Ubijajmo nježno, civilizirano!

Ladislav Babić
Autor 9.9.2014. u 09:51

Izdvajamo

  • Što to ima barbarskije u rezanju grkljana, od smrti u eksploziji navođene bespilotne letjelice? Obje su prouzrokovane ljudskom rukom
  • oba dželata – onaj neposredni, s nožem u krvavoj desnici, kao i onaj udaljen tisuću kilometara koji nakon pritiska na gumb nastavlja žvakati sendvič bez potrebe za pranjem ruku, uzimaju jednako brutalno, jednako stravično, podjednako barbarski hladnokrvno, jedan ili nebrojeno ljudskih života. I tako, svakodnevno. Prali ili ne prali ruke, svoju savjest ne mogu oprati svim deterdžantima svijeta – ne stoga što je Bog na nju udario žig koji se ne da skinuti, već zato što je nepostojeće nemoguće oprati.

Povezani članci

Ubijajmo nježno, civilizirano!

Vjerujem da će, prepuni sreće, zadovoljstva i sigurnosti koje im pruža život u njihovim državicama, čitatelji ozbiljno razmisliti o pitanju koje postavljam. Da mogu birati, kakvu bi vrstu smrti odabrali za sebe? Naravno, kad za to dođe vrijeme, jer uglavnom ne biramo mi taj trenutak. Daklem, bi li radije umrli u eksploziji nuklearne bombe, od rakete ispaljene iz bespilotne letjelice, možda one lansirane sa stacionarnih platformi ili podmornice, u raketom raznesenom putničkom avionu ili bi radije da ga teroristi navedu na neki neboder, možda od nagazne mine, bojnih otrova, takozvanih „zvončića“ ili nepogrešivog snajperskog metka? Bi li radije bili zaklani, da im se odrubi glava, preferiraju li smrtonosnu injekciju u nekom američkom zatvoru, a možda bi odabrali davljenje žicom od specijalno uvježbanih komandosa ili da ih raznese bombaš samoubojica, ili… Što se autora teksta tiče, on bi najradije izabrao prirodnu smrt od starosti, u snu – tako da ni ne osjeti kad mu duša napušta ovaj svijet. Za vas, dragi čitatelji, zaista ne znam.

        U ovom času ljudske povijesti, samo tri oblika smrti možemo smatrati prirodnim: onaj što je dosuđen božjom voljom ili biološkim zakonom upisanim u sva smrtna bića, daklem – od starosti, kad otkažu funkcije svih vitalnih organa i „mašina“ se nepopravljivo pokvari; zatim onaj od nenadane bolesti koja nas mimo volje, uslijed slabosti organizma ili neuredna života uputi na nepovratni put preko rijeke boli; a tu je i pogibija uslijed neočekivanih nesreća (koje nikad ne spavaju!) ili prirodnih katastrofa. Dakako, možemo dodati i četvrti, ne toliko rasprostranjeni način, manje-više voljno izabran – suicid iliti samoubojstvo. Koliko je to zaista vlastita volja ili nesretni stjecaj sviju okolnosti, uključujući i nerazumijevanje sredine, ovdje je nebitno.

        „Ne ubij!“ je peta božja zapovjed, izrečena u apsolutnom smislu, koju po potrebi, ljudi – napose vjernici, kojih je uvjerljivo najviše među nama – tumače kako im odgovara. Ako je božjoj riječi potrebno tumačenje, onda je to krajnje nejasan i smotan Bog, daklem – nebog. Trebamo li tumačenje zbog njenog prenositelja koji ju je krivo isporučio primateljima – tada se moglo naći pouzdanijeg glasnika za prijenos Gospodinovih uputa. U slučaju pak da krivica leži do zapisničara preko čijeg teksta je stigla do nas – teško da uopće možemo zamisliti kako zaista bijaše izrečena. Bilo kako bilo, kraj tolikih ljubitelja tumačenja, da i jedan nevjernik priloži svoje.

        Bog, sem svih drugih osobina koje ga čine upravo takvim, božanskim – svakako posjeduje i razum koji se između ostaloga odlikuje i nerazdvojnom, neproturječnom sintezom riječi i prakse. Pretpostavimo li da je peta zapovjed zaista izašla iz božjih ustiju, ona je direktna, iskazana bez ikakvih ograda i izuzetaka. Što znači da bismo je („mi“, jer je upućena vjerujućima i nevjerujućima) trebali primijeniti i na ubijanje životinja, jer – „i konje ubijaju, zar ne?“. Pripadnici indijske sekte Jainista (Džainizam) – sljedbenik njenih načela bijaše nenasilni hindus Mahatma Gandhi – ne obrađuju zemlju da ne ubiju crve, hodajući metu put ispred sebe kako ih ne bi nagazili, mole se pokrivenih ustiju da im ne uleti neki insekt, ne kuhaju, pijući procijeđenu vodu ovijaju usta kako ne bi progutali kakav mikroorganizam, ne iz straha od bolesti već golemog poštovanja prema životu koji je u osnovi njihove religije. Neka istraživanja pokazuju uvećanu agresivnost uživalaca mesa u odnosu na vegetarijance, što govori u prilog apsolutno shvaćene božje zapovjedi o zabrani ubijanja, ako nas je isti zamišljao kao svoje miroljubivo stado. No, kako ne bi pomislili da autor propagira ekstremistička moralna načela ili vegetarijansku ishranu, zamislit ćemo da je Svevišnji imao u vidu samo odnose među bićima kojima je prenio obvezujuća pravila ponašanja. Daklem, ljudi – ne ubijajte se međusobno, u ma kojoj se prilici našli, bez ikakvih izuzetaka (Kur’an, mada zasnovan na božjoj objavi, dozvoljava ubijanje: „I ne ubijajte nikoga koga je Allah zabranio, osim kad pravda zahtijeva…“, čime je u proizvoljnom tumačenju otišao dalje od Novog zavjeta i još starije židovske Tore, ali se mora priznati da je mnogo bliži banalnoj svakodnevici. Nezgoda je, međutim, u osobnom poimanju pravde)! Potom se javljaju vjeroučitelji koji nas uvjeravaju kako to svakako nema važenja u slučaju samoobrane, a oni još „pametniji“ praktično proširuju izuzetak braneći se ne samo od noža pod grlom, već i tisućama kilometara udaljeni od bilo koje neposredne prijetnje. Jer, napad je najbolja (samo)obrana, uvjeravaju nas.

        Tome se, kroz cijelu Bibliju, Bog protivi i riječju i djelom. Ako nakon „Ne ubij!“, svojim Sinom – ustvari lično, uzmemo li u obzir jedinstveno Sveto Trojstvo – pri Besjedi na gori poručuje: „…koji te udari po obrazu, okreni mu i drugi…“ – sasvim očito se suprotstavlja nasilnom uzvraćanju na nasilje, što konkretno potvrđuje u slučaju vlastite samoobrane kad se, unatoč beskrajnim raspoloživim moćima, bez protivljenja predaje raspeću na križ! Daklem, ako vjernicima još nije jasno, ukratko ponovimo logičko, neproturječno i nelicemjerno jedinstvo božje upute i vladanja po njoj, kojim lično demonstrira očekivanja od svoje pastve:

„Ne ubij!“ → apsolutni smisao → okreni i drugi obraz → neprotivljenje raspeću

Ovdje im je predočena neproturječna, logička konzistentnost božjih riječi i čina, a naknadna tumačenja si mogu zataknuti za šešir, barem što se autora tiče. Svako drugo tumačenje ili praktično protivljenje ovome, samo govori o ništavnosti vlastitog vjerovanja kojim se kite, za što nije potvrda moje „nepogrešivo“ tumačenje (na koje kao nevjernik imam pravo) već svakodnevni život s milijunima žrtava, koje većma uzrokuju „zna se tko“ među „zna se kim“!

        Ovako morbidna razmatranja posljedica su ubojstva dvojice američkih novinara koje je, odsijecanjem glave pred video kamerama, izveo ISIS, ISIL, IS ili kako li se sve ne naziva ova od Zapada tako i pojedinih arapskih režima financirana skupina luđaka izmaklih kontroli (luđaci financirani od drugih luđaka). Mediji vrve od zgražanja nad tim činom, a posebno se naglašavaju izjave svjetskih lidera koji su i sami svojom politikom i tajnim financiranjima, u konačnici doveli do gubit(a)ka ljudskih života. Užas, strava, barbarstvo, necivilizirani čin i slične prigodne osude kuljaju poput lave iz grotla – pardon, ustiju zaista zgroženih i onih koji tek riječima prikrivaju zbiljsku indiferentnost prema bilo kojem životu osim vlastitog. I obezglavljenih Amerikanaca, raketiranih Palestinaca, raznesenih Izraelaca, kolateralnih žrtava osvetničkih napada u Pakistanu, Afganistanu ili bilo gdje na svijetu uključivo i žrtve ne tako davne „slavne“ prošlosti naših naroda. Kad mediji puno laju i pritom moraliziraju uvjerljivošću etike psa kojega je gazda na nekoga nahuškao, vrijeme je da se upitamo: koliko zaista njihov lavež, sinhroniziran sa kevtanjem vođa ovoga svijeta, zaista odražava brigu za nasilno prekinuti život ljudskog bića? Jednostavno likvidiranog, bez obzira na opravdanje i način na koji je to izvedeno.

        Što to ima barbarskije u rezanju grkljana, od smrti u eksploziji navođene bespilotne letjelice? Obje su prouzrokovane ljudskom rukom; oba dželata – onaj neposredni, s nožem u krvavoj desnici, kao i onaj udaljen tisuću kilometara koji nakon pritiska na gumb nastavlja žvakati sendvič bez potrebe za pranjem ruku, uzimaju jednako brutalno, jednako stravično, podjednako barbarski hladnokrvno, jedan ili nebrojeno ljudskih života. I tako, svakodnevno. Prali ili ne prali ruke, svoju savjest ne mogu oprati svim deterdžantima svijeta – ne stoga što je Bog na nju udario žig koji se ne da skinuti, već zato što je nepostojeće nemoguće oprati.

        Zašto tu licemjernu ljudsku vrstu, a mislim na sve nas a ne samo izvršitelje čina koji se, u zavisnosti od strane kojoj pripadaju naziva zločinom ili pravdom, više kosne video gdje čovjek čovjeku vlastitom rukom reže vrat (a toga u Mexicu ima koliko hoćete – samo pretražite internet – dok se svijet nekako baš i ne uzbuđuje previše), od onoga gdje raketa pod neboderom pokapa stotine kilograma razbacana mesa koje je nekad tvorilo cjelovita, živa ljudska bića? Jeli smrt koja dolazi od ubojice čiji dah osjećaš dok ti približava sječivo vratu drukčije vrste od one koju donosi stotine kilograma sterilne tehnologije? Jeli smrt od neposredne ljudske ruke barbarskija od smrti nanesene tehnologijom? Razmišljaju li bića ljudskog obličja a ispražnjena od ljudskosti, uspješno izdresirana u bezosjećajne „profesionalce“, o „mravima“ što pužu ulicama i žive u svojim „mravinjacima“, kad s nekoliko kilometara visine ili tisuće kilometara udaljenosti ispaljuju rakete na njih? Zašto se uspio održati termin „piloti samoubojice“ (kamikaze) a ne i „piloti ubojice“? Svi oni, uključivo i „rezače grkljana“, nešto kao brane, totalno nesposobni u obrani jedine prave vrijednosti – vlastite ljudskosti? Je li strava koja nas obuzima i empatija sa žrtvom jača gledamo li likvidaciju ljudskom umjesto mehaničkom „rukom“?

        Može biti, iz podsvjesnog osjećaja srama da unatoč nazovicivilizaciji koja u osnovi (nažalost) nije do obični tehnološki napredak, osjećamo stid nad plitko potisnutim, potkožnim atavizmima. Što gledajući Ahila, Conana ili uvježbane komandose kako na filmskom ekranu rade nešto nad čime se u realnosti zgražamo – neizmjerno uživamo! Izvire li tada iz nas spoznanje našeg barbarstva, ma koliko ga svakodnevno zaodjevali krinkom civilizacije? Stide li se preživjeli, paleći svijeće pobijenima (koje svakako nije pobilo svega desetak luđaka), jer nisu spriječili izvršitelje kad je još bilo moguće? Je li sram prisutan pred saznanjem koliko smo ih priveli na sudove? Stidimo li se vlastite šutnje nastavljajući život sa zločincima i/ili prikrivajući krvnike iz svog plemena? Ili naprosto, neprijatelj na vratima sluti na neizbježnost smrti, dok nas neizvjesnost udara „civilizirano“ upakiranog eksploziva predaje fatumu, s nadom da će nas zlo zaobići.

        Najosjetljivijim i najglasnijim dušama u zgražanju nad smrću američkih novinara, preporučujem pogledati par videa. Prvi, o američkoj egzekuciji (1, 2) novinara Reutersa u Bagdadu, Saeed Chmagha i Namir Noor-Eldeena (uz, „kolateralne žrtve“), iz helikoptera Apache, a potom – imaju li želuca – i one objavljene od IS-a na YouTube, o dekapitiranju (UPOZORENJE – slike s ovog linka ne gledati, niste li sposobni suočiti se s realnošću. Svijestan da će u većine vjerojatno izazvati neshvaćanje suštine teksta, autor se izlaže toj opasnosti) američkih žurnalista James Foleya i Steven Sotloffa. Ako poslijednje nađu u originalu, jer su brže bolje maknuti s interneta – kao, da zaštite naše psihičko zdravlje – dok je onaj o ubojstvu iz helikoptera vjerojatno preporučljiv za večernje uspavljivanje dječice ili usavršavanje taktike budućih pilota i bezstresnih ubojica. Mada maskiran, ekstremistički islamistički dželat američkih novinara javno je identificiran u „roku keks“, što nije slučaj sa ubojicama iz helikoptera, uredno registriranih u redu letenja svoje sofisticirane mašine. Pa kad se ispovraćaju, naspavaju, prošeću i promisle, neka sami sebi kažu ima li suštinske razlike. Teško provjerljivo, jer samo u filmovima o James Bondu se dvaputa živi!

P.S.

        Da ne bude „zabune“, koju vješto podmeću najžešći branitelji svoje hipokrizije: autor ne gaji nikakve simpatije prema IS-ovim, američkim ili ma čijim ubilačkim akcijama. Kao i ubijanje, mrska su mu i licemjerna tumačenja nužnosti tog čina, uz istovremeno ponizno zaklinjanje na konstatacije svetih knjiga. Poanta teksta je u himbenosti koju iskazujemo spram petog božjeg zakona, ali i prema likvidacijama bližnjih – s obzirom na način njihove egzekucije. U neraspletivom kolopletu uzajamnih povezanosti interesa, djelovanja i njihova pravdanja, čak i Bogu je postalo preteško razlučiti prave od krivih. Zato je i nestao u vidu lastinrepka. Mada mi se čini da smo za Njega nekako podjednako krivi, jer – sve nas je istjerao iz Raja, zar ne?

Ladislav Babić
Autor 9.9.2014. u 09:51

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija