U zdrav mozak

Marinko Čulić
Autor 23.4.2021. u 12:57

U zdrav mozak

Za razliku od tih odvažnih hodača po rubu života i smrti, sada prevladavaju hodači po jajima, koji izreknu poneku oštru osudu ustaškog režima uglavnom samo kada to ide u uši međunarodnih autoriteta, koji otvorenu reviziju ratne prošlosti ne bi htjeli slušati. Eto, zato hosovske i druge novoustaške bratovštine ovako slobodno vršljaju hrvatskom političkom scenom i zato se ni ne nazire kada bi tome mogao doći kraj.

Tko tu koga u zdrav mozak? Predsjednik Zoran Milanović primio je ovih dana delegaciju braniteljskih udruga, s kojima je odnedavno u hladnim odnosima, štoviše u delegaciji je bio i čovjek zbog kojeg je Milanović nedavno napustio obilježavanje obljetnice u Okučanima jer se ondje pojavio u majici “Za dom spremni”. Zbog toga ga je poslije ukorio premijer Andrej Plenković, s obrazloženjem da to nije bio dovoljan razlog da se napusti tako važan događaj, ali, vidi vraga, premijer je u međuvremenu promijenio mišljenje. Koliko se saznalo u javnosti, sada on odbija nagovaranja istih tih braniteljskih udruga da ih primi pa, tvrde neki medijski izvori, čak prijete da će mu podignuti šator pred Banskim dvorima. Da se smrzneš. Ali bez brige, novih šatorskih cirkusijada neće biti. O tome jasno govori izjava ministra branitelja Tome Medveda, koji je i doveden na tu dužnost da takvih gungula ne bude, kojom je istresao pred javnost golemu cifru koja je pridodana braniteljskim udrugama pod njegovim mandatom. Poruka je jasna. Dečki, ne zezajte se, platno nekih novih šatora možda jeste u vašim rukama, ali u našima su škare i nemojte se igrati kviza koje od toga dvoje je jače.

Odluka Zorana Milanovića da primi čovjeka koji je bio direktni povod da napusti obljetnicu u Okučanima različito je dočekana u profesionalnom dijelu javnosti. Neki novinski analitičari rugaju mu se da je time progutao svoju političku dosljednost, što mu, uostalom, ne bi bilo prvi put, pa je možda točnije reći da je zapravo ostao dosljedan sebi. No drugi analitičari daju za pravo Milanoviću, obrazlažući to time da je brisanje “Za dom spremni” bolje provesti dijalogom, čak i iza zatvorenih vrata, nego zakonskim zabranama. Pritom im se, doduše, malo zapliće jezik kada u priču uvode Njemačku, napominjući da su i svastika i ZDS bili u upotrebi i prije dolaska Hitlera i Pavelića na vlast, pa to ne znači da su danas legitimni u bilo kakvoj formi. Ali zaboravljaju “sitnicu” da u Njemačkoj danas nisu zamislivi nikakvi pregovori između antinacista i pronacista oko Hitlerovog znakovlja, pogotovo ne iza zatvorenih vrata, jer bi takvi pregovori bili sami po sebi znak uzmaka, čak kapitulacije antifašističke strane. I upravo to je glavna poanta i ove hrvatske priče, u kojoj Milanović najprije sasijeca ZDS odlaskom iz Okučana, a onda pristaje na razgovor s onima koji su bili izravni razlog tog hvalevrijednog bojkota.

O čemu se divanilo na Pantovčaku? O, to je priča za sebe. Dojučerašnji ljuti protivnici od Milanovića zahtijevaju da izvrši dodatni pritisak oko pronalaženja nestalih. S čime se on složio, ali obje strane zaboravljaju da su nestali, ponekad i u neusporedivo većem broju, sastavni dio svih ratova u novije doba, a pogotovo da je među njima i razmjerno isti, ili usporediv dio, i nestalih Srba. A tu dio branitelja nikako ne mogu biti samo advokati optužbe, nego i potencijalni osumnjičenici, ali pažljivi predsjednik to im nije stavio na dušu. Dalje, branitelji zahtijevaju da se od Srbije utjera ratna odšteta za rat devedesetih. A tu opet imaš problemčić. To se sudara s činjenicom da ni Srbija ni Hrvatska nisu službeno priznale da su devedesetih bile u ratu, a dalje i s tim da su štete nad srpskom imovinom u Hrvatskoj bile barem usporedive sa štetama nad hrvatskim imovinom. Napokon, branitelji zahtijevaju nove propise oko obilježavanja obljetnica iz domovinskog rata, pri čemu, koliko se dalo razumjeti, traže da se legalizira prisustvo HOS-a i izvan okvira onoga što je predvidjela Plenkovićeva komisija pod vodstvom Zvonka Kusića. Dakle, čitav je rukohvat neprihvatljivih ili, najblaže rečeno, klimavih zahtjeva, ali pustimo to barem za trenutak na stranu, jer ima tu nešto važnije.

Važnije je da se ovdje braniteljske udruge, uključujući proustaške, pojavljuju u ulozi nadustavnog ili, ako hoćete, da i ja malo “domoljubujem”, čak nadhrvatskog faktora. One nemaju niti jednog jedinog glasa na izborima, niti ih zanima da se na njima pojave, jer im to jednostavno ne treba. I bez toga su naime uspjele da se izbore za poziciju paralelne vlasti i paralelne države. Drugim riječima, branitelji se ispostavljaju kao naddržavni faktor, koji na svilenom gajtanu vodaju najviše predstavnike državne vlasti, a nas ostale – izostavit ću glagol, ali svi znate na što mislim – u zdrav mozak. Kako je moguće da se taj trajni moždani udar nesmetano provodi, uz manje-više otvorenu asistenciju najviših državnih vlasti, a to znači i Plenkovića i Milanovića, pitanje je za milijun eura, koje teško da će itko zaraditi, jer precizno naciljanog odgovora nema. Zato ni meni prsti ne lete prema toj lijepoj hrpici love, ali ću barem načelno naznačiti da je to logična posljedice jedne nepobitne činjenice. To je da zemlja koja nema koliko-toliko izgrađen pogon za izgradnju bolje budućnosti, zakonomjerno upogonjuje nove borce za bolju prošlost.

Mobilizacijski poziv za to uvijek je otvoren i on se u suštini svodi na isto, a to je da se NDH prihvati kao ne baš uzorna, ali legitimna i priznata država, otprilike kao Španjolska Francisca Franca. Nije Franjo Tuđman bez veze bio zaljubljen u Franca, jer je on bio jedini protagonist fašizma u Evropi koji je nakon Drugog svjetskog rata izbjegao sječivo antifašističke sudske osude. E sada bi se htjelo da se isti metar primijeni i na Hrvatsku. Naravno, obožavatelji Tuđmana, kojih ne manjka u Banskim dvorima koliko ni na Pantovčaku, ne žele to javno priznati, jer je riječ o neprihvatljivom pa i pasatističkom sanjarenju, za što je najbolji dokaz baš današnja Španjolska, koja se sasvim razlikuje od nekadašnje frankističke. Naravno da ni današnja Hrvatska nije kopija NDH, ali oko ove druge je ipak stvoren svileni zastor koji se malo tko usuđuje razderati, što se lijepo vidjelo prilikom nedavne 80. godišnjice osnutka NDH. To je daleko najdramatičniji trenutak u novijoj hrvatskoj povijesti, koji je ovu zemlju i naciju doveo tik do provalije kažnjeničke kolonizacije ili čak propadanja. Ali kroz prosušena grla naših inače brbljavih odličnika iz Banskih dvora, s Pantovčaka, iz HAZU-a, a da ne govorimo iz Katoličke crkve, nije se uspio probiti ni piskutavi glasić upozorenja na taj dramatični datum. U njemu je kataklizma izbjegnuta samo zahvaljujući tome što je tada bilo više nego danas onih koji su shvaćali o kakvom je prijelomu riječ, pa su uprli da se to ne dogodi.

Za razliku od tih odvažnih hodača po rubu života i smrti, sada prevladavaju hodači po jajima, koji izreknu poneku oštru osudu ustaškog režima uglavnom samo kada to ide u uši međunarodnih autoriteta, koji otvorenu reviziju ratne prošlosti ne bi htjeli slušati. Eto, zato hosovske i druge novoustaške bratovštine ovako slobodno vršljaju hrvatskom političkom scenom i zato se ni ne nazire kada bi tome mogao doći kraj.

Portal Novosti

Marinko Čulić
Autor 23.4.2021. u 12:57

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija