Ukleti neimar i porez na šund

Autor 17.7.2012. u 21:25

Ukleti neimar i porez na šund

Postoji samo jedan čovjek koji je za Mostar značajan poput neimara Hajrudina, koji je podigao Stari most. Rije, je o Bogdanu Bogdanoviću, ‘ukletom neimaru’, kako se sam prozvao, čovjeku koji je ovom gradu oko zelene rijeke podario nešto više. Projektirao je Partizansko groblje, najvrjedniji javni objekt, kojeg Mostar ima. Naravno, pored Starog mosta. Tko god nosi imalo umjetničkog i humanističkog osjećaja u sebi, dovoljna mu je samo jedna šetnja, makar i ovakvim Partizanskim grobljem, kakvo je danas da pojmi, kako je taj spomenik zapravo Stari most svog vremena.


O tom često razmišljam, posebno ljeti kad je Mostar nekako humaniji, tih i pust, nepodnošljivo vruć. Šetati bilo kojim dijelom grada po ljetnom zvizdanu, osim neposredno uz rijeku, ravno je ozbiljnoj avanturi, no grad je upravo tada, miran i pomiren sam sa sobom.

To posebno vrijedi za taj naš nesretni spomenik, nastao u jednom vremenu kad smo svi bili bolji, no što ćemo bojim se ikad više biti. Stoji tako Partizansko groblje, veličanstveno zamišljeno i još bolje izvedeno, pusto, sprženo od sunca, obraslo svakakvih vrstama raslinja, bez kapi vode i pretvoreno u deponij, a istovremeno tako moćno, prkosno i lijepo, nasuprot zlu koje ga je dovelo u današnje stanje. U njegovim hodnicima i nišama kao da se krije posljednje utočište pred onim što se odvija na ulicama ispod njega, utočište pred besmislom i svim vrstama mentalnog nasilja.

Velik je bio čovjek Bogdan Bogdanović. Dovoljno je samo vidjeti što je napravio ili pročitati barem jedan od njegovih intervjua, a o knjigama da ne govorimo, da bismo to, bez ikakvih ograda, mogli utvrditi.

Evo što piše o biseru kojeg je ostavio Mostaru: „…Osećao bih se bedno kad bih, ma i u magnovenju, dozvolio sebi da zažalim, na primer, za najraskošnijim delom svoje graditeljske mladosti – za Partizanskim spomenikom u Mostaru, danas kad više nema ni pravog, starog Mostara, ni mnogih mostarskih starih familija, čija su deca počivala na ovom časnom ratničkom groblju. Objašnjavajući nekad svoju zamisao, često sam zahvalnim slušaocima pričao priču kako će se jednog dana i zauvek ‘dva grada’ gledati licem u lice, oči u oči – grad mrtvih antifašitčkih junaka, i grad živih, za koji su oni položili živote…Jedne noći, odlučio sam da krenem gore, na gradilište. Iz daljine je dopirala pesma, saglasje glasova, hor bez reči. Korak po korak, pristigao sam. Gledao sam iz prikrajka, iz mraka: acetilenske lampe ili možda jo prošlovekovne karbituše, jetko svetlo i još jetkije senke. A na svetlu se događalo nešto tajanstveno. Barba, sed, kosa nevidljivim vetrom rasterana na sve četiri strane sveta, činodejstvuje kao mag, kao duh iz kamena. Najednom, diže bat i dleto, svi dižu batove, pobožno ćute, nastupa nagla tišina koja otkriva glasove noć i- cvrčke, lelek noćne ptice, šum Neretve iz daljine. Jedan od majstora, očigledno upravo za to zadužen, otpočinje prvo melodiju bez reči, unjkavu i tajanstvenu, kao u kakvom obredu obožavalaca kamena. Barbin bat hvata ritam, udara u kvader koji je pred njim, i u trenu otpočinje složno udaranje… Raspevani, paganski karakter Partizanske nekropole nije mogao ostati neprimećen. Njene su terase uskoro osvojila deca, čiji su razdragani glasovi u zvonkom, gotovo scenskom kamenom prostoru odjekivali ponekad duboko u noć. Sve što sam još mogao poželeti širokogrudo mi je ponuđeno, malo u šali, a malo i od zbilje, a to je pravo da kao počasni građanin Mostara, levo od ulazne kapije, predvidim skrivenu malu nišu i za svoju buduću kamenu urnu. Ali, kako sada stvari stoje, tamo više ne bih bio u društvu svojih prijatelja: ploče sa njihovim imenima hladnokrvno su i sadistički pokupljene, odnete i samlevene u mlinu za kamen. A sve što je ostalo od mog prvobitnog obećanja to je da se bivši grad mrtvih i bivši grad živih, ipak, gledaju, ali se gledaju praznim, crnim, izgorelim očima“.

Za sramotno stanje i taj veličanstveni kulturocid, koji se nad tim arhitektonskim i humanističkim biserom Mostara odvija već dva desetljeća, izravno su odgovorne sve vlasti, koje od tada do danas upravljaju tim dijelom grada, pa na kraju krajeva i političkom odlukom da se gradski park uredi i obnovi, te da ga cijeli dan i noć čuvaju zaštitari, dok su Partizansko groblje prepustili kontinuiranoj agoniji.

Zgodno se toga sjetiti ovih dana, kada je Ministarstvo kulture naložilo Slobodanu Praljku da plati preko 600.000 tisuća kuna poreza na šund, zbog potpune bezvrijednosti knjiga, u kojima tvrdi da su Muslimani srušili most, što je jedna od rijetkih sretnih vijesti i malih moralnih pobjeda, koju smo imali prilike osjetiti u posljednje vrijeme.

Jer, za taj zločin netko će, ipak, odgovarati. Stari most je obnovljen i podsjeća nas na svoju veličinu, dok za šund koji se. uz idejnu podlogu vladajućih, odvija vec dvadeset godina, i to tik uz sveučilište, koje bi imalo biti središte humanističke misli i intelekta, još nitko nije odgovarao, a kamo li eventualno obnovio spomenik.

Bilo bi lijepo da se ovih Praljkovih 600 i nešto tisuća kuna preusmjeri u obnovu spomenika, kao makar simbolički zalog pravde i nade da, ipak, još za ovaj grad nije sve gotovo.

Novasloboda.ba

Autor 17.7.2012. u 21:25

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija