U potrazi za otrunjenim vremenom

Amila Kahrović - Posavljak
Autor 15.8.2014. u 14:42

Izdvajamo

  • Ono što ovu Kaplanovu zbirku čini odličnom poezijom i jeste to što u njoj jezik izmiče samome sebi i bilo kojoj interpretaciji koja bi težila da bude konačna.

Povezani članci

U potrazi za otrunjenim vremenom

Prikaz knjige: Ospice, Almin Kaplan, Dobra knjiga, Sarajevo

Piše: Amila Kahrović-Posavljak

“Ospice” su sastavljene od prostih rečenica. A, prostu rečenicu pretvoriti u ozbiljnu i veliku poeziju je prvorazredno umijeće. Zato je Kaplan pjesnik-alhemičar.

Iako je djetinjstvo najnepatvoreniji oblik suočavanja sa samim sobom, o njemu nije odveć teško pisati. Pisati o djetinjstvu memoarski, jasno i precizno staviti svijetu do znanja šta nas je mučilo a šta činilo sretnima nije odveć teško. Još se lakše, pri tome, osjećati poput velikog pisca jer je djetinjstvo omiljena tema svih velikih književnosti. No ne treba zaboraviti jednu stvar. Danas je trendi da oni koji sebe vole zvati velikim svjetskim zvijezdama pišu o svom djetinjstvu kojim se, navodno, slutila (lažna) veličina njihova života. No, sve te pisanije su uglavnom daleko od književnosti.

Postoji nešto što je kudikamo teže, a što napisano djetinjstvo čini ozbiljnom književnošću – uprizorenje. Almin Kaplan je u svojoj zbirci “Ospice” uspio izvanredno uprizoriti djetinjstvo i to ovu zbirku svrstava u red ozbiljne književnosti. Čak vrhunske.

“Ospice” su jedno od najboljih uprizorenja djetinjstva u južnoslavenskoj interliterarnoj zajednici. Kaplan uspjeva naslikati nešto što je zajednička, čak i kolektivna značajka naših djetinstava, bez da to digne na nivo jeftinog univerzaliziranja ili esencijaliziranja. Njegova poezija zapravo baštini neke uobičajene trenutke odrastanja:

“Sunce je palo u žbunj pored kojeg se igramo
lopte. I majke su izašle na presjenčene
drumove da nas traže, da se ne odmetnemo
u slobodu.”

Pisanje o djetinstvu je uvijek pisanje o vremenu. Kaplan slika vrijeme koje se “otrunilo”.

Iz ovih stihova se nazire opća stihotvorna osobina Kaplanove poezije. “Ospice” su poezija koja lomi rečenicu i time postiže izniman ritam.“Ospice” se iz fiziološkog fenomena odrastanja u poeziji grafički transformiraju u interpunkcijske znake. A, ti su interpunkcijski znaci rausti po stihovima. Kraj jednog stiha nije i kraj jedne rečenice. Ritam sugerira nemir spisateljskoga duha.

Nepretenciozna i jednostavno konstruirana, Kaplanova poezija je sastavljena od prostih rečenica. Nema tu kompliciranih izraza, intelektualne usiljenosti ili pokušaja da se postigne efekt zaumnosti. “Ospice” su sastavljene od prostih rečenica. A, prostu rečenicu pretvoriti u ozbiljnu i veliku poeziju je prvorazredno umijeće. Zato je Kaplan pjesnik-alhemičar.

I sve je u Kaplanovom poetskom svijetu dio jedinstvenog obzora svijeta: ludilo i “normalnost”, odsustvo i prisustvo, kauboji i indijanci, puške i srca.

U jednoj od pjesama, dovodeći dva suprotna entiteta u jukstapoziciju, on zapravo pokazuje kako se smisao obrće i kompletnu simboliku svoje zbirke situira kao hijazam. Tako u pjesmama (zapravo se nemoguće odrediti o tome radi li se o jednoj svjesno rascijepljenoj pjesmi ili dvije odvojene) koje govore o kaubojima i indijancima, odnosno o zajahanim konjima koji jedni druge proganjaju ni za što, pjesnik stavlja logiku odraslog čovjeka u jednu ravan s dječijom. Iz toga iznimnom smisaonom igrom sugerira kako je logika odraslih nijema pred užasom rata, dok je dječija logika odmah u tome prepoznala stanovit besmisao.

“Na konju. Kauboj juri. Jure ga indijanci. EPP.
Na konju kauboj juri, jure ga indijanci. Opet

Evo što kauboj juri indijance, ali što konji
konje?”

A konji gonjaju konje samo što su konji. I što ne
znaju da se gonjaju.

A šta je sa indijancima? I kaubojima? Pa oni
su ljudi.
E puno me pitaš.

Tata – mašina za ubijanje

Na sličan način se obrće i odnos ludosti i “normalnosti”, pri čemu Kaplan slikajući ludilo otkriva da se kod ludila ne radi ni o kakvom alogičkom fenomenu, nego o logici druge vrste u odnosu na onu koja je norma. Ludilo i “normalnost” su zapravo dva pola jedne stvarnosti:

“Stariji za njega kažu: Ne bojte ga se. On je lud i
za njega je to normalno. Neće vama on ništa.”

Ludilo u “Ospicama” postaje jedno od jakih mjesta rušenja ustaljene dogme da je rat fenomen proistekao iz ludila. Kaplan taj stereotip razobličava kroz subjekt ludaka Pere koji je lud ali druge ne povrijeđuje jer je njegovo ludilo za njega – normalno. Stoga se ludilom ne može objasniti rat. Umjesto toga, rat se objašnjava prvenstveno figurom oca i to na krajnje neobičan način.

U dječijoj književnosti, iza čije se tobožnje naivnosti krije iznimno visok stepen ideologiziranosti, opće mjesto je figura oca koji brani zemlju. Ustaljene figure u toj poeziji su očeva snaga i njegovo junačko srce. Kaplan u pjesmi koja tematizira oca čini dvije stvari. Prvo na jednostavan način dekonstruira figuru oca. U pjesmi navodi ono što je iz dječije poezije izostavljeno (a to je da tata služi domovini kao mašina za ubijanje), pa u (inter)tekstualnoj vezi s Kaplanovom poezijom dječija poezija funkcionira kao elipsa. U pjesmi o ocu, Kaplan pored hrabrog srca i uniforme uvodi još jedno jako mjesto koje je potpuno izostavljeno iz dječije poezije – um koji je podređen sistemu. U “Ospicama” se rat izvodi iz ravni ludila u ravan dugotrajnog i strogo kontroliranog djelovanja na um:

“Otac je imao kapu. Na kapi zvijezdu s pet
krakova. Petokraku. I pod kapom glavu.

Otac je imao i kaput. Na kaputu zvijezdu s pet
krakova. Petokraku. I pod kaputom srce.

Otac je i pištolj imao. U pištolju šaržer s pet
metaka. Petometku. Za nečiju glavu. Za nečije srce.”

Ovakvim pristupom svijetu, Kaplanova poezija se nameće kao angažirana u najboljoj maniri književnog angažmana, ali daleko od jeftinog aktivističkog pamfletizma u koji savremena književnost relativno lako skrene.

Tehnike prisustva

Britanski reditelj Ken McMullen je 1983. godine snimio film “The Ghost Dance”.To je neka vrsta dokumentarnog filma koji se bavi prisustvom “duhova” Karla Marxa, Sigmunda Freuda i Franza Kafke u europskoj filozofiji. Jedna od ključnih scena filma je ona u kojoj glavna glumica razgovara Jacquesom Derridom i pita ga u to da li vjeruje u postojanje duhova. U trenutku kada Derrida zausti da odgovori, u njegovom kabinetu zazvoni telefon. Nakon kratkog razgovora, on objašnjava da vjeruje u duhove jer je upravo razgovarao s jednim. Iz slijepog vjerovanja, duh je prešao u odsustvo koje se priziva posredstvom tehnike. Duh prestaje biti religijski metafizički fenomen i postaje čisti fenomen odsustva koji se priziva uz pomoć tehnike. Evolucija duha u europskoj filozofiji time, barem prividno, biva završena.

Genijalna u svojoj jednostavnosti, scena s Derridom iz filma “The Ghost Dance” izručuje cijelu jednu filozofsku tradiciju, onu europske metafizike, tehnici savremenog doba koja prizva ali i rastače duh.

U poeziji Almina Kaplana postoji jedna pjesma koja na zanimljiv način korespondira s filmom “The Ghost Dance.” To je pjesma o telefonu koji posreduje prisustvo drugoga. No, kod Kaplana to nije kraj evolutivnog toka dihotomije prisustvo/odsustvo. Pjesnik odbija duh u cijelosti izručiti tehnici, pa piše:

“Telefon. Uređaj koji ti omogućava da
razgovaraš s osobom koja nije tu. Koja je negdje
daleko. Ili već blizu. Koju ne vidiš. Koju vidiš.
Koju znaš. Koju ne znaš. Mi nismo imali.

Telefon. Uređaj koji ti omogućava da
razgovaraš s osobom koja nije tu. Koja je
daleko. Koju ne vidiš. Koju ne znaš. Ali koje
ima.”

Posredovanje duha odsutnoga se u “Ospicama” izvodi i na društvenu ravan, radio prijemnikom:

“U staroj kući otrunilo se vrijeme. Prekrilo stari
gramofon i jedinu ploču iz nepoznate kolekcije.
Pa dječak kad ga upali, čuje šum kad stavi na

Djed na to kaže: Tamo više nema ništa. I da
unuka zabeluha. Počinje da pjeva:”

Umjesto posredovanja tehnikom, prisustvo i odsustvo se u drugoj strofi javljaju kao slutnje i to reduciranjem dihotomije blizu-daleko i ima-nema. Slutnja se ovdje javlja kao ishodišnja tačka promišljanja drugog i logički pandan skepsi.

Kada je već riječ o slutnji, cijela jedna pjesma je koncipirana kao slutnja i to slutnja druge smrti umjetnika koja se dešava onda kada umjetnik iščezne iz kulture. Moguće je reći da se o protjerivanju duha nepoželjnoga umjetnika iz kulture govori na isti način kao i o uprisutnjenju. Ova vrsta izgnantsva je iznimno moćno sugerirana u “Ospicama” i naslućena već u prvoj pjesmi:

“Na jednom velikom odmoru. Dok sam
završav’o torticu. U hladovini oraha. Ispod
školskog prozora. Branko mi reče. Da ga
progoni osjećaj. Da će uskoro umrijeti.
Upitah ga. Kako to da dvaput umire. Jer mi to
reče. Njegova bista.

Sve se može. Odgovori mi.”

Bezmjesnost mjesta

Na sličan način kako uprizoruje prisustvo/odsustvo duha, pjesnik se igra i s prostorom. Kaplanovi prostori istovremeno i jesu i nisu mjesta. Iako je ova distinkcija uobičajena u naratologiji, ona može funkcionirati i u promišljanju poezije.

Najsavršenije mjesto, ono koje je Borges koristio kao takozvanu epistemološku metaforu, i koje se često pojavljuje u promišljanjima kakvo je Foucaultovo jeste ogledalo. U svojoj teoriji heterotopije, Foucault za ogledalo kaže da je i mjesto i odsustvo mjesta. Stoga uprizorenje ogledala u poeziji predstavlja jedan od najvećih izazova. Kaplan i to uspjeva i to uvodeći u igru s ogledalom, prostorom i pjesnikom – riječi, a one posreduju cijepanje pjesničkog subjekta:

“Prvi put tada, pred ogledalom, osjetiš da si
sam i da ti valja samom.

Prvi i posljednji put ogledalu tada, bacaš istinu
u tuđe lice

i kažeš mu: Ne vjerujem ti, jer u tebi je sve
sazidano od ormara i regala

šupljih iznutra. I jedino je bitno, da se u tebi ne
mogu ogledati riječi.

I bolje ti je tako! Zaprijetiš mu.”

Kaplanovi pjesnički prostori su u stalnoj heterotopijskoj igri sami sa sobom. Prostor mašte i izmaštani prostor smjenjuju mjesta.

Još se mnogo toga može napisati o ovoj pjesničkoj zbirci. Naprimjer, kako je ona pjesničko ozbiljenje mladosti umjetnika, da je priča o ljudima koje je rat sputio u logoru onako kako je pjesnik sputio štapiće za školski čas matematike. Moglo bi se reći i da se u ovoj poeziji pojavljuju genijalne sintagme tipa “često mjesta” ili pak Bog kao majčinski nježna figura koja hekla svijet. No, isto tako, o Kaplanovoj poeziji se ne može zaključiti zapravo ništa konačno. Jer, ono što ovu Kaplanovu zbirku čini odličnom poezijom i jeste to što u njoj jezik izmiče samome sebi i bilo kojoj interpretaciji koja bi težila da bude konačna.

————————————————————————————————————————————————————————————–

kaplannaslovnica1-600x260 Almin Kaplan je rođen 1985. u Mostaru. Piše poeziju i kratke priče. Objavljivao je u književnim časopisima: Most, Idiot, Koraci, Motrišta, Slovo Gorčina i drugim. Dobitnik je dvije nagrade za poeziju: Nagrade “Mak Dizdar” za 2008. godinu (prva nagrada), Manifestacija “Slovo Gorčina”- Stolac (BIH); prve nagrade “Ratkovićeve večeri poezije” za 2012. godinu (za pjesnike do 27 godina) – Bijelo Polje (CG). Zastupljen je u dvije antologije savremenog pjesništva: Van kutije (Antologija nove poezije YU prostora), Podgorica, 2009., i Kad zora razrjeuje strah (Izbor iz mlade bošnjačke poezije), Zagreb, 2010. Autor je tri knjige: Biberove kćeri (2008.), Čekajuci koncert roga (2013). Živi u selu Pješivac Greda kod Stoca.

Amila Kahrović - Posavljak
Autor 15.8.2014. u 14:42

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija