U podrumu pod bombama

 Vjekoslav Perica
Autor 28.2.2022. u 08:00

Izdvajamo

  • Dakle, svi na ulice, bez nasilja, treba zaustaviti agresiju i rat, pa kad se mir uspostavi, izvolite gospodo i drugovi i drugarice diskutanti i teoretičari, idite u salone, kafiće, na ulice i tržnice, univerzitetske katedre i parlamentarne govornice i krenite s debatama ako vjerujete da imate što kazati i da možete nešto dobro učiniti i na bolje u ovom naopakom svijetu i vremenu time promijeniti.

Povezani članci

U podrumu pod bombama

Photo by Diego Herrera/Europa Press/ABACAPRESS.COM

Mora se, bez odlaganja zaustaviti rat u Ukrajini, osloboditi nevine žrtve iz podruma, odmah, smjesta.

Nema razlike između onih žena, djece i staraca koji su pod bombama i granatama živjeli u podrumima Vukovara 1991, Sarajeva 1992-94, Beograda 1999  i Bagdada 2003 i ovih sada  u Kijevu, Harkovu i drugim gradovima Ukrajine. Istu patnju ljudi koje je takva sudbina snašla dijele i istu ulogu nevine žrtve, objekta iživljavanja onih neljudi koji ih bombardiraju, tkogod da su ti i bez obzira s kojim motivima takve patnje bližnjima izazivali. Za vrijeme Nato bombardiranja Beograda 1999 napisao sam u pismu direktoru vašingtonske Carnegie zaklade za svjetski mir: „ Kad ste već propustili bombardirati bombardere Vukovara, Dubrovnika i Zadra 1991 i Sarajeva -1992-1993, i drugih bosanskih i hercegovačkih i kosovskih gradova i sela kroz balkanske ratove 1990ih, ne vidim što će te postići time što ste u podrume i skloništa natjerali poslije toga srbijanske civile, žene, djecu i starce Beograda, Novog Sada i drugih gradova Srbije?“

Kad sam kasnije kao Amerikanac, Fulbrajtov stipendista u Beogradu 2007, u američkoj ambasadi čitao zaprimljene eseje nadarenih i ambicioznih studenata iz Srbije koji se prijavljuju za stipendije američkih univerziteta, primijetio sam da su mnogi pisali o traumatičnim sjećanjima na djetinjstvo kad su sjedili po podrumima i skloništima za vrijeme Nato bombardiranja 1999. Neka postoji između Bushovog izmišljanja „oružja za masovno uništavanje“ u Iraku i Putinovog preuveličavanja utjecaja u Ukrajini grupe neonacističkih desničara i štete vladine kulturne politike spram ruske manjine, očigledna razlika u odnosu na karakter Nato intervencije iz 1999 kao kazne za začetnike i logističare velikosrpskih ratova i etničkih čišćenja po Hrvatskoj, BiH i Kosovu, većina onih koje je i ova takozvana humanitarna američka intervencija natjerala na strah i patnju, nisu ni opaki srpski politički manipulatori ni oni Srbi kasnije osuđeni za ratne zločine, genocid i zločine protiv čovječnosti, nego obični srpski ljudi, žene, djeca i starci, civili i nevine žrtve. Bilo je mnogo prilika i načina da se te opsade gradova i ta etnička čišćenja  zaustave ranije i počinitelji kazne a ne da se zakašnjelo testiraju nekakve doktrine i strategije smišljene po institutima za mir države koja je vodila najviše ratova.

Zbog patnje civila i nevinih kao primarne žrtve ratova, ne mogu razumjeti one, a nije ih malo danas i nisu baš neobrazovani divljaci poput nogometnih navijača, kojima za vrijeme invazije autoritarne Putinove Rusije na demokratsku Ukrajinu, prva misao i najprječa briga nisu nesretni ukrajinski civili, žene, djeca i starci, koji pod Putinovim bombama i raketama sjede zarobljeni u podrume nebodera i koridore kijevske podzemne željeznice. Ima ih, a neki slove kao ljevičari (od desničara koji se dive „jakom slavenskom mužu, vođi nove Rusije Putinu, svinjarije su se mogle očekivati kao i ludosti od „dragoga vođe“ i Sjeverne Koreje), koji govore pa čak i pišu i objavljuju, o nekakvom, po njima, ako ne opravdanom a ono razumljivom gnjevu gospodina Putina. Kojega su kao, isprovocirale američke, bilo klasične imperijalističke, bilo „humanitarne“ intervencije i promjene režima po svijetu. Sad je kao, došao red na jaku novu Putinovu Rusiju, da pokaže snagu i postavi zahtjeve, u cilju uspostave nekakve „ravnoteže“ nekoliko sila u današnjem izmijenjenom svijetu, umjesto hegemonije jedne velike bahate supersile kao poslije kraja Hladnog rata i liberalnog trijumfalizma od 1989 dalje. Ne daj bože da ta nova globalna „ravnoteža“ uključi iz izjednačenje u broju slučajeva upotrebe nuklearnog oružja prema gusto naseljenim gradovima, pa kad je Amerika sebi dozvolila dvije takve „vježbe“ poput onih iz 1945, zašto ne bi danas Putinova Rusija nuklearnim oružjem napala dva grada po izboru ili možda, da pređe u vodstvo?

I opet sav taj gnjev bivšeg komuniste koji je našao novu kvazireligiju u velikoruskom nacionalizmu i neocarističkom imperijalizmu, ide na štetu onih milijuna nesretnih civila po podrumima pod bombama i raketama u Kijevu i drugim gradovima Ukrajine. Sve da takva logika „preslagivanja moći“ i nove „ravnoteže sile“, u teoriji ima nekakvog smisla što nema, nije za takve perverzne debate vrijeme. Prvo, mora se, bez odlaganja zaustaviti rat u Ukrajini, osloboditi nevine žrtve iz podruma, odmah, smjesta. A za analize i intelektualna prepucavanja poput onih netom okončanih oko pandemije koronavirusa, vakcina i mjera, bit će vremena kasnije. Dakle, svi na ulice, bez nasilja, treba zaustaviti agresiju i rat, pa kad se mir uspostavi, izvolite gospodo i drugovi i drugarice diskutanti i teoretičari, idite u salone, kafiće, na ulice i tržnice, univerzitetske katedre i parlamentarne govornice i krenite s debatama ako vjerujete da imate što kazati i da možete nešto dobro učiniti i na bolje u ovom naopakom svijetu i vremenu time promijeniti.

 Vjekoslav Perica
Autor 28.2.2022. u 08:00