Uloga Hrvata od zanata u predstavi »Aleksandra Zec«

Povezani članci

• Predrag Matvejević: Napadaju me isti oni koji su me 90-ih otjerali iz Hrvatske
• Immigrant Song ili jesu li svi Hrvati serijski ubojice?
• Ljubav s okusom pendreka
• Gdje sam ja, a gdje je Evropa?
• Zlatko Hadžidedić: Protest za JMBG je početak stvaranja građanskog društva u BiH
• Abdulah Sidran: PEN JE OTET BH PISCIMA I MORA IM BITI VRAĆEN

Večernji list nas obavještava kako branitelji četrnaestorice osječkih grobara i nosača kovčega s posmrtnim ostacima marljivo pripremaju obranu svojih klijenata, optuženih da su punih dvadeset godina pljačkali pokojnike. Još uvijek se ne zna kada će započeti suđenje, iako je optužnica na Općinski sud u Osijeku stigla koncem prošle godine, ali odvjetnici ne gube vrijeme i po stručnoj literaturi prekapaju jednako pedantno kao njihovi branjenici po grobovima i ljesovima.

»Kada je sprovod, šef pokaže gdje se treba kopati. Ako nešto bude – bude. Ako ne bude – onda ništa. Tako su činile i tri generacije prije mene«, mrtvo-hladno je jedan od optuženika istražiteljima otkrivao tajne zanata u kojemu je – ako mu je vjerovati – posve normalno s mrtvih tijela skidati zlatni nakit i satove, iz lubanja kliještima čupati zlatne zube i navlake, pa sve to prodati zlatarima i uprihoditi koju kunu za pivo i ćevape, za cigarete i kladionicu.

S jednakom mrtvoćom-hladnoćom odvjetnica jednoga grobara otkriva tajne svoga zanata, pa kaže kako se »ne zna nijedan oštećenik i kome je zlato pripadalo niti postoji popis nestale zlatnine«, te postavlja pitanje: »Koga su onda to optuženi okrali?« To pitanje joj se čini tim primjerenije i umjesnije u svjetlu imovinsko-pravnog tumačenja po kojemu »grobno mjesto nije vlasništvo obitelji pokojnika, nego samo gornji, nazidani dio grobnice«.

Njezin kolega koji brani drugog optuženika za pljačku umrlih poziva se pak na stavove iz sudske prakse po kojima se stvari pronađene u grobnicama smatraju napuštenima, »pa njihovo prisvajanje nije krađa«, tim prije što »umrla osoba ne može biti vlasnikom«. Ako se nad ovakvim braniteljskim formulacijama zgražate koliko i nad zlodjelima za koja su optuženi njihovi klijenti, imajte na umu da i odvjetnici i grobari više drže do svojega poimanja profesionalne etike nego do vašega zgražanja. Imajte na umu da su svoj posao radili i rade u suglasju s vlastitom savješću.

Prelistate li još nekoliko stranica istog broja Večernjeg lista, vidjet ćete da se svojim poslom jednako savjesno bavi i Milan Ivkošić. Večernjakov kolumnist pod naslovom »Uz bučni mit o Aleksandri Zec šuti se o 400 ubijene hrvatske djece« lamentira nad »obiljem negativnih mitova o Domovinskom ratu koje ljevičarski autori u novinama, knjigama, na televizijama, u filmovima… zlorabe do iznemoglosti«. Jednim od »najustrajnijih« takvih »mitova« Ivkošić proglašava »sudbinu na Sljemenu ubijene srpske djevojčice Aleksandre Zec i njezine obitelji«. Da, točno ste pročitali: sudbina dvanaestogodišnje djevojčice koju su brutalno smaknuli pripadnici pričuvnog sastava MUP-a Republike Hrvatske pod zapovjedništvom Tomislava Merčepa za Ivkošića je – ustrajni i bučni mit. Baš kao što za osječke grobare pelješenje mrtvačkih kovčega i čupanje zlatnih zubi iz lubanja nije zločin nego – štovanje profesionalnih običaja i tradicijskih vrijednosti.

Radeći svoj posao, Milan Ivkošić postavlja pitanje »što je s jednako brutalnim ubojstvima četiri stotine hrvatske djece, četiri stotine hrvatskih Aleksandri Zec, koje su bezimene, kojih nema u novinskim napisima, filmovima, kazališnim predstavama?«, ali ne zato što bi ga tih 400 priča o sudbinama djece ubijene u ratu doista zanimale. Jer da mu je do njih toliko stalo, valjda bi do sada nešto i napisao o svakoj od tih 400 sudbina, a ne bi ih skoro dvadeset godina nakon rata koristio kao poštapalicu u jednom retoričkom pitanju, ispisanom tek zato da se »Jurice Pavičiće, Frljiće, Tomiće, Jergoviće i druge« besramno optuži da su za njih »ubojstva Hrvata prirodna stvar, dio ideologije« i da svi oni, navedeni i nenavedeni, »već desetljećima provociraju tankoćutnost javnosti dirljivom pričom o samo jednoj žrtvi rata, pretvarajući je u simbol hrvatske okrutnosti kao da nije riječ o ratu i kao da nisu ubijana i hrvatska djeca«.

Suvišno je Milana Ivkošića, koji sebe doživljava simbolom te tankoćutne hrvatske javnosti, pitati kakav se to rat vodio na Sljemenu pa da je u ime tog rata o kojemu je, kaže, riječ bilo dopustivo ili – kako bi to Večernjakov kolumnist, podmetnuvši drugima, napisao – »prirodno« ubiti Aleksandru Zec i njezinu majku, a onda ih zakopati na deponiju. Suvišno ga je pitati u ime čega je dopustivo ili »prirodno« da sudionike ubojstva dvanaestogodišnje djevojčice umjesto ruke pravde sustigne ruka vrhovnika i zakiti ih najvišim državnim odličjima. Suvišnije od bilo čega je pitati Milana Ivkošića u ime čega bi se trebalo šutjeti i o likvidaciji Aleksandre Zec i o »prirodnom« tretmanu tog zločina od strane pravne države Hrvatske i nadasve tankoćutne hrvatske javnosti, koju sam spomen ubijene djevojčice toliko provocira.

Milan Ivkošić, da ponovimo, samo radi svoj posao čije je postulate formulirao još 1993. godine kazavši: »Hrvatska je mlada država, i u ponašanju i svijesti njenih građana, zatim u jako odgovornim državnim službama, te u medijima, još ni iz daleka nije očvrsnuo obrambeni mehanizam u kojem se razlikuje što se smije, a što ne smije javno reći, što u javnosti treba prešutjeti, i – napokon – što treba lagati.«

U međuvremenu je taj tankoćutni javnosnik toliko ovladao svim davno zadanim profesionalnim finesama, da bi bila živa šteta ako mu Oliver Frljić, makar i u posljednji trenutak, ne pronađe mjesto u podjeli za riječku predstavu »Aleksandra Zec«. Jer tko bi bolje od Milana Ivkošića odigrao ulogu Hrvata od zanata?!