U povodu jednog (gotovo) prešućenog blagdana: DAN POBJEDE MORA POBIJEDITI

Povezani članci

• Pismo efendiji Fikretu Pašanoviću, imamu džamije na Grbavici
• Internacionala primitivaca
• Pazite na Kosovo
• Bilježnica Robija K.: Sat povijesti
• Hrvatska: 90 posto građana bi da emigrira
• Ivana Kekin izabrana za predsjednicu Nove ljevice

Nedavno je u Petrogradu svečano otvorena nova, moderna zgrada kazališta, kažu: jedna od najmodernijih u Evropi. Prije službenog, svečanog otvorenja priređena je posebna predstava za iznimne uzvanike, a među njima posebno su mjesto imali veterani Drugog svjetskog rata. Može li se itko sjetiti ma i jedne prilike u kojoj su u Hrvatskoj, otkako je postala neovisna država, veterani-antifašisti, pobjednici, dobili posebno mjesto i status, a time i priznanje? Samo jedne, jedine?

Piše: Tomislav Jakić

         Uobičajeno tiho, kao da ga se srami, Hrvatska je i ove godine „preživjela“ Dan pobjede u Drugom svjetskom ratu. Riječ je o 9. svibnju, danu što ga se na različite načine obilježava u nizu zemalja nekadašnjih članica tzv. anti-hitlerovske koalicije. Hrvatska je bila poprište antifašističkog otpora, imala je iznimno snažne partizanske odrede, pa i Glavni štab za Hrvatsku koji je njima rukovodio, a u skladu sa strategijom Vrhovnog štaba i Josipa Broza Tita, Hrvatska je desetljećima bila dijelom Jugoslavije, širom svijeta priznate i respektirane članice pobjedničke koalicije iz Drugoga svjetskog rata. Usputna primjedba: kao dio te koalicije Narodno-oslobodilački je pokret priznat na konferenciji „velike trojice“ (Roosevelta, Churchilla i Staljina) u Teheranu. To su činjenice. No, sve je više onih koji, zavedeni agresivnom antikomunističkom, a zapravo: profašističkom propagandom u posljednja dva desetljeća, odbacuju neporecive činjenice floskulom: to su laži jugonostalgičara, lansirane početkom devedesetih godina prošloga stoljeća. Takvima su mozgovi isprani, oni naprosto „znaju“. Ali oni su tu, uz nas, među nama, glasni i sve agresivniji.

         Ipak, činjenice kažu da je 9. svibnja Dan pobjede, da su Hrvatska, hrvatski narod i građani Hrvatske uvjerljivom većinom bili na strani antifašizma u ratu koji je toga dana okrunjen pobjedom (u cijeloj Evropi, osim na području bivše Jugoslavije, gdje su kvislinzi i dalje pružali otpor), dok je samo nacionalističko-fašistička manjina tvrdokorno do samoga kraja ostala na pozicijama zločinačkog režima uspostavljenog nakon okupacije u proljeće godine 1941. Činjenice dalje kažu da je, kada se osamostalila, Hrvatska donijela Ustav u kojemu je kao jedan od temeljaca na kojima počiva samostalna država upisala i antifašizam. I, napokon, činjenice kažu i to da od samoga početka, usprkos svemu spomenutome, službena Hrvatska (tu je i opet njezin drugi Predsjednik bio iznimka) nastoji izbjeći čak i spominjanje Dana pobjede, sakrivajući ga iza Dana Evrope što ga se obilježava na isti datum. Zašto?

         Krajnje jasno dijagnosticirano: riječ je o plaćanju danka onim pripadnicima manjine, poražene godine 1945. kojima je u vrijeme hrvatskoga osamostaljenja omogućeno ne samo da igraju značajnu ulogu na hrvatskoj političkoj sceni (još češće: iza njezinih kulisa), nego i da „ponovo pišu“ hrvatsku povijest. Povijesnom su revizionizmu početkom devedesetih godina širom otvorena vrata poznatom Tuđmanovom izjavom kako je (nedvojbeno fašistička i zločinačka) Nezavisna Država Hrvatska bila (i) izraz povijesnih težnji hrvatskoga naroda. Taj je povijesni revizionizam nesmiljeno prodro u sustav obrazovanja, a kroz njega se kapilarno širio cijelim društvom, da bi – što je osobito opasno – zavladao i dobrim dijelom medija, gdje se kao njegovi najžešći protagonisti, uz iskonske nacionaliste, profašiste i ksenofobe, pojavljuju ili nekadašnji partijski sekretari, ili ljudi „sumnjivih krvnih zrnaca“, ili pak oni koji misle da u svojem obiteljskom stablu imaju ponešto što bi bilo oportuno sakriti. Pa stoga postaju u indoktriniranju javnosti „papskiji od pape“. A država Hrvatska na to (uglavnom) šuti. Dapače: u euforiji Evropom već se puna dva desetljeća Dan pobjede sakriva iza Dana Evrope, pri čemu kao da nikome ne pada na pamet jednostavna istina: Dan Evrope dan je koji slavi ideju evropskog zajedništva građenoga na načelima ravnopravnosti, prihvaćanja različitosti, tolerancije, suživota, otvorenih granica i, naravno, demokracije. Takav Dan Evrope ne bi bio moguć da nije bilo Dana pobjede, da nije bilo pobjede nad idejom i praksom naci-fašizma koja je svoj najužasniji izraz našla u projektu uništavanja cijelog jednog naroda, Židova, u onome što je danas poznato kao holokaust. Drugim riječima: Dan pobjede preduvjet je Dana Evrope. I zato je ne samo smiješno, nego i politički glupo praktično prešućivati Dan pobjede, a na velika zvona stavljati (samo) Dan Evrope. Da, to je politički glupo, ako vjerujemo da Republika Hrvatska zaista vodi i želi voditi politiku ravnopravnosti svih svojih građana, politiku uzajamne tolerancije i suzbijanja diskriminacije na bilo kojim osnovama, politiku građenja demokracije kakve ne bi moglo biti bez pobjede nad fašizmom. Predstavnici Države kažu da vode upravo takvu politiku. Legitimno je, međutim, imajući sve spomenuto u vidu, postaviti pitanje: a žele li je oni zaista i provoditi?

         Na žalost, to se isto pitanje može svakim danom sve više postavljati i tzv. demokratskoj Evropi. Jer, usprkos svim zaklinjanjima u suprotno, Evropa ne reagira primjereno na sve učestalije manifestacije u nizu zemalja Staroga kontinenta, kojima je teško dati drugačiji atribut, nego fašističke. Najnoviji je primjer Mađarska, gdje usprkos formalnoj zabrani, uz policiju koja gleda i ne intervenira, desničarski Jobik može održati u Budimpešti notorno antisemitski skup, s kojega se poziva Židove – komuniste da se ispričaju mađarskom narodu za žrtve što su mu ga nanijeli. Kod nas su takvi zahtjevi za sada ograničeni „samo“ na komuniste, a stečena su prava umanjena antifašističkim borcima. No, hoće li im netko jednoga dana dodati i Židove? I liberale? I „slobodne zidare“? I – na kraju – svakoga tko misli vlastitom glavom? Pitanje nije neosnovano, mada bi se takvim moglo učiniti.

         Zaključak? A zašto bismo ga uopće trebali? Stvari su savršeno jasne. Na žalost. I usprkos tome što smo u zemlji koja je, ponovimo još jednom, u Ustav zapisala da je građena i na temeljima antifašizma, i usprkos tome što smo na pragu Evrope koje bez toga antifašizma ne bi bilo (mada ona to ponekada kao da zaboravlja).

         Ipak, umjesto zaključka – jedan podatak i uz njega odmah i pitanje. Nedavno je u Petrogradu svečano otvorena nova, moderna zgrada kazališta, kažu: jedna od najmodernijih u Evropi. Prije službenog, svečanog otvorenja priređena je posebna predstava za iznimne uzvanike, a među njima posebno su mjesto imali veterani Drugog svjetskog rata. Može li se itko sjetiti ma i jedne prilike u kojoj su u Hrvatskoj, otkako je postala neovisna država, veterani-antifašisti, pobjednici, dobili posebno mjesto i status, a time i priznanje? Samo jedne, jedine?

Novossti