Udruženi nacionalni pothvat

Autor 6.5.2011. u 13:54

Udruženi nacionalni pothvat

  “Kao da su se vratile devedesete” – komentirali su hrvatske reakcije na presudu MKSJ u predmetu Gotovina-Čermak-Markač promatrači koje nije zanijela matična struja.  Najtipičniji obrasci tih reakcija – valja to odmah istaknuti – vrlo su se dosljedno ponavljali na trima razinama: na masovno pučkoj, medijskoj i oficijelno ili poluoficijelno političkoj.

Objavljivanje presude prikazano je na način koji je osigurao neposredan masovan odziv, budući da je Hrvatska televizija učinila iznimku i ovaj put direktno prenijela (završnu prvostupanjsku) sjednicu tribunala.  Praćenje tog prenosa upriličeno je na više javnih mjesta po Hrvatskoj, pa smo tako imali prilike odmah vidjeti reakcije na prvoj od spomenutih razina – pučkoj, masovnoj, uličnoj.  One su, dakako, na prvu loptu bile emotivne i svodile se na izraze zgražanja, povrijeđene pravednosti i mržnje prema svima koji imaju bliže i dalje veze s međunarodnom pravdom, uz poneko ‘interpretativno’ ponavljanje redovnih klišeja o haškom tribunalu kao “političkom sudu” i slično.

Medijske je reakcije karakteriziralo to što su se gotovo neodijeljeno od činjeničnih informacija pojavljivali razni znaci vrednovanja – od tona i gesta do atributa o nepravednosti i pristranosti suda – ili komentari o za Hrvatsku nepovoljnim, pa prema tome i “neprihvatljivim” implikacijama usvajanja optužbe o udruženom zločinačkom pothvatu.  Uz slabu ispriku da za prve komentare nije bilo moguće proučiti cijelu presudu s njenih 1.400 stranica, odmah su se pojavile i poslije često opetovane zamjene teza o tome je li operacija “Oluja” i sama po sebi bila protupravna te jesu li kolektivno osuđeni i “državni vrh”, i vojska, pa i cijela država.

Na političkoj razini – kako s oficijelnih pozicija, tako i s onih parapolitičkih (s vrha hijerarhije katoličke crkve i “braniteljskih” organizacija) – to se očitovalo nešto umivenijim riječima, ali i dalje po istim obrascima: presuda je pristrana, temeljni njen nalaz o udruženom zločinačkom pothvatu je neprihvatljiv, Hrvatska je bila žrtva agresije, a operacija “Oluja” legitimna i opravdana.  Jedini se rascjep pojavio upravo na toj razini: dok su oficijelne instance izbjegavale otvoreno osporiti legitimnost tribunala, biskupi te čelnici veteranskih udruženja i malih ultradesnih partija nisu se previše ustručavali.

Trajanje devedesetih
  
       Furije nedavne prošlosti koje su tako, prilično dosljedno, izbile na svim razinama javnog života pokazale su nekoliko zajedničkih značajki.  Prva je kolektivizacija pravde i krivice.  U bezbroj varijacija bilo je izrečeno da se pravorijekom o krivnji Ante Gotovine i Mladena Markača krivicu zapravo baca na cijelu (nikad definiranu) zajednicu – na Hrvate, na Hrvatsku, na sve sudionike u “Domovinskom ratu” i tome slično.  Takvo je kolektivno okrivljivanje, dakako, samo po sebi krivo, ali to nije ono što je golema većina u Hrvatskoj imala na umu.  Ako i ostavimo po strani još živo sjećanje na to kako se za stradanja Hrvatske i Hrvata, pa i za čisto umišljeno, simboličko ‘ugrožavanje’ hrvatstva ovdje zdušno kolektivno okrivljavalo Srbe, već je na prvi pogled vidljivo da u sadašnjem protestu protiv tobože kolektivne osude cijelog hrvatskog naroda i ‘njegove’ države nema nikakvog nastojanja na dekonstrukciji kolektivizma.  Za one koji su se tom kolektivnom osudom našli pogođenima riječ je samo o tome da je optužena ‘kriva’ zajednica – njihova.

To ukazuje na drugu važnu značajku – manihejsko shvaćanje povijesnih društvenih odnosa, kao i političkih i vojnih sukoba, gotovo isključivo u odrednicama ‘dobra i zla’ ili ‘prijatelja i neprijatelja’, razdijeljenih etno-nacionalnim razlikama.  I opet, trivijalna je činjenica da se vlastitoj zajednici obično pripisuje dobro, a njenim neprijateljima zlo, ali i ovdje imamo posla s jednim obratom.  Uza sav huk ogorčene javnosti, medija i javnih uglednika, ovog je puta – za razliku od 1990-ih godina, pa i prvih godina ovog milenija – do javnosti uspjelo doprijeti i više neovisnih glasova koji su, kao i tada, upozorili na nezanemarive zločine počinjene s hrvatske strane.  Za razliku od vremena od prije 10 i više godina, ovaj put nisu bili izloženi tolikom javnom linču, ali se tim jasnije vidjelo kako ta ‘tema’ ovdašnju javnost zapravo ne zanima. 

Podatke koji ukazuju na ‘naše’ zločine nastojalo se, doduše, omalovažiti, diskreditirati ili zabašuriti, ali je bilo očevidno da dominantni stav spram cijelog slučaja zapravo ne pada niti prolazi s tim je li bilo zločina s hrvatske strane ili ne.  Bilo ih ili ne bilo, bili teški – ratni – ili ‘lakši’ – počinjeni ‘samo’ u ratu – njih se, ako ih se uopće i tematizira, otpisuje kao neprijateljske izmišljotine ili kao incidente, kao nešto što nije stvar “sustavne politike” i slično.  Sve je to u dubokoj sjeni shvaćanja da je sve to učinjeno u ime Hrvatske i njenog legitimnog prava na suverenu vlast na vlastitom teritoriju.  Oni koji su u to ime nastupali samim su time heroji, pa nije čudo što ih takvima proglašavaju i ulični bukači, i jumbo plakati, i mainstream novine, i biskupi.  Pa čak i što se na popisu imena često ravnopravno nalaze i već potvrđeni ratni zločinci Mirko Norac i Branimir Glavaš (i što nitko u tome ne vidi nikakvu nedosljednost).

Razlog je u tome što etno-etika (podmetanje zajednice kao temelja moralnog prosuđivanja) ne dokazuje da je nacija dobra po tome što čini dobro i ima dobra svojstva, nego se zajednicu uzima kao dobru a priori, naprosto jer je naša.  Stoga joj ne samo ‘prirodno’ pripada sve što je dobro, nego je sve što čini ili joj pripada već samim time dobro ili opravdano.  Milan Vuković je bio u pravu ustvrdivši da se u obrambenom ratu ne može počiniti ratni zločin: ako je domovina koju se brani mjerilo dobra i zla, ne može biti zločin ono što se učini u njenu korist. 

Tako se u ovom slučaju može objasniti spomenuto relativiranje podataka o zločinima koji su u operaciji “Oluja” počinjeni s hrvatske strane: i u postupanju državnih tijela odgovornih za provođenje prava evidentno je usvojena ne tek presumpcija, nego predrasuda da čak ni zločini počinjeni neposredno nakon vojnih operacija, na teritoriju koji nije pod regularnim pravnim režimom, u sukobu koji ima izrazitu etničku dimenziju, pa je očevidna opasnost da se ratno nasilje ‘prelije’ i na civile, nisu ratni zločini ako nije baš nužno da ih se tako tretira.  Dakako, nijedan zločin nije zločin ako ga se ne dokaže, ali je iz ponašanja, pa i izjava tužilaštva, policije (prije svega vojne) i drugih očevidno da se nije ni htjelo istražiti radi li se o ratnim zločinima.  Usporedi li se to s hiljadama optužbi u 1990-ima protiv Srba za ratne zločine koji su zapravo bili ‘obični’, ali se samo ratnom kvalifikacijom dalo zaobići Zakon o oprostu, postaje jasnije kako se ovdje radi o političkoj pristranosti, a ne o primjeni prava.

Slično je i s događajem koji je u optužnici i presudi protiv Gotovine i Markača igrao važnu ulogu: egzodusom Srba iz Like, s Korduna, Banije i kninske krajine odnosno sjeverne Dalmacije u ljeto 1995.  Događaj je nesumnjivo rezultat više čimbenika, među kojima je sigurno bila i ‘krajinska’ vlast, ali značajnu ulogu jamačno igrala i činjenica da je pokrenuta ratna operacija koja je dokinula lažni mir teritorijalne podjele po etničkoj liniji. 

Je li to za ljude koji su živjeli u samoproglašenoj “Republici Srpskoj Krajini” značilo da umjesto vlasti koja se legitimira srpstvom (a proganja Hrvate) dolazi vlast koja djeluje po istom, ali obrnutom obrascu (u korist Hrvata i na štetu Srba), ili da dolazi vlast koja će biti fer prema svima?  To tada konjunkturno pitanje, vezano uz izvanrednu ratnu situaciju, ujedno je i jedno od temeljnih pitanja legitimacije liberalne i demokratske države: jamči li ona sigurnost i slobodu svim svojim građankama i građanima, i imaju li građani i građanke razloga da joj vjeruju kada se deklarira kao država demokracije, slobode i vladavine prava?  U slučaju golemog broja od 150.000 (ako ne i više) ljudi koji su – iz ovog ili onog razloga – svojim odlaskom pokazali da u Republici Hrvatskoj kao državi ne vide jamca sigurnosti i prava, odgovorna bi politička zajednica ispitala vlastitu savjest i provjerila jesu li ti ljudi, osim nacionalističke propagande i politike ‘svojih’ vlasti, imali i neki stvaran razlog za strah. 

Hrvatska to nije učinila, nego se našla kolektivno uvrijeđenom kada su haška optužba i presuda i njenu državnu politiku proglasile suodgovornima za to.  Realnih razloga za to pitanje nije manjkalo: od Tuđmanovog vlastitog priznanja da će se Srbima tek “tobože” jamčiti ljudska prava, preko brižljivog planiranja da se Srbima (ne samo vojsci) ostavi prolaze za bijeg, pa i da ih se ciljanim saopćenjima potakne na to, do ubijanja, pljačke i paleži koje su uslijedile neposredno nakon prolaska vojske.  O Tuđmanovim kasnijim govorima kojima se slavi taj egzodus da i ne govorimo.

Istodobno, kada su u presudi raspravnog vijeća kao sudionike udruženog zločinačkog pothvata navedeni i Franjo Tuđman, Gojko Šušak i još neki visoko rangirani funkcionari hrvatske države i vojske, reakcije su u Hrvatskoj pokazale i treću bitnu značajku kontinuiteta – još visok stupanj identifikacije s vođom.  “Optužen je sam državni vrh!”, ponavljalo se nebrojeno, pa se čak išlo i dotle da se hašku presudu diskreditira time da je tobože počinila svjetski presedan optužujući i mrtve ljude.  Nebitno je što to naprosto činjenično ne stoji (čega je vjerojatno bio svjestan i dobar dio onih koji su tu frazu emfatično ponavljali).  O tome se ni ne radi; tvrdnja o optužbi “državnog vrha” ima mnogo jednostavniju funkciju: izrečena je da bi se pokazalo kako je ta presuda skandalozna jer okrivljuje nešto što je, eto, ipak iznad svake kritike! 

Nakon svega što je javnost imala prilike saznati o Tuđmanu i njegovom vodstvu, te se činilo da je već stvar prešutnog konsenzusa kako se u formalnom demokratskom okviru radilo o autoritarnoj vladavini koja je položila i temelje danas svima omraženog sistema korupcije, nakon što se od Tuđmana donedavno podalje držala i njegova vlastita partija, ovo može djelovati kao iznenađenje.  Nismo ni sada čuli bogzna kakvo veličanje Tuđmana osobno, ali se i samu pomisao da bi državni čelnici sudjelovali u nečemu zločinačkome smatra nedopustivom, bez daljnjeg dokazivanja i argumentiranja.  Kakav god bio, vođa personificira državu, a ona je vrijednost po sebi, iznad korupcije i skandala, iznad zloporaba onih koji je vode, pa i iznad ratnih zločina.

Stoga su reakcije posebnu osjetljivost pokazale spram svega što se odnosi na državno vodstvo i način vođenja države, u čemu se, dakako, napose ističe kvalifikacija onoga što se događalo u “Oluji” i nakon nje kao udruženog zločinačkog pothvata.  Nadati se je da će u Hrvatskoj jednom o tome biti stručne pravne rasprave slobodne od stvari poput patriotizma ili partikularnih interesa za dalji tok pravodusnog postupka i njegov ishod.  Pravno laička javnost zasuta je napadima na tu kvalifikaciju s dviju već spomenutih pozicija – kolektivizacije krivice i nedodirljivosti državnog vodstva. 

Po tim “kritikama”, udruženi zločinački pothvat bi kolektivnim krivcem učinio cijelu hrvatsku vojsku i policiju, odnosno barem one njihove dijelove koji su sudjelovali u “Oluji” i ‘sređivanju’ terena nakon nje, ili bi se kolektivna krvnja protezala i na takve općenite ‘subjekte’ kao što su “hrvatski narod” i “hrvatska država”.  Tako je iz javnosti efektivno potisnuta posve banalna mogućnost da se ljudi nađu i dogovore o nečemu što, između ostaloga, ima i zločinačke posljedice, i to ne tek slučajne, i da za to snose odgovornost.  Kako je stvar i dalje sub judice (što se u Hrvatskoj uvažava samo u rijetkim iznimkama), i budući da na raspravu s pravnom i moralnom, a ne nacionalnom argumentacijom još moramo čekati, deplasirano je raspravljati o presudi u konkretnom slučaju Ante Gotovine i Mladena Markača.  To, međutim, ne znači da iz rasprave treba i dalje (kao svih ovih 16 godina) izostavljati pitanje što je etički i politički značilo sve ono što se dogovaralo u pripremi “Oluje” i u donošenju politike nakon nje.

Baština za obračun

    Ta politika je, s onim što dosad znamo, kao dosljedan obrazac pokazala nakanu i djelovanje njenih voditelja da se doista riješe značajnog dijela Srba iz Hrvatske.  I vojne operacije i pripremna i prateća propaganda to potvrđuju.  U znamenitom “brijunskom transkriptu” vidi se kako je čuvanje koridorā za povlačenje civilnog stanovništva brižljivo planirano, i kako se planeri stalno vraćaju na to kao na jedan od glavnih ciljeva.  I poruke koje se pripremalo za populaciju područja što su ga hrvatske snage imale vratiti pod kontrolu države podešavane su tako da, naizgled govoreći ljudima da se ne trebaju povlačiti, zapravo ukažu na pravce povlačenja i potaknu ljude da ih iskoriste. 

U pobijanju suda da je egzodus Srba bio jedan od ciljeva često se spominje Tuđmanovu poruku stanovništvu “Krajine”  u jutro kada je pokrenuta operacija “Oluja”.  I da nismo u međuvremenu iz transkripta vidjeli koliko je autor sam držao do njene vjeroodostojnosti, ne bi bilo teško zaključiti koliko su uvjerljive poruke tipa “ne bojte se, nećemo vam ništa” kad sve, pa i sam čin slanja takve poruke zapravo poručuju da bismo vam mogli učiniti svašta samo kad bismo htjeli.  Stanovništvo koje je bježalo bilo je zasigurno pod presudnim utjecajem propagande tadašnjih krajinskih vlasti i predodžbe o “ustaškoj” opasnosti.  Za to hrvatske vlasti ne mogu biti odgovorne (osim svih onih nacionalističkih postupaka kojima su pomagali i takvoj propagandi), ali su svojim postupcima spram preostalog stanovništva nakon “Oluje” pokazale koliko su neodgovorne spram zadaće čuvanja sigurnosti i zaštite ljudskih prava.

Prema tome, što god sud konačno zaključi o ovom slučaju i što god pokazala nepristrana pravna rasprava o konkretnom udjelu pojedinih aktera u krivičnom smislu, za hrvatsku javnost bi preostao politički i moralni problem odnosa spram cijelog tog kompleksa koji je najlakše označiti baštinom 1990-ih.  Najlakše, ali manjkavo: referencija na vremenski period ne pokazuje jasno da taj kompleks obuhvaća ne samo baštinu ratnih sukoba, nego i autoritarne politike koja je bila njihov integralan dio (pa i uzročnik i posljedica), i specifične političke kulture obilježene kolektivizmom, nacionalizmom, kultom nacionalno pristrane države i podaništvom.  Manjkavo i stoga što – kako pokazaše upravo svježe reakcije na hašku presudu – nemamo dokaza da je sve ostalo samo na zadnjem deceniju posljednjeg stoljeća. 

O toj je baštini u posljednjih desetak godina doista mnogo rečeno, ali ostaje pitanje da li je sve to utjecalo na dominantno samorazumijevanje ovog društva (u drukčijem žargonu, na vodeći “narativ” o povijesti i sadašnjem njegovom identitetu).  Je li postalo jasno da “nacionalna država” ne znači državu Hrvata (pa čak i Hrvatica), nego odgovornost spram svih, dapače, obavezu da se dodatnim jamstvima osigura da manjine ne trpe umanjen pristup javnim dobrima?  Je li postalo jasno da nacionalni identitet (što se ovdje izjednačava s etničkim) nema nikakve veze s dobrim i zlom i ne donosi a priori opravdanje za sve što nacionalna država čini?  Je li ova država – kada se ostavi po strani sve što je učinila samo kao ustupak zahtjevima u ime međunarodnih standarda ljudskih prava – potvrdila da nije etnički pristrana i da je vezana pravom za sve?  Je li ovo društvo pokazalo da je voljno i spremno to postaljati državi kao najvažniji zahtjev?

Svi su odgovori negativni.  Ako se iz nedavnih događaja može nešto naučiti, to se može svesti na par lekcija.  Prva je da međunarodna pravda, čak i nakon desetljeće i pol djelovanja haškog tribunala, ne djeluje na naciuonalno shvaćanje pravde i nepravde; od činjenica ga štiti selektivno medijsko izvještavanje, a od razumijevanja i usvajanja – etno-etički filtri.  Druga je da se postupnim usvajanjem civiliziranih pravnih normi pod različitim vanjskim utjecajima (čak ne nužno i pritiscima) izvana ne razvija domaća pravna kultura koja na prvo mjesto stvalja jednakost sviju u dostojanstvu i pravima.  Treća je da, čak i kad se vlast diskreditira u svojim ekonomskim, socijalnim i pravnim performansama (potvrđeno lošim stanjem privrede, socijalnim sistemom koji ne štiti od siromaštva i isključenja te notornom korupcijom), država time ne gubi nacionalističke akreditive.  Od ‘običnog’ puka do ‘nacionalne inteligencije’, od moralno prokazanih političara do navodnog moralnog autoriteta crkve, u tome vlada prešutni konsenzus; efektnim izrazom Žarka Puhovskog, ako državi i zamjeramo to što se kralo, to još uvijek ne znači da ćemo joj zamjeriti i što se klalo – jer se ovo potonje, za razliku od prvoga, može činiti u ime kolektiva.
Kada se o ovoj problematici govori kao o problematici suočavanja s prošlošću i ovladavanja njome, prvo je i očevidno pitanje radi li se uopće o prošlosti.  Važi, međutim, i obrnuto: tek ovladavanjem društvo može ovakve odnose zaista pretvoriti u prošlost.

boell.hr

Autor 6.5.2011. u 13:54

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija