UGROŽENA VRSTA: NOVINARI I NOVINARKE

tačno.net
Autor 18.7.2016. u 11:07

UGROŽENA VRSTA: NOVINARI I NOVINARKE

Politički i ekonomski pritisci, ušutkivanja putem sudskih tužbi te fizički nasrtaji na novinarke i novinare tužna su svakodnevnica u kojoj egzistira bh. novinarstvo. Unatoč svemu, malo je solidarnosti među posvađanim i izdijeljenim medijskim profesionalcima

Piše: Nidžara Ahmetašević, analiziraj.ba

Biti novinar/ka u Bosni i Hercegovini danas znači pristati na činjenicu da ukoliko vas neko napadne zbog onog što radite, policija će reagovati mlako, pravosuđe sporo, kolege možda neće uopće. Građani/ke teško da će takav napad i registrovati, a još teže da će ga shvatiti kao napad i na njihovu slobodu govora.

Posljedica toga jeste da u BiH danas gotovo nema slobodnih medija, ali i dalje ima novinara koji se bore za slobodu govora. Eldin Hadžović, dugogodišnji novinar, kaže kako najveća prijetnja novinarima/kama dolazi od političara “i to sa lokalnog nivoa, te su najčešće žrtve uposlenici u lokalnim medijima koji se smatraju javnim servisom, odnosno koji se finansiraju iz općinskih i kantonalnih budžeta”. Lokalni političari smatraju da ukoliko se mediji finansiraju iz budžeta, to znači da pripadaju njima, zaboravljajući da budžet pune građani.

Situacija u BiH vrlo je slična situaciji u zemljama regiona kada je riječ o slobodi medija. Prema Indexu o slobodi medija u svijetu, koji svake godine objavljuju Reporteri bez granica, Bosna i Hercegovina je 2015. bila na 66. mjestu od 180 zemalja. Pet godine ranije smo bili na 47., što i nije mali pad. Podaci Linije za pomoć novinarima govore da je od 2006. do 2015. godine procesuirano samo 15 posto prijavljenih slučajeva napada na medije. U tom periodu počinjeno je 65 napada na novinare/ke s elementima krivičnog djela.

Bitno je naglasiti da vrlo mali broj novinara/ki uopće prijavi napade. No, nisu samo fizički napadi problem za medije i svakako nisu najveći razlog za brigu. Najveći pritisak dolazi kroz besmislene sudske procese u kojima najčešće javne osobe, političari, podižu tužbe protiv medija. Sudski procesi su dugotrajni i skupi, a u zemlji u kojoj je i pravosuđe pod kontrolom političkih elita nije garantovano pravedno suđenje.

U sudnicama umjesto na radnom mjestu

Na zabrinjavajuće stanje kada je riječ o slobodi medija u BiH godinama upozoravaju brojne organizacije za zaštitu ljudskih prava. Prošle godine je Human Rights Watch (HRW) izdao specijalni izvještaj posvećen toj temi, u kojem je BiH dobila prilično puno mjesta. Njihov generalni zaključak je da mediji na Balkanu opstaju u neprijateljskom okruženju, što “direktno utiče na njihovu sposobnost da izvještavaju kritično i neovisno”.

I HRW kao jednu od najvećih prijetnji ističe “model” tužbi protiv medija: “Ovi sudski slučajevi čine se kao pokušaj finansijskog kažnjavanja medija koji izvještavaju kritički te pokušaj da se novinari drže u sudnicama radije nego da rade svoj posao.”

Najbolji primjeri toga su sedmičnik Slobodna Bosna i dnevni list Oslobođenje. Protiv Slobodne Bosne je u jednom trenutku vođeno više od 50 slučajeva pred sudovima u BiH, dok jeOslobođenje imalo oko 100 tužbi. Zbog ovakvih pritisaka, ali i drugih koje su novinari/keSlobodne Bosne trpjeli godinama, štampano izdanje ovog sedmičnika ugasilo se krajem prošle godine nakon 1.000 odštampanih brojeva.

“Poražavajuća je činjenica da nakon gašenja printanog izdanja Slobodne Bosne, Bosna i Hercegovina u ovom trenutku nema niti jedan mainstream periodičnik. Mislim da su novinari kod nas generalno izgubili bitku protiv, s jedne strane, krupnog kapitala, i politike, s druge. Toga nije pošteđen niko, počevši od Javnog servisa, pa sve do lokalnih medija i neafirmisanih internetskih portala. U tom kontekstu, primjeri nezavisnosti, slobode i novinarske hrabrosti nisu ništa više od izuzetaka koji potvrđuju pravilo”, kaže Hadžović.

Elvir Padalović, novinar portala Buka, pak, smatra da je apsurdno tumačenje, koje se kod nas često čuje, da je potrebno biti hrabar da bi se bavio/la novinarstvom. On i njegove kolege se već godinama nalaze na crnoj listi neprijatelja RS-a koju su sačinili tamošnji političari. “Mislim da ova naša društva itekako zaslužuju da budu kritikovana, što mi pokušavamo raditi svakodnevno, i zbog toga smo još uvijek na listi neprijatelja Republike Srpske jer nas je neko tako targetirao.”

U autorskom tekstu za portal Fairpress.eu, Adis Šušnjar piše kako je gašenje štampanog izdanja Slobodne Bosne ustvari “samo logičan nastavak srozavanja novinarske profesije i nezavisnih medija u BiH, uzrokovan višegodišnjim političkim pritiscima na novinare i medije, klijentelizmom i marketinškim ucjenama”.

Fizički napadi na novinare i novinarke

No, gašenje Slobodne Bosne, sudski slučajevi protiv Oslobođenja, pritisci na Javni RTV servis BiH ili stavljanje medija na crne liste ne izazivaju burne reakcije širokog civilnog sektora ili samih građana/ki, ali ni kolega. Tačnije, često ne izazovu nikakve reakcije. Kada je novinar OBN televizije Mimo Šahinpašić fizički napadnut u jednoj godini dva puta, gotovo da nije bilo reakcija. U oba slučaja, Mimu su napali političari, odnosno njima bliske osobe.

Naime, prvi put ga je napao Damir Hadžić, koji je u tom trenutku bio ministar u Vijeću ministara BiH. Napad se desio na javnom mjestu dok je Šahinpašić šetao sa kćerkom. Policija je napravila zapisnik, no rezultat nije poznat. Drugi incident desio se na koncertu, na kojem je također bio sa kćerkom: tada ga je direktor JP Autoceste polio pivom jer mu se nije svidjelo što je Šahinpašić snimao tadašnjeg federalnog premijera Nermina Nikšića, s kim je ovaj bio u društvu. Epilog je sudski proces u kojem je određeno da napadač plati 100 KM napadnutom. No, ni tih simboličnih 100 KM, kako kaže Šahinpašić, nikada mu nije isplaćeno. Šahinpašić tvrdi da mu niti jedno od šest udruženja koja okupljaju novinare/ke u BiH nije pružilo zaštitu. Ipak, sudska odluka o simboličnoj novčanoj kazni je rijetki primjer da javna ličnost bude ukorena na ovaj način zbog napada na novinare. Verbalni napadi kojima su novinari stalno izloženi od političara, čak i na javnim mjestima, uglavnom prolaze neprimjetno i čini se da javnost to prihvata kao nešto normalno.

Nije bolje prošla ni novinarka Gordana Katana koju je prošle godine javno, pred kolegama, verbalno napao Milorad Dodik. Nakon napada oglasio se dio novinarskih udruženja, dosta medija, ali su reakcije bile samo “na papiru”. Udruženje BH novinari pozvalo je na bojkot Dodika, na koji niko nije odgovorio. Dok je Dodik verbalno napadao Gordanu, niti jedan od prisutnih kolega nije reagovao.

Dragan Bursać, novinar portala Buka, nakon napada postavio je pitanje: “Šta ćemo sa desetak kolega koji su se zatekli ‘na mjestu zločina’? Pogledajte pažljivo video! Jeste li primijetili da je i jedan mikrofon uzmakao u toku Dodikove verbalne paljbe? Jeste li vidjeli i jednog ‘novinara’ kako se okrenuo leđima od Milorada i otišao? Jeste li čuli da je neko prekinuo Predsjednika Republike Srpske?” Na kraju zaključuje kako u RS-u ne postoji novinarstvo.

Izostala je bilo kakva reakcija i nakon februarskih protesta kada je, prema podacima HRW-a, policija u Tuzli, Zenici i Sarajevu upotrijebila silu protiv novinara koji su izvještavali o protestima.

Strah od otkaza

Elvir Padalović, novinar portala Buka, kaže da živimo u zemlji u kojoj novinare “doživljavaju kao vreće pa ih udaraju kako stignu”: “Političari otvoreno prijete novinarima, za što postoje brojni primjeri. Oni rado tuže novinare i medije, što je također određena vrsta pritiska. Mi na portalu Buka se trenutno suočavamo s dvije tužbe i to nas mnogo košta. Uz to postoje fizičke prijetnje, ekonomske prijetnje… i sve je to dio posla s kojim se dosta kolega suočava svakodnevno. Pri tome, potpuno izostaje solidarnost među medijskim radnicima. Sve dok novinari ne smognu snage da kažu političarima da ih puste da rade svoj posao, neće biti pomaka nabolje.”

Novinarska udruženja i sami novinari/ke prilično su tihi te malo solidarni i kada je riječ o borbi za vlastita prava.

A prava radnika u medijskom sektoru su skoro potpuno zanemarena i rijetko kada su tema čak i na novinarskim skupovima. Eldin Hadžović naglašava kako najveća ugroženost novinara proizlazi iz izuzetno teške materijalne situacije u kojoj se novinari nalaze, te skreće pažnju na činjenicu da ogromna većina pristaje na teške uvjete rada iz straha da ne ostanu bez posla, odnosno izvora prihoda. Možda su u najtežem položaju novinari koji rade izvan redakcija, slobodni novinari (freelanceri).

Freelancera je kod nas srazmjerno malo upravo zbog toga što ogromna većina novinara između neslobodnog radnog okruženja i materijalne neizvjesnosti bira ovo prvo”, smatra Hadžović. “Freelanceri imaju tu prednost da samostalno stoje iza svoga rada, teže ih je kontrolirati jer im nad glavama ne stoje korumpirani ili ucijenjeni urednici, ali je i njihov utjecaj puno manji upravo jer nemaju stalne redakcije. Život freelancera se svodi na konstantnu potragu za angažmanima, materijalnu neizvjesnost, prekarijat i − u slučaju sukoba sa bilo kojom vrstom autoriteta − potpunu nezaštićenost. Koliko mi je poznato, u Bosni i Hercegovini nije moguće ostvariti ni minimum radničkih prava kao freelancer, tako da se svi mi koji smo odabrali taj put bavimo novinarstvom na sopstvenu odgovornost.”

tačno.net
Autor 18.7.2016. u 11:07

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija