također ponoviti kako je Moskva godinama izražavala svoje neslaganje s takvom politikom, osobito upozoravajući da bi primanje Ukrajine i Gruzije u NATO za nju bilo neprihvatljivo. Pa onda valja podsjetiti kako je Rusija u prosincu prošle godine kada je medijsko-propagandna akcija zastrašivanja ruskom agresijom na Evropu već bila u punom jeku i kada je Zapad (Amerika i Britanija u prvome redu) na dnevnoj osnovi isporučivao tone i tone naoružanja i streljiva Ukrajni, podnijela Americi i NATO-u razrađeni prijedlog nove sigurnosne strukture Evrope s ključnim elementom: Ukrajina ne ulazi u NATO. I treba još dodati da je Zapad o članstvu Ukrajine u Atlantskom paktu odbio uopće razgovarati. Sve su to činjenice, ne propaganda, nego činjenice!

Nakon toga krenula je, ima tome već tri mjeseca, ruska vojna akcija protiv Ukrajine. Očito bazirana na pogrešnim obavještajno-političkim procjenama i podacima, nije išla tako kako je Moskva zamislila, što je značilo ostvariti ono što je nazivala demilitarizacijom i denacifikacijom Ukrajine u relativno kratkom roku. Tu u igru ulazi Zelenski s timom vrlo spretnih i spremnih stručnjaka za odnose s javnošću. Oni ga s pripremljenim govorima dovode na televizijske ekrane zapadnih zemalja iz dana u dan, organiziraju mu obraćanja video vezom parlamentima različitih zemalja, dovode evropske političare kao na hodočašće na mjesta stradanja i navodnih masovnih zločina (kažemo: navodnih, jer ih nikakva neovisna istražna komisija još nije potvrdila). No, kako rat dulje traje, predsjednik-glumac pretvara se iz onoga koji je najprije molio, zahvaljujući na potpori onima koji su ga – objektivno – doveli na kurs konfrontacije s Moskvom, u nekoga tko ne moli, nego traži, tko sve oštrije proziva i kritizira sve koji se ne ponašaju u skladu s njegovim očekivanjima, pa na kraju osuđuje i Atlantski pakt u kojega je tako žarko želio ući (mada mu se jednom ‘omaklo’ da će se Ukrajina vjerojatno morati pomiriti s time da ne postane članica NATO-a).

Ohrabren izjavama čelnika Evropske unije što je, barem na razini onih koji artikuliraju politiku, spremno kao nikada do sada stala iza Washingtona u pravoj euforiji proglašavanja sve novih i novih sankcija Rusiji da bi to kulminiralo, realnom stanju na ratištu usprkos, tvrdnjama kako Ukrajina može i mora pobijediti Rusiju, Zelenski je odstupio od ranije iskazane spremnosti da s napadačem ipak pregovara i da pregovorima spasi ljudske života, ali i zaustavi rusko napredovanje.

Takav ‘tvrdi’ Zelenski, koji govori o istjerivanju ruske vojske sa svakoga pedlja Ukrajine, uključujući i Krim, obratio se i sudionicima Svjetskog gospodarskog foruma u Davosu. A onda je došao red na Kissingera. Ostajući vjeran realpolitici, dakle krećući se u okvirima stvarnosti i ostajući na tlu nekadašnje politike detanta, stari je diplomat neuvijeno poručio da ‘u iduća dva mjeseca moraju početi pregovori kako ne bi nastali nemiri i napetosti što bi ih bilo teško prevladati.’ Dodao je kako bi cilj pregovora trebao biti povratak na stanje prije početka ruske invazije, što implicite znači prihvaćanje pripojenja Krima Rusiji i – u najmanju ruku – značajnu autonomiju oblasti Donjeck i Lugansk što ih je Rusija priznala kao samostalne države i sada nastoji ovladati cjelinom njihovoga područja. ‘Kada bi rat bio nastavljen iznad takvoga cilja, to više ne bi bio rat za slobodu Ukrajine, nego novi rat potiv Rusije’, bio je kategoričan Kissinger.

I izazvao je pravo provalu bijesa Zelenskog koji ga je opisao kao nekoga tko je ‘izronio iz duboke prošlosti’, optužujući ga da zagovara prepuštanje dijela Ukrajine Rusiji. Uz, očekivano, salvu što starih, što novih optužbi protiv Rusije (uključujući onu kako Rusi u logorima u kojima ispituju zarobljene pripadnike ukrajinske vojske, a poglavito neonacistički orijentiranih postrojbi poput notorne pukovnije Azov, koju su do nedavno hrvatski mediji ‘iz milja’ nazivali bojnom, ubijaju, muče, siluju i ponižavaju zarobljenike). Kaže Zelenski: ‘Što god da ruska država radi, uvijek se nađe netko tko će reći da treba uzeti u obzir i njezine interese.’

I time pokazuje kako ne razumije (ili on, ili oni koji stoje iza njega) bit politike popuštanja napetosti. Ili, što je realnija, ali i opasnija varijanta: pokazuje definitivni otklon od te politike, njezino napuštanje. Ona se, naime, temelji na tome da se uzimaju u obzir i interesi drugih, čime je svojedobno, Zelenski bi rekao ‘u dubokoj prošlosti’, ako ništa drugo, svijetu bila otvorena perspektiva suradnje u miru i sigurnosti, umjesto koncentriranja na vođenje ratova i ostvarivanje interesa vojnom silom. Za Zelenskog i one koji su ga stvorili, suradnja nije na dnevnom redu. Njihov je, sada već i javno proklamirani, cilj baciti Rusiju na koljena, oslabiti je politički, vojno i gospodarski. Kissinger to zna, zato i upozorava kako bi nastavljanje rata s ciljevima što bi prelazili vraćanje na status prije početka ruske invazije, značilo – rat protiv Rusije. Otvoreni rat, ne više preko posrednika, nesretnih Ukrajinaca kojima se nemilice šalje naoružanje u vrijednosti od milijardi dolara, ali ih se pušta da u, za sada neobjavljenom, ratu Amerike i EU protiv Rusije – ginu sami.

Kissinger je previše realan, da bi samo iz sentimentalnih raloga branio koncept svijeta dogovora i suradnje, kakvoga je svojedobno pomogao graditi. Upravo zato što je realan, on pledira da do takvog otvorenog rata ne dođe, makar cijena bila i ruska kontrola dijela ukrajinskog teritorija. Velika cijena za Ukrajinu, svakako, ali mala cijena ako se njome plaća mir u svijetu. I realpolitičar to zna. Glumac-predsjednik, ako možda i počinje shvaćati, ne smije ni prihvatiti, ni priznati. Umjesto toga on ‘pomirljivo’ (u odnosu na neke evropske političare) nudi svoj razgovor s Putinom, čime otvara vrata još jednoj manipulaciji ili zabludi. Razgovor Zelenski – Putin ništa ne može riješiti, niti je Putin taj o kojemu isključivo ovisi završetak rata. Ruski je predsjednik u rat uletio, poskliznuvši se na terenu što mu ga je Zapad dugo pripremao i on jest jedan od dvojice o kojima ovisi kada će rat u Ukrajini prestati. Drugi, međutim, nije Zelenski, drugi je Joe Biden, predsjednik Sjedinjenih Država. Tako dugo dok se Amerika ne odrekne cilja bacanja Rusije na koljena, kako bi imala otvorene ruke za obračun s Kinom (u kojega sve primjetnije uvlači i Evropsku uniju), tako dugo rat u Ukrajini neće prestati.

A svakim danom njegova produljenja, raste opasnost za mir u svijetu. Da ne polazi upravo od takve procjene, Henry Kissinger ne bi u obraćanju sudionicima Davosa rekao to, što je rekao. Pa zato i stati u obranu Kissingera i njegovih stavova (a još je prije osam godina tvrdio kako Ukrajina mora biti neutralna) znači stati u obranu mira u svijetu, ma kako to patetično moglo zvučati. Ionako će već i posljedice ova tri mjeseca rata u Ukrajini izazvati u svijetu previranja s teško sagledivim posljedicama.

Realpolitika? Da, bilo nekada. Danas ‘zapadni orkestar’ svira rekvijem toj politici. I upravo zato ostalo je prepušteno doajenu američke i svjetske diplomacije da upozori kako bi bilo sudbonosno da Zapad ‘zaboravi mjesto što pripada Rusiji u evropskoj ravnoteži moći’ i da – savršeno diplomatski, ali ne manje jasno – pozove Ukrajince da izjednače svoj heroizam s mudrošću. Ima naznaka da bi njegove riječi mogle imati odjeka, barem medijskog, a to onda znači i u široj javnosti. Kissinger nije, rekli smo, bilješka uz povijest, on je dio povijesti. Hoće li mu uspjeti da obraćanjem u Davosu reafirmira realpolitiku u njezinoj najboljoj varijanti, ostaje da se vidi.

Oni kojima ratne trube još nisu zaglušile uši i blokirale mozak, mogu se samo nadati. I poduprijeti Kissingera, znajući da time brane mir.

Tomislav Jakić
Autor 28.5.2022. u 17:48