Uglješa Vuković: Banja Luka (ni)je Sarajevo

Uglješa Vuković
Autor 18.6.2013. u 14:18

Svi oni koji žele suštinski kvalitativnu promjenu, bez obzira na ideološki predznak, suočiće se kad tad sa pitanjem opravdanosti postojanja Republike Srpske. 

 

Ako je u Sarajevu na protestima pisalo „Ja volim Republiku Srpsku“, zašto u Banjaluci na studentskim protestima nije pisalo „Ja volim Sarajevo“. Da su se ove dvije poruke, sa tzv. suprotnih strana, ukazale i na banjalučkim i na sarajevskim protestima, simbolički i stvarni domašaj iskazanog proljećnog nezadovoljstva, uz sve manjkavosti, bio bi sasvim drugačiji. Ne bismo mogli reći da je etnički nacionalizam koji umire na našim rukama godinama, ali nikako da izdahne, konačno mrtav, ali mogli bismo kazati da mu se ozbiljno radi o glavi. Jer humor i iznevjereni horiznonti očekivanja ocrtali bi svu umorenost i besmislenost etničkog nacionalizma i njegovih interpretacija. Da smo vidjeli te dvije lucidne i humorne poruke  iz Sarajeva i Banjaluke, bez obzira na stvarni stav i ubijeđenja odašiljača, znali bismo da je humor kao metoda otpora napokon ujedinio Bosnu i da postoji konsenzus o zajedničkom neprijatelju, a to je je elita etablirana na aveti izanđalog nacionalizma.

Odgovornost zašto se ovo nije dogodilo je na predstavnicima banjalučkih studentskih organizacija koji su svoju političku borbu okarektarisali kao ne-političku, a potom su se eksplicitno ogradili od sarajevskih JMBG protesta dajući podršku „srpskim poslanicima“. Onda su u svojim zahtjevima još jednom obesmislili svoju borbu do apsurda zahtijevajući isključenje Rajka Vasića iz stranke. Zamislite beogradske studente devedesetih kako zahtijevaju od Miloševića isključenje,na primjer, Dačića jer nije dobar drug član. Koliko god Vasićeva izjava otkriva njegov osebujni patološki prezir prema svakome ko makar podsjeća na istomišljenika, smiješno je pozivati Vasićevog šefa da njegovim isključenjem popravi situaciju jer time su studentske vrhuške pokazale koliko vjeruju u mogućnost popravke SNSD-a i da vjeruju kako je uzvik kopilad! incident, a ne dijagnoza jedne političke elite i neizrečeno zajedničko mišljenje što stoji na vrhu usne svima.

Tako je Vasićeva izjava zapravo pomogla da se otkrije patološka dimenzija autokratske vlasti, kao i zvanična zabrana studentskih protesta koja je uslijedila i koja ne smije proći nezapaženo. Na žalost, studentska rukovodstva su ograđivanjem od sarajevskih protesta i neinsistiranjem na problematiziranju zvanične zabrane prosvjeda (koja postoji u formi uredno dostavljenog rješenja Ministra unutrašnjih poslova) otkrili svoju apologetsku narav i nespremnost da u svojoj borbi i zahtjevima idu do kraja. Ali bez obzira na sve opravdanje sumnje u neiskrenost namjera studentskih predstavnika i njihovu oportunost, pobuna studentske populacije je opet autentična jer svaka pobuna u Republici Srpskoj paradoksalno se pokazuje kao autetnična, čak i ako inicijatori to ne bi htjeli, zbog svih razloga koji postoje kao povod pobuni protiv autokratskog ponašanja vlasti. I to je jedan predivni paradoks koji radi protiv ove i svake druge autokratske vlasti. Čak i tako mlaki, nesigurni i depolitizovani protesti studenata na površinu olako iznesu očajno stanje studentske populacije, zabrinjavajuće statističke podatke, nezaposlenost mladih i, što je najsimptomatičnije, strah, paniku i bahatost režima. Zbog toga je u Republici Srpskoj svaki prosvjed protiv vlasti pod prijetnjom zakonske zabrane, a koliko god su prosvjednici spremni na kompromiserstvo, i njihova mimikrija od prosvjeda pokazaće se kao noćna mora vlasti jer sve što liči na neslaganje opasno je po nomeklaturu koja je sazdana na nesigurnoj fasadi laži o ekonomskim uspjesima.

SNSD-ova vlast više nije u stanju da prepozna političke protivnike i njihovu opasnost, te mediji u Republici Srpskoj izgledaju kao da su dobili zadatak da pretvore manji bh enitet u Sjevernu Koreju i sigurno je da na prostoru bivše Jugoslavije trenutno ne postoji medijski mračniji prostor. Potpuno se izgubio dodir sa realnošću i osjećaj za istu, pa su slabašni studenti bili panično prepoznati kao prijetnja, posebno u danima sarajevskih protesta, a nacionalistički populizam je izgubio svaku uvjerljivost i osim članova uže porodice ne vjerujem da je iko stvarno bio zabrinut za uznemirenu Aleksandru Pandurević dok se javljala iz studija u Istočnom Sarajevu po okončanju „talačke krize“.

Ipak, i pored svega nabrojanog, na žalost nismo vidjeli u Banjaluci natpis podrške ili bar stidljive solidarnosti sa Sarajevom. Ali  Banja Luka se zaista pretvara u medijsku Sjevernu Koreju i to može objasniti zašto je  izostala ta dimenzija humora u seriozno-groteskno-autokratskom ambijentu u kom je moguće i da studente gotovo niko od profesora nije javno podržao, a da se zabrana prosvjeda „u skladu sa zakonom“ ne problematizira od strane stručne javnosti ili opozicije.

Republika Srpska sada u sjevernojkorejskom maniru ispisuje podugačku istoriju zabranjenih prosvjeda, kao nekoć zabranjenih filmova, a građani se uče kako prosvjedovati, a da ne prosvjeduješ, kako šetati trotoarom, a ne ulicom dok šetaš kao wannabe prosvjednik, kako hodati bez zastoja zebrom kao skupina a da ti ne napišu prekršajnu prijavu, i kada si to sve prekršio Zakon o javnom okupljanju koji bi te trebao štititi garantujući ti slobodu okupljanja. Još jedan paradoks sa kojim se RS suočava, i svi koji je brane u ime boljeg života, jeste da sama entitetska konstrukcija utemeljena na trenutačnoj političkoj legitimaciju i bh Ustavu uporno se pokazuje kao najveći neprijatelj boljem životu građana, odnosno svi oni koji žele suštinski kvalitativnu promjenu, bez obzira na ideološki predznak, suočiće se kad tad sa pitanjem opravdanosti postojanja Republike Srpske.

Jer u ime Republike Srpske nije nam dozvoljeno da održimo proteste. U ime Republike Srpske JMBG je rebus koji se ne želi riješiti. U ime Republike Srpske studenti su kopilad kojoj je objašnjeno da žive dobro jer je hrana u menzi jeftina. U ime Republike Srpske moguće je da ovakav prezrivi cinizam prođe nekažnjeno. U ime Republike Srpske pretvoreni smo u feudalnu oazu nekoliko pojedinaca. U ime Republike Srpske nemamo opoziciju. U ime Republike Srpske izuzimamo se iz svijeta i ličimo na smiješnu, nestvarnu i egzotično anahronu kič instalaciju. U ime Republike Srpske svaka kritika je suspregnuta i poništena, a prošlost je netaknuti tabu jer prošlost je naša privatna stvar o kojoj familijarno ćutimo, baš kao i o sadašnjosti i budućnosti. I zato je svako i najmanje uznemirenje dobrodošlo jer je prepoznato kao prijetnja i jer se progovorilo. I jer im paradoks koji su napravili radi o glavi.

Uglješa Vuković
Autor 18.6.2013. u 14:18

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija