UGROŽENA VRSTA

Povezani članci

• Samo ubojica
• UZBRDICE/NIZBRDICE Ljubo R. Weiss: NOTORNI ANTISEMITIZAM – otvoreno pismo u vezi članka izvjesnog Z.K (portal dnevno.hr)
• Drago Bojić: Drugačije mišljenje je uvijek bilo problem u Crkvi
• Infantilno Kosoričino iznuđivanje isprika
• Ni ja nisam vaš
• Sanader reagirao na istragu o MOL-u i INA-i: Zna li Jadranka u što se upušta

… njima će, mojim muškim kolegama, uvijek biti bolje. Pa zašto se onda brinem? U moru općeg jada, to je kao brinuti se za posljednju evropsku koloniju leproznih na rumunjskoj strani Dunava. Pojma nemam zašto brinem. Valjda zato što meni lično sasvim dobro ide. Upravo sam položila ispit za taxi vozačicu.

U posljednje vrijeme sve se glasnije govori o propasti nezavisnih knjižara, ali i moćnih knjižarskih lanaca; naveliko se priča o propasti izdavača, o urednicima koji ostaju bez posla, o književnim časopisima koji su pred izumiranjem, o zatvaranju biblioteka, o književnim doktorantima, koji ne mogu naći posao. Javljaju se glasnogovornici neprijateljskih opcija: jedni, “pesimisti”, furiozno napadaju agresivno “smeće” koje zagađuje naš kulturni okoliš do te mjere da više nema kisika, dok drugi, “optimisti”, i dalje furiozno brane zakone književnog tržišta (to su oni koji idu tako daleko da optužuju film “The Muppets” za proturanje antikapitalističke propagande). Bilo kako bilo, u općoj galami nitko, ali baš nitko, ne spominje autore, književnike. To znači da su neposredni proizvođači (radnici, pisci) postali apsolutno nevažan element u lancu proizvodnje. Svijet knjige danas podsjeća na stari Altmanov film The Player. Bešćutni holivudski moćnik nekažnjeno ubija scenaristu, ženi se njegovom djevojkom i cinično tvrdi da su u filmskoj industriji autori samo na smetnju.

Što ja o svemu tome mislim, nisam sigurna, znam samo da u posljednje vrijeme među taksistima sve više nalijećem na kolege.

Pisci su oduvijek, kroz cijelu svoju povijest, spadali u kategoriju “osjetljivog” ljudskog materijala, ali su se, gle, ipak održali. Održali su se kroz neprijateljske epohe, kroz vremena kraljeva, careva i diktatora, paljevine knjiga i cenzure. Danas neki zarađuju basnoslovne pare i koče se na Forbesovim listama najbogatijih “content providera”, obilaze svijet kao kraljevi i imaju oko sebe klubove svojih obožavalaca. Spisateljsko zanimanje drži se danas poželjnim i profitabilnim, mnoge zemlje i dalje dižu svojim književnicima javne spomenike, a poneki su pisci postali neodvojivi dio turističke ponude, kao James Joyce u Irskoj, Marcel Proust u Francuskoj, i J. K. Rowling u Edinburgu.

Pa ipak, samo rijetkima cvjetaju ruže. Većina se pisaca, kao specifična ljudska vrsta, nalazi pred izumiranjem. Spadaju li pisci u critically endangered skupinu, kao sumatranski orangutani, u endangered skupinu, kao malajski tapiri, u vulnerable skupinu, kao afrički slonovi, u near threatened skupinu, kamo je smješten jaguar ili u last concern skupinu, gdje je smještena žirafa – to ostaje stručnjacima da procijene.

Otkada sam se uvjerila kako su se bitno popravili stanje i status životinja u zagrebačkom zoološkom vrtu u proteklih dvadeset godina, čini mi se da i za pisce ima neke nade. Naime, životinje u zagrebačkom zoološkom vrtu opravile su se otkada su se se neki hrvatski građani brzinski obogatili, i otkada su javne službe brzinski osiromašile. Ti novi bogataši uzeli su u zaštitu pojedine životinje, pa tako tigra hrani vlasnik poznatog zagrebačkog restorana, noja ured predsjednika države, flaminga poznata hrvatska pop-zvijezda, tapira poznati hrvatski ratni kriminalac, a o krokodilu se brine hrvatski tajkun, koji svoje vlastite radnike tretira kao roblje. Hrvatske nove bogataše neobično zabavljaju konverzacije tipa: Kako vaš noj? Hvala, uspješno smo izliječili grlobolju prošli mjesec. A kako vaš tapir? Odustao sam, sada se brinem za nilskog konja. Tapira je preuzeo naš nogometaš…Njemu to nekako i bolje paše.

Primjerom zagrebačkog zoološkog vrta ne želim, dakako, sugerirati da bi ugroženi pisci trebali živjeti u zoološkim vrtovima. Ali ne vidim što ima loše u luksuznim resortima, tematskim parkovima i spisateljskim selima?! Uostalom, takvo je selo s romantičnim drvenim kućama postojalo u sovjetskim vremenima. Zvalo se Peredelkino. Tamo sam u dachi Borisa Pasternaka prije više od trideset godina upoznala ženu koja je poslužila kao prototip za famoznu Laru iz Doktora Živaga, detalj koji je danas culturally incomprehensible čak i Rusu moje dobi.

Kad smo već kod Rusa, recimo da su Rusi oduvijek imali više poštovanja za književnost od drugih naroda. Kada se sve sabere nitko zbog straha od spisateljske riječi, odnosno poštovanja prema spisateljskoj riječi, nije pobio više književnika od Rusa. Zato je nekako razumljivo da je jedan od ruskih oligarha kupio “Waterstones”, drugi “Independent”, a treći je osnovao fondaciju za prevođenje ruskih pisaca na strane jezike (isti onaj koji je Amy Winehouse platio milijun funti da jedno veče pjeva samo za njega). Možda će ponukana ovim primjerima primjerima Madona poletjeti da se doživotno brine za nekog afričkog potencijalnog Nobelovca, a Bill Gates da ostatak života posveti promociji malezijske književnosti.

Nije, dakle, sve tako crno, treba samo imati malo mašte. Zaista ne znam zašto sam se toliko zabrinula za pisce. Pisac je još uvijek dominantno muško zanimanje. Dokazano je da muškarci pisci nikada ili rijetko čitaju knjige svojih kolegica. Pretpostavka da će i meni biti bolje ako se pobrinem za svoje muške kolege, kriva je: njima će, mojim muškim kolegama, uvijek biti bolje. Pa zašto se onda brinem? U moru općeg jada, to je kao brinuti se za posljednju evropsku koloniju leproznih na rumunjskoj strani Dunava. Pojma nemam zašto brinem. Valjda zato što meni lično sasvim dobro ide. Upravo sam položila ispit za taxi vozačicu.

Travanj 2012

Maribor 2012/zivljenjenadotik