U ZBOR, U ZBOR!

Ivo Anić
Autor 23.11.2016. u 16:56

U ZBOR, U ZBOR!

Studenti su po vokaciji buntovnici. Tako bi to, barem nama odraslima u romantičnim vremenima, trebala izgledati personifikacija mladosti. Splitski studenti nažalost odavno nemaju tu semantičnu premisu. Splitski studenti u percepciji svojih sugrađana naime slove kao profašistička bulumenta indoktrinirana od vladajuće kaste. Grubo je lijepiti etikete zajednici, posebno jednoj zajednici koja ima tako izražene hormonalne poremećaje i u godinama je kada se traži. Zbog toga razloga neću govoriti o studentima u cjelini (iako bi se moglo, jer nema adekvatnog odgovora doli šutnje iz te zajednice), i uvjeren sam da među tim mladim ljudima ipak ima samosvjesnih, hrabrih i onih koji se koriste svojom glavom.

Onih koji ne dopuštaju da bilo tko svoj svjetonazor stavlja u kontekst njihova kolektiva. Split je uistinu čudna sredina. Sredina u kojoj često nekolicina glasnih etiketira cijelu jednu populaciju, pa se ta i takva masa označi poprilično blasfemično, kao što je to slučaj recimo kod Torcide. Poznajem popriličan broj momaka u samoj strukturi navijača koji ne podržavaju rasističke i profašističke ispade svojih vršnjaka, no strah od odmazde često je jači od potrebe prosvijeda ili osude. Šutnja je zlato, kazat će oni mudriji, no etikete tako ostaju, kao i stigme, na čitavu jednu generaciju. Torcida je svetinja i to smo uspostavili upravo mi, moja generacija. Taj segment navijačkog otpora vlasti, strukturama koje su duboko korumpirane, današnje generacije su nažalost potpuno izokrenule. torcida je od pokreta otpora postala poluga, poluga vladajuće politike.

Hvale su vrijedne inicijative tih mladih ljudi koji su poprilično zanosno shvatili svoju ulogu čuvara nacionalnog identiteta, domoljubne identifikacije sa simbolima državne opstojnosti i ponuđenim mitovima koji su još uvijek nedodirljivi tabu. No bode u oči sva sila murala koji su danas razasuti gradom bez prave organizacije ili smisla (nećemo ulaziti u koncept ili talent umjetnika koji je poprilično upitan), i postavlja se sa punim pravom pitanje zašto gradske institucije ne reagiraju ili odrede prikladna mjesta za spomenute rukotvorine. Naravno, ponovo imamo sličnu situaciju vezanu za strah. Niti gradonačelniku, a boga mi niti policiji na pamet ne pada da zabrani te ulične manifestacije domoljublja, kamo li da ih prebriše, osuvremeni ili učini barem podnošljivima za cjelokupan doživljaj grada koji je poprilično kičast ovih dana. Na stranu umjetnost, umjetnosti to vidjelo nije, kao i na stranu svrhe, koja je isto poprilično upitna, no problem jest što malo ljudi piše, barem pokušava iznijeti svoj sud o rečenoj umjetnosti, umjetnosti kojom su praktički ti momci iz Torcide na neki način demonstrirali silu.

Demonstracija sile je kada bez dozvole, bez kakvih konzervatorskih ili umjetničkih organizacija koje bi trebale brinuti o gradu išaraš taj isti svojim domoljubnim kičem. Po sistemu straha svi šute i odobravaju tu uličnu umjetnost. Iskreno, da mi je to toliko važno u životu, eksterijer kojim svakodnevno prolazim, možda bih i uložio kakav pismeni prosvjed strukturama. Držim da sam grad ima višestruko važnijih problema od uličnih performansa.

No ono što meni smeta je pozadina tih domoljubnih izlijeva ljubavi. Naime, ma koliko se mi lagali o toj priči, ono što svi znamo jest da iza cijele te šarade stoji politika. Politika koja na sličan način stoji i iza državne televizije, većine medija, pa i organizacija kakve su one navijačke. Ako malo pažljivije pogledate samu strukturu navijača uočit ćete jednu zanimljivu pojavu. U svojim organiziranim nastupima (a Torcida je organizirana struktura) postoje nakane i postoje kodeksi. Pojedinci, koje ta subkultura uvažava i cijeni, zaduženi su za „rad sa mlađom populacijom.“ Ako vam ova rečenica zvuči bezazleno, kao što vam cijeli ovaj kontekst zvuči bezazleno, čak poželjno i svrsishodno, da nam mladost, studenti gaje jedne tako lijepe običaje, njeguju svoju povijest i diče se njom, potpuno bezazleno jebiga, meni ne zvuči da se, šta ja znam, nekakav Ušo ili nekakav Zmaj vrte oko moje djece, uče ih domoljublju i navedu ih da u mene žicaju lovu za jupol, kojim će unakaraditi još jedan kvartovski zid. Nemam ništa protiv slobodnog vremena, performansa ili ulične umjetnosti, da se razumijemo. Ali imam svakako nešto protiv kada iza cijele priče stoji politika, indoktrinacija i naravno strah, strah kojeg prezirem u mileniju u kojem se ljudi spremaju na Mars.

Kažem, problem nije estetske, već političke prirode. Naime, taj isti Ušo i taj isti Zmaj jako dobro znaju što rade. Ti su momci plaćeni i u samom su vrhu struktura mladeži ove ili one. Ti momci jako dobro paze da se njeguje to što se njeguje i u cijeloj priči zapažate sistem, pomno smišljeni sistem koji svoje pipke pruža preko crkvenih organizacija i udruga, navijačke subkulture, medija do strukture jednog filozofskog fakulteta.

Taj isti Ušo i taj isti Zmaj, sada pod svojim punim imenom i prezimenom, Marko Popović, tako na svom Facebook profilu citira proroka Muhameda i studentima objašnjava, a frajer je naravno u strukturi koja ih predstavlja, da oni koji zagovaraju istospolne odnose zaslužuju da ih se likvidira svim mogućim sredstvima. Naš Zmaj, naš Marko, tvrdi dalje u svojim statusima kako pedere i lezbijke treba sve na jednu gomilu i citira ni manje ni više doli svog idejnog vođu Adolfa Hitlera, kako tim ljudima, ne daj bože studentima njegova punokrvno arijevskog fakulteta treba pustiti gas, tj. plin u učionicu.

15078932_10208954358234020_8955489145637619073_n

Naš Zmaj citira čak i Putina, ponosno i gordo napisavši na svom profilu kako će ako vidi na ulici dva muškarca da se drže za ruke osobno pucati u njih. Sve koji brane takve studente, ili takve ljude treba utopiti u Dunavu. Dakle naš Marko, naš Zmaj spreman je mene stokilaša vući za uši kroz Bosnu i Hercegovinu ravno tamo do kakva pritoka Dunava da me likvidira bacivši me u mutnu hladnu rijeku.

Studenti su po vokaciji buntovnici. Tako bi to, barem nama odraslima u romantičnim vremenima trebalo izgledati. Splitski studenti nažalost odavno nemaju tu semantičnu premisu. Splitski studenti u percepciji svojih sugrađana naime slove kao profašistička bulumenta indoktrinirana od vladajuće kaste. Grubo je lijepiti etikete zajednici, posebno jednoj zajednici koja ima tako izražene hormonalne poremećaje i u godinama je kada se traži. No ako Marko Popović, naš hrvatski Zmaj, kao predstavnik studenata u Studentskom parlamentu ispred Filozofskog fakulteta drži da mene, kao osobu koja podržava istospolne zajednice, treba utopiti u Dunavu, ugušiti plinom u kakvoj učionici, a na to njegova studentska zajednica šuti, tada ja osobno imam problem sa rečenim Zmajem, Markom veličanstvenim.

Shvatili ste naravno poveznice i jako dobro znate o čemu govorim. Velika većina pristojne mladosti šuti, možda podržava našeg Zmaja ili ga smatra budalom, no činjenice stoje. Zmaj, tj. Marko, predstavlja njihov fakultet. Predstavlja njih. Kao što u navijačkoj organizaciji sve one koji kite grad iskrivljenim muralima predstavljaju oni koji vode cjelokupan projekt.

Došlo vam je iz guzice u glavu?

Naravno da vam je došlo. Samo se jebiga nemate muda suočiti sa rečenim Zmajem, jer će vam njegovi studenti u mrkloj noći prepriječiti put i iscipelariti vas. A to vam u životu naravno ne treba. Vi ste miran student koji samo gleda svoja posla i marljivo uči da bi jednom i to što prije, otišao iz ove zemlje u tri pičke materine.

I sada se zasigurno pitate zašto ja kao odrastao čovjek pišem o problemima studentske populacije?

Pa pišem jer u životu nikada nije kasno da čovjek radi na sebi. Da upiše fakultet i učlani se u šta ja znam, studentski zbor i otvori ured koji bi se trebao baviti mladima i njihovim problemima. Čudite se?

Zar u tim godinama?

Pa u kojim nam je godinama predsjednica države?

Što ona nije u studentskom zboru?

Ivo Anić
Autor 23.11.2016. u 16:56

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija