U se, a ne u međunarodno kljuse!

Ladislav Babić
Autor 22.5.2013. u 08:12

U se, a ne u međunarodno kljuse!

        Provale patriotizma i tumačenja prošlih i sadašnjih zbivanja, kao i anticipacija budućih kretanja temeljem kotrljajuće se lavine osjećaja, najčešće ništa dobro ne donose. Kako razumu, temeljem kojega bi se trebale vršiti razmatranja stanja te svih propuštenih ili mogućih opcija djelovanja koja su do njega dovela ili bi trebala igrati ulogu u njegovom saniranju, tako i narodu kojega usov povuče za sobom u neslućena djelovanja, kasnije često osnov novim provalama domoljublja. Narodu ponajmanje. Prisjetimo se raspada Jugoslavije, kad još isti nije došao u sasvim letalnu fazu. Osim Slovenije i Hrvatske koje su se nedvosmisleno opredjelile za razlaz, maskirajući svoju odluku prijedlozima o konfederaciji na određeni rok, te Srbije i Crne Gore koje su je – igrajući na kartu Velike Srbije – htjele očuvati ma i u okljaštrenom obliku, samo su Makedonija te BiH iskreno htjele očuvanje ove države. Jer su slutile u što će ih budući događaji uvući, znajući da u okviru zajedničke države (svakako, reformirane u skladu sa zahtjevima vremena) jedino mogu očuvati svoj identitet, a da će im se on, dođe li do najgorega, odasvuda osporavati – ponajprije od njihovih najbližih susjeda, a posebno onih sa kojima su desetljećima dijelili zajedničku sudbinu. Jesu li ispravno ili krivo slutili, najbolje će procijeniti stanovnici tih, danas formalno samostalnih a stvarno vrlo nefunkcionalnih država.

        Velika greška Predsjedništva BiH inicirana, što sve zategnutijom situacijom a što krivom procjenom u pomoć međunarodne zajednice, te pritiskom hrvatskog korpusa u državi čije vodstvo je poput marioneta upravljano iz Zagreba, ono se odlučilo na referendum o samostalnosti. Nije referendum sam po sebi pogrešan izbor, ako se sklope uvjeti za njegovo izvođenje. Zbog protivljenja većine Srba i njegova bojkota s njihove strane, to je ispao referendum dva konstitutivna naroda (Bošnjaka i Hrvata) protiv trećega (Srba). Valja se još prisjetiti kako su Bošnjaci bili od Hrvata navučeni na tanak led zajedničkog glasanja o osamostaljenju, jer su naredni događaji samo pokazali kako je to hrvatskom vodstvu (i zagrebačkom i hercegbosanskom) samo trebao biti taktički manevar za izvlačenje bosanskih Hrvata ne samo iz Juge već i iz BiH, s posljedičnim priključenjem Hrvatskoj. Sjećam se, još je pokojni Šuvar u svojoj „Hrvatskoj ljevici“ pisao o toj – htio to netko priznati ili ne – nedopustivoj akciji koja je bila ona kap koja je prelila čašu. Logika stvari je sasvim jednostavna: bi li Hrvati, primjerice, priznali rezultate referenduma na kojem se Bošnjaci skupa sa Srbima odlučuju ostati u sklopu Jugoslavije? Da li bi Bošnjaci priznali dogovor Srba i Hrvata – potvrđen na zamišljenom referendumu – da se pojedini dijelovi BiH priključe njihovim „matičnim“ (kako su tada smatrali, a neki još i danas tako misle) državama, uz formiranje neke mini bošnjačke tvorevine osuđene na vječno laviranje između dva „uvećana“ susjeda? Teško! Koju god opciju da zamislite a da za nju ne budu opredjeljena sva tri konstitutivna naroda ove nesretne zemlje, bilo bi to samo preglašavanje – zamislivo na kojekakvim referendumima monolitnijih zemalja glede stvari koje ne zadiru u nacionalni identitet njenih stanovnika, od kojega „naši“ narodi, kako se čini, žive k’o biljke od klorofila i sunca.

        Dakako da je tu krivu procjenu, urođenu provedenom akcijom čiji su rezultati poznati u obliku referendumskog opredjeljenja samo dijela građana, a koja je bila fitilj za stotine tisuća mrtvih i stradalih, pratio još pogrešniji odgovor bosanskih Srba – nasilje, vođeno iz beogradskog glavnog štaba. Svi su se, osim najrazumnijih kojima se gadila svaka etnička podjela i to još po krvavom scenariju, u tom kolopletu ubijanja, silovanja i razaranja, smatrali velikim patriotima – svatko sa svog stanovišta diktiranog etničkom pripadnošću a ne razumom. Nitko nije branio BiH onakvu kakva je do tog trenutka bila, već su svi „branili“ koncept kakvim su zamišljali da bi ona trebala biti. Znamo kako je sve završilo; već ranije međunarodno priznata u postojećim granicama, BiH je prisilno – Daytonskim sporazumom – poprimila organizacionu strukturu kakvu ima danas. Veći dio (Federacija BiH) koji je disfunkcionalan zbog uzajamnog trvenja Hrvata i Bošnjaka oko administrativne podjele dijela koji je već nastao podjednakom diobom cjelokupne zemlje, i manji dio (RS) nastao na stremljenju većine bosanskih Srba za pripajanjem Srbiji. Imamo zemlju u kojoj – sem na formalnoj razini – svatko djeluje protiv svakoga nastojeći ostvariti isključivo vlastiti nacionalni interes, u okviru kojega se gube interesi pojedinaca, jedinki, ličnosti, osoba – ljudi. Krivo je reći kako se sve to ne radi uz privolu stanovništva, s obzirom da ono iznova – Jovo na novo – bira svoja rukovodstva (od državnog do lokalnog nivoa) na slobodnim izborima, isključivo na etničkoj osnovi. Stvarnost pokazuje da ljudi koji drukčije razmišljaju, kojima je Bog dao i pamet a ne samo nacionalnu etiketu, čine nedjelotvornu manjinu, nesposobnu okrenuti zbivanja u ljudski prihvatljivom smjeru.

        Da ne ulazimo u detalje nedjelotvorne vlasti u oba entiteta, pa onda i na onom globalnom – državnom – sjetimo se samo neprovođenja sporazuma Sejdić-Finci od strane Federacije, oduzimanja prava glasa preživjelim Srebreničanima koji ne borave u RS, otvorenog opstruiranja – uz prijetnju još jačim „razvaljivanjem“ svega što je postigao – Valentina Inzka Visokog predstavnika za EU (ustvari, gubernatora koji neuspješno pokušava izaći na kraj s državom koja to ne uspijeva sama sa sobom) – od strane vlasti RS,… Zar to nije dovoljno da nas upozori: BiH je nestabilna tvorevina, ma tisuću puta se pozivali na vlastiti patriotizam i želju ili potrebu za očuvanjem njene cjelovitosti, ili činjenicu njenog članstva u UN. Koji to patritozam, interesantno je pitanje, s obzirom da tri parcijalna patriotizma u praksi prevladavaju nad onim integralnim na kojega se oni formalno (a neki niti toliko) pozivaju – bosanskim. Velika je vjerojatnost kako bi se, da nema međunarodnog angažmana (EU, a posebno onog američkog) ona raspala, s priključenjem dijelova pritajenim predatorima koji samo to i očekuju. Američki kongresmen Eliot Engel ocjenjuje:

„…da je nedavno postignuti briselski sporazum o normalizaciji odnosa između Beograda i Prištine dobra pogodba. On takođe ističe da podela ili razmena teritorije nije put koji Kosovo treba da sledi, jer bi to proizvelo domino-efekat na Balkanu.“,

o čemu njegov kongresni kolega Dana Rohrabacher ima suprotno mišljenje. Trenutačni stav jednako trenutačne američke administracije ide za očuvanjem status quoa u regiji. Prisjetimo li se da je svojevremeno također njihov „trenutačni“ stav išao za očuvanjem teritorijalnog integriteta Jugoslavije, te dodamo tome sasvim iznevjerene zaključke helsinške Konferencije o evropskoj sigurnosti i suradnji, od kojih je možda za tadašnju situaciju u regiji najvažniji bio:

„Države sudionice poštivat će jednaka prava naroda i njihovo pravo na samoodređenje, uvijek postupajući u skladu s ciljevima i načelima Povelje Ujedinjenih naroda kao i s važećim normama međunarodnog prava, uključujući i one koje se odnose na teritorijalnu cjelovitost država.“,

to bi trebalo biti dovoljno iole mudrom čovjek da ga uputi na oprez. Međunarodni sporazumi samo notificiraju zaključke, a oni se i prečesto u praksi pokazuju kao „pisani na vodi“. Vrijede upravo onoliko, ni više ni manje, kao ljudi koji su (ne)spremni ih provoditi. Paralelni intervju (Nerzuk Ćurak, Ivo Banac, voditelj Omer Karabeg) na portalu RSE, naslovljen „Zašto Brisel i Vašington ne izvlače Bosnu iz slijepe ulice”, nije potrebno ni pročitati a da si odmah ne postavimo pitanje: a zašto bi ih oni izvlačili kad sami Bosanci ne rade (dovoljno) na tome? Nemojmo zaboraviti da je faktičko stanje u cijeloj regiji postignuto tek nakon prekasne intervencije međunarodne zajednice, i to prvenstveno vojne; što instruktažom, što direktnim djelovanjem, a što zaustavljanjem vojnih operacija za koje je Zapad (prvenstveno SAD) procijenio da bi otišle predaleko, u neželjenom smjeru. I Daytonski sporazum na kojem stoje potpisi tri tadašnja predsjednika zaraćenih strana, nametnut je, i kao takav predstavlja osnovu današnjeg administrativnog uređenja BiH. Svako daljnje uplitanje međunarodne zajednice koje bi išlo mimo dogovora bosanskih naroda vratilo bi se kad tad kao bumerang, o čemu treba voditi bar toliko računa da se i onaj dosadašnji – koji je odgovoran za zatečeno stanje – ne obije tim narodima o glavu. Svi razumni ljudi reći će kako se u Jugoslaviji nesrazmjerno bolje živjelo, uz sve teškoće koje su pratile ljude i narode te države. BiH je bila srž te zemlje, ne samo zbog svog smještaja u njenom centru – stoga je i mnogi još i danas zovu „Jugoslavija u malom“. Netko je svojevremeno postavio racionalno pitanje: Ako je „velika“ Jugoslavija propala, a slomila se uslijed djelovanja ekonomsko političkih elita koje su (zbog svojih, danas svima vidljivih ciljeva) uspjele indoktrinirati njene narode da smatraju svoju etiketu (Hrvat, Srbin, Slovenac, Bošnjak,…) bitnijom od vlastite ljudske suštine, zašto se to ne bi desilo i ovoj „maloj“?

        I sada se javlja Slavoj Žižek koji u intervjuu za portal Al Jazeera Balkans naprosto racionalno konstatira postojeće napetosti, te kaže kako bi Srbija, Kosovo, Albanija i Makedonija mogle poraditi – uz podršku međunarodne zajednice – na razmjeni teritorija, dok ne vidi ništa sporno u pripajanju Republike Srpske Srbiji, jer BiH de facto u postojećem obliku ni nije država. Sve to bi doprinjelo, po njemu, relaksaciji odnosa u regiji – daklem popuštanju napetosti. Uzme li se u obzir kako su u regiji prisutna tri više ili manje pritajena velenacionalizma (srpski, albanski i hrvatski), zadovoljavanjem njihovih kolektivnih pretenzija čini se kako bi izvisili samo Bošnjaci kojima bi možda za utjehu ostala neka zemljica Bosna, bez oslanjanja na svoje susjede nefunkcionalna kao sadašnja BiH. Daklem, višestruko nezadovoljstvo (Srba, Hrvata, Albanaca i Makedonaca) svelo bi se samo na ono bošnjačko. Žižek svakako nije nacionalist, a predbacivati mu temeljem – mimo njegove volje – pripadajuće nacionalne i još šire, zapadnoevropske pozicije, neke mentalne i podsvjesne kočnice u odnosu prema Balkanu (na kojem se sve bivše jugoslavenske republike de facto nalaze) je nekorektno, otprilike u maniri kojom nacionalisti predbacuju jedni drugima njihovu nacionalnu pripadnost. Čovjek jednostvano racionalno sagledava stvari i predlaže neke alternative, u čemu nije jedini. No, racionalno i humano često ne korespondira, ali ista stvar se odnosi i na vezu patriotizma i humanosti. Pregrijani racionalisti baš kao i suviše zagrijani patrioti često su izazivali stradanja naroda, na kojima su prvi onda nastavili uvježbavati svoj racionalizam, a drugi ga koristili kao pogonsko gorivo za nove nalete patriotizma. Ipak, između racionalizma i patriotizma postoji ogromna razlika, u smislu da se lako može pokazati kad prvi griješi, dok je drugi otporan na analize vlastite vrijednosti s obzirom da je podložan krajnje relativističkim interpretacijama. Žižek ispravno uviđa stanje, čak i nudi racionalno ispravne recepte za njegovo, ako ne prevazilaženje a ono bar ublažavanje, uz jednu „sitnicu“ – ne vodi računa o sudbinama ljudi koji bi bili zahvaćeni njegovom koncepcijom redizajniranja regije, a BiH napose. Ta nisu li Karadžić i Boban, još 1992. u Grazu, po nalogu svojih gazda radili na „humanom“ preseljenju stanovništva, da bi to humanistički intelektualci odmah prepoznali kao u celofan zamotano etničko čišćenje? Želim reći, kako i najracionalnije zamišljeni planovi, kao i najrazvikaniji patriotizmi veoma lako eskaliraju o obični zločin ne vode li računa o humanoj komponenti. Dok su spomenuta dvojica u tajnosti sklapala takve dogovore sasvim svijesna njihovih posljedica na, za nacionaliste nevažne, konkretne ljude (jer ih oni uvijek sagledavaju tek kao pripadnike svog krda), uvjeren sam da je Slavoj Žižek u svojoj analizi napravio previd kojega ni ne mora biti svjestan.

        Umjesto da se ljute na Žižeka, odričući ga se u cjelini kao filozofa, spomenuti njegovi stavovi trebali bi (s obzirom na racionalnu utemeljenost) upozoriti – prvenstveno bosanske političare i intelektualce – da paze što i na koji to način rade. Da iznova razmotre realitete međusobnih odnosa, te njima a ne svojim fikcijama prilagode vlastito djelovanje žele li očuvati BiH kao cjelovitu državu. Tu sama želja garnirana s povjesnim reminiscencijama koje ništa ne znače, kako Bosna vjekovima postoji (samo neka se priupitaju u kojem obliku i kojim granicama, kako bi shvatili povjesnu dinamiku) pa će i nadalje opstajati, može samo igrati ulogu samozavaravanja i patriotske mobilizacije, ali… Nije istina da je za očuvanje BiH izginulo na desetke tisuća ljudi, odnosno tek je parcijalna istina – ovisno s koje se strane promatra. Jer, ponovimo, nisu svi ratovali za jedinstvenu zamisao Bosne a neki uopće za bilo kakvu Bosnu. Velika je pogreška u današnjim okolnostima inzistirati na patriotizmu tog tipa, kao: mi smo se borili za očuvanje cjelovite BiH a vi ste bili protiv, jer to nije nego samo „nastavljanje rata miroljubivim sredstvima“, da parafraziram Clausewitza. Stjecajem unutrašnjih i međunarodnih okolnosti ona je opstala u ovom obliku koji je – da ponovimo Žižeka – nefunkcionalan. Stoga je bolje umjesto o njemu i njegovim intelektualnim previdima, razmišljati o rekonstrukciji države na realnim, zdravim, jedino mogućim temeljima, ukoliko se želi njen opstanak, za koji veće garancije od želje njenih državljana ne može biti. Pretpostavljam da teorijski u obzir dolaze svega dvije opcije, uvjetno nazvane američka i švicarska, a praktično tek ova poslijednja. Nacionalni osjećaji (nećemo ih ovaj put klasificirati kao nacionalizam) preveliki su u regiji a da bi se bilo koja država mogla konstituirati kao građanska, poput SAD. U Jugoslaviji, Hrvati su se svim silama borili protiv ideja da se ona reformira u građansku državu, bojeći se srpske majorizacije. Međutim, čim su se oslobodili njenih okova, shvaćajući kako u svojoj državi tvore ogromnu većinu oslobođenu straha od preglasavanja, pojavile su se ideje (za sada nerealizirane) o građanskoj Hrvatskoj, s izbornim sistemom „jedan čovjek – jedan glas“. Dakako da u korijenu tih stavova ne leži iskrena želja za humanističko uređenim ljudskim odnosima, već je ona rezultat kriptonacionalizma koji se nastoji javno predočiti u demokratskom ruhu. Kako je situacija u Bosni još složenija, pretpostavljam da bi jedino realno, održivo rješenje koje bi državu stabiliziralo i iz disfunkcionalne pretvorilo u funkcionalnu, bilo ono kantonalno, ali s izbornim sustavom koji ne bi favorizirao konstitutivne narode jedne u odnosu na druge, ali ni u odnosu na ostale građane BiH bez obzira na nacionalnu (ne)pripadnost. Sve ostale humanističke, a u ovom trenutku idealističke zamisli, trebalo bi prepustiti povjesnoj evoluciji. Žižeku, koji ima brilijantne analize, svakako se može desiti da zalomi, baš kao svakom čovjeku pa i meni (možda i s ovim tekstom). Stoga mu treba dopustiti da detaljnije obrazloži što je u stvari mislio, i dati mu šansu da humanistički sagleda svoje stavove. Ali, važnije od toga je da Bosanci to učine u vlastitoj politici koju vode, uzdajući se u se, a ne u međunarodno kljuse!

Ladislav Babić
Autor 22.5.2013. u 08:12

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija