Umbert Eco (1932. – 2016.)
Svi smo mi patuljci na ramenima divova

tačno.net
Autor 20.2.2016. u 17:52

Umbert Eco (1932. – 2016.) <br>Svi smo mi patuljci na ramenima divova

Moje pisanje nije ništa drugo do tvrdoglavi pokušaj
da se razumiju mehanizmi po kojima svijetu oko
sebe dajemo značenje. (Umberto Eco)

 

Da li je svijet kakvog ga prepoznajemo proizvod kauzalnog ustroja univerzuma, nekog božanskog Uma ili je, ustvari, samo jednom greškom stvoreni svijet usljed podbačaja kosmosa, gdje je jedna od prvih posljedica tog podbačaja vrijeme, izobličena imitacija vječnosti – ne znam, ali znam da je od jučer taj isti svijet siromašniji za jednog istinskog eruditu, pisca i intelektualca, siromašniji je za Umberta Eca.

Piše: Edin Pobrić

Erudicija i slava

Umro je Umberto Eco. U najmanju ruku neobični čovjek svog vremena. Humanista, izraziti borac protiv svih oblika diskriminacije, od seksizma do fašizma. Profesor semiotike iz Bolonje, pisac sedam romana, niz knjiga iz teorije kulture i književnosti, semiotike, estetike, filozofije, nauke o jeziku, prevodilac (engleski, njemački, francuski) i tako dalje… Ko je, ustvari, bio taj neobični i važni čovjek našeg vremena?

„Ovdje imamo pet hiljada knjiga. A uvijek se nađe poneki moron koji uđe i kaže, Au, koliko imate knjiga, da li ste ih sve pročitali?“

„A šta ja na to odgovorim?“

„Obično kažeš: Ne, nijednu, inače zašto bi ih držao ovdje, da li vi čuvate konzerve kad pojedete hranu iz njih?“ ili, pak….

Nisam pročitao ni jednu od njih, zašto bih ih inače držao ovdje?“ No, to je opasan odgovor jer, naravno, izaziva logičnu reakciju:“A kamo stavljate one koje ste pročitali?“ Bolji je standardni odgovor Roberta Leydija:“I još mnogo više, gospodine, i još mnogo više“, koji sledi protivnika i ovaj ostaje kao zaliven u stanju zaprepaštenog obožavanja. Ja ga, međutim, držim nekako nemilosrdnim i anksiogenim. Pa sam se vratio tvrdnji:“Ne, to su one koje moram pročitati do sljedećeg mjeseca, ostale držim na fakultetu“: odgovor koji s jedne strane daje naslutiti sublimiranu ergonomsku strategiju, a s druge potiče posjetitelja, da ubrza trenutak odlaska. (Umberto Eco)

Umberto Eco je svoj status u svijetu literature imao i prije romana Ime ruže (koji je početkom osamdesetih godina došao na bestseller-liste mnogih zemalja svijeta, a preveden je na 43 jezika.) Njegovo Otvoreno djelo osiguralo mu je vrlo značajno mjesto u svijetu „nauke o književnosti“. Međutim, imati prepoznatljiv status i biti slavan, nije isto.

Slava je došla kao rezultat istraživanja i preispitivanja pojmova, fenomena, načela u svrhu uspostavljanja semiotičke naučne discipline, lucidnog preispisivanja epistemioloških odrednica humanističkih nauka, umijeća povezivanja i tumačenja najrazličitijih kulturoloških pojava, sposobnosti da se uskladi nauka s poezijom i podjednako se uspješno okuša u naučno-teorijskom diskursu opisa svijeta i izgradnji fikcionalnih svjetova (romani, priče) po uzoru na taj isti naučno-teorijski diskurs.

U paradoksima svog predstavljanja (hedoniste i cinika, čovjeka budućnosti i suštog konzervativca, univerzitetske (samo)dopadajuće zvijezde koja svoje doba istovremeno prihvata i ne prihvata), Eco je svoja teorijska načela vjerno prenio u svoje romane. Klasična formula naučnog načina mišljenja koja se formira kada se iz pojedinačnog prelazi u opšte (analizom se, putem sličnosti i razlika, dolazi do neke teorije), Eco je izmijenio put u sistemu, tako da je kod njega „opšte“, odnosno semiotika književnosti proizvela pojedinačno, njegove romane. Iz toga slijedi da se semiotika književnosti Umberta Eca realizuje u njegovim romanima (onoliko i na onaj način koliko to dopušta medij umjetnosti i princip stvaranja), odnosno njegovi romani svoju „konačnu“ interpretaciju mogu dobiti ako se analiziraju kroz perspektivu neograničene semioze, intertekstualnih mreža, inferencije, epifanije pripovijedanja, diskurzivnog vremena, prekodiranja ili čitalačkog ugovora, ali u dosluhu sa onim tajnovitim što umjetnost i književnost uvijek pomjera ka granici višeznačnog i neizrecivog.

Simpatija

Eco je svojim tekstovima razvio ideju „univerzalne simpatije“ kojom je rado htio objasniti i svijet, ali kako baš nije bio siguran gdje su tu „granice“ a gdje „mogućnosti“ napravio je to sa svojim djelom – njegovi tekstovi na jedan vrlo očigledan način „razgovaraju“ međusobno, posuđujući jedni drugim ideje, likove, teoretske postulate, citate – sve u svrhu razobličavanja značenje svijeta.

Idejom „sveopšte simpatije“, prema kojoj svaka stvar upućuje na drugu stvar, svaki znak, koji jeste misao, razgovara sa drugim znakom, od Otvorenog djela pa do posljednje kolumne koju je napisao, plete se tekstualni univerzum Umberta Eca u kojem se miješaju žanrovi, priče, lica, ideje, govor, jezici. Ne postoji konačna tajna svijeta, govorio je Eco, jer kad bi postojala, svijet bi bio rastumačiv. Ovako, svaka tajna svojim razrješenjem samo doprinosi smislu onoliko koliko može uputiti na neku drugu tajnu. U svim njegovim knjigama, na podjednakom nivou, miješaju se tekstovi od fikcije (a njega na podjednako uvjerljiv način fascinirali su i djela Dumasa i djela Joycea), semiotike (naučne disciplne koja svoju popularnost, između ostalog, zasigurno duguje i Ecovoj školi), njegovih predavanja iz teorije književnosti (oni opet objašnjavaju ili potkrepljuju ove pređašnje), filozofskih rasprava (citatnost od Platona i Aristotela, preko Kanta i Peircea, Nietzschea i Heideggera do Derride i Foucaulta) do njegovih kulturoloških hipoteza i postulata koje se ne prikazuju kao konačne ali sugerišu, na različite načine, da su važne, da se ne bi trebale zaobići.

U drugoj sefiri mračni Alef se preobraća u sjajnog Alefa. Iz Tamne Tačke nastaju slova Tore, telo čine suglasnici, dah samoglasnici, i zajedno stvaraju kontilenu odanosti. Kada se melodija znakova pokreće, sa njom se pokreću suglasnici i samoglasnici. Iz nje izlazi Hohma, Mudrost, Znanje, prvobitna ideja u kojoj je sve sadžano kao u nekoj škrinji, spremno da se razloži tokom stvaranja. U Hohmi je sadržana suština svega što će proizaći. (Fukoovo klatno, U. Eco)

Ecove knjige u sveukupnosti čitanja pokazuju da njegovi tekstovi zaista “razgovaraju” međusobno i da se taj razgovor, u jednom sveopštem univerzumu simpatije, prebacuje i na druge znakove-tekstove od Gilgameša pa do savremene “svjetske književnosti”. Sve je bilo otvoreno kod Eca. Nisu postojale granice donjeg i gornjeg praga (kao što su postojale u njegovoj teoriji semiotike) kako nešto ne bi moglo biti tematizirano, kritikovano i preoblikovano, pa tako i vlastiti tekstovi. U jednoj opštoj igri uzimanja i davanja na udaru su bili univerzumi teksta i univerzumi svijeta. Jedan bez drugog kod Eca nisu mogli.

Historija kao “učiteljica života”, u ovom tekstualnom ustrojstvu svijeta dospijevala je na novo područje preispitivanja sa stanovišta “historije odozdo”, gdje mikropriče i svjedočenja pojedinaca postaju glavna uzdanica pripovijedanja. Univerzalistička historijska shvatanja ostala su kao daleki obzori u Ecovoj prozi, dajući svjedočanstvo da je autoritativnost bilo kojeg oblika ljudskog ponašanja promjenljiv. Svaki pojedinac može da izgradi svoj svijet, jer je svijet kojeg mi vidimo samo produkt interpretacije. Ako je danas već jasno da ne postoje univerzalna, statična pravila značenja, nego da se uvijek moramo dogovarati i pregovarati o izrazima i smislovima, onda je jasno otkuda njegovi tekstovi, kako iz opšte semiotike i filozofije, tako i same književnosti, izražavaju otvoreni stav podrške prema pokretljivosti historije i višeznačnosti strukture kroz neposredno prožimanje različitih kultura. Stoga su i Ecovi modeli interpretacije, u širem kontekstu savremenih književno-teorijskih koncepata, na tragu poststrukturalizma, odnosno suprotstavljanja zatvorenosti strukture kao naličja logocentrizma, prisutnosti i zaokruženosti centra. Eco nije pravio razliku između „čiste“ književnosti i nauke, filozofije ili teologije. U njegovim hibridnim romanesknim konstrukcijama vješto je inkorporirana kulturnohistorijska građa različitih vrsta: od latinskih i grčkih citata i prepričavanja izvornih djela do onoga što su utvrdili ili objašnjavali historičari, filozofi, teoretičari kulture, umjetnosti ili književnosti. Tekstovi se na ravnopravnoj osnovi vežu u cjelinu fabularne stvarnosti ne pretendujući pri tome da iznose neka originalna viđenja.

Preispisisuj, preispituj

Svijet je protumačiv samo iz perspektive tekstualne interpretacije, ponavljao je Eco u svim svojim radovima, od semiotike do romana. Ništa za njega nije bilo dovoljno loše i bizarno da se ne bi poštovalo (osim svega onoga što je ličilo na diskriminaciju, fašizam, nacionalizam itd.), kao što ništa nije bilo dovoljno sveto i dobro da se ne bi ponovo preispitalo, sa svim i svačim se može povesti dijalog, sve teorije se mogu preispitati, pa čak i one koje su pretendovale na svoju vječnost.

Tekstovi iz semiotike književnosti, bez ikakvog ustručavanja, nastali su na osnovu drugih tekstova, posebice ruskog formalizma, strukturalizma, teorije recepcije, fenomenologije, dekonstrukcije, ali u Ecovim postavkama ne samo da su dobijali novo, pa možda i drugačije značenje nego i ono što je sadržajno ostalo isto usvajalo je nove termine, bivalo drugačije upotrijebljeno, sugerišući, na taj način, staru hipotezu, da je u (o) umjetnosti oduvijek bilo neodvojivo ono kako od onoga šta se kaže. No, nisu se samo preispitivali tuđi tekstovi. Vrlo je prepoznatljiv njegov postupak stupanja u kritički dijalog i sa vlastitim tekstovima, da bi ih nakon izvjesnog vremena preispisao novim i drugačijim kritičkim razmišljanjima, koji su takvom modifikacijom, kao po pravilu, dobivali nove naslove i tako postali nove bibliografske jedinice. Prvu preradu takve vrste uradio je 1970. godine (kada se pojavljuje kao jedan od najvećih znalaca kulture Srednjeg vijeka), kada je novim zaključkom dopunio drugo izdanje svoje doktorske disertacije o poimanju estetskog kod Tome Akvinskog, prvi put objavljene 1956. godine. U knjizi eseja Kant i kljunar, gdje se vraća ponovo svojoj Opštoj semiotici, kao moto izlaže sljedeće misli: “Odlučio sam da vodim polemiku sa samim sobom, odnosno sa raznoraznim stvarima koje sam ranije napisao, ispravljajući se kada bi mi se to učinilo potrebnim, a pri tome ne odbacujući in toto (u cjelosti) svoje stavove, jer su promene ideja poput mrlja na leopardovoj koži – nikada se ne menjaju u potpunosti, pa ni preko noći.

U Ecovom opusu mnoštvo tekstova egzistira u jednom univerzumu značenja, sa neograničenim mogućnostima prisvajanja tuđih ideja, njihovog preispitivanja i upućivanja na neke drugačije istine. Sve je uslovljeno citatima, tumačenjima, nabrajanjem i jednim vidom složenog ukrštavanja koje svaki novi tekst, na neki sebi primjeren način, svodi na sažetak ili produžetak prethodno napisanog. Tekst postaje suvereni vladar svijeta koji, naspram pojavnog svijeta, ima primat značenja. O pojavnom svijetu znamo tek nešto preko tekstova, a opet ni sam tekst, u svojoj krajnjoj instanci, ne može bez onog što nazivamo pojavnim svijetom. Tako mašina dijalektike ide unedogled – parazitski, mali pripovjedni svjetovi služe se pojavnim svijetom da bi se iznjedrili, preobrazili da bi došli do faze postojanja, a pojavni svijet se, da bi bio objašnjen, mora „prevesti“ u mrežu intertekstova gdje se sve prepliće u prividnom neredu, koji se u tekstualnoj strategiji uz ugovorenu saradnju sa „uzornim čitaocem“ (koji će malo da čita, malo da se sjeća lektire, malo da se zagleda u Sveukupnu enciklopediju) pretvara u traženi ali prividni red.

Romani

Njegovi romani imaju specifičnu poetiku, i svi su izgrađeni (makar ovih prvih šest, zadnji nisam čitao) na ideji relativističkog ustrojstva svijeta koji nužno počiva na dijaloškoj formi – formi dogovaranja. Nisu oni istog estetskog kvaliteta, i mislim da se tri izdvajaju, a to su Ime ruže, Ostrvo dana pređašnjeg i Baudolino, naspram romana, koji ni u kom slučaju nisu za odbaciti, Fukovo klatno, Tajanstveni plamen kraljice Loane, Praško groblje i Nulti broj.

Unatoč svojim vrlinama Romani imaju i svoje nedostatke, Robertu je to moralo biti poznato. Baš kao što i medicina naučava i otrove, etika preporučuje velikodušnost (koja ne koristi baš svakom), optika vara, muzika raspiruje ljubav, a matematika škrtost – tako i Umjetnost Romana, koliko god upozoravala da nam nudi tek puku izmišljotinu, otvara vrata u Palaču Besmisla, koja se, jednom lakoumno pređena, brzo zatvore za našim leđima. (Ostrvo dana pređašnjeg, U. Eco)

Svi ti romani su hibridne konstrukcije kojom njegova fikcija kazuje izvjesni diskurzivni kontinuitet njegove semiotičke teorije. Redovno su višeznačni zato što se zasnivaju na ustaljenim intertekstovima teorijskih postulata, i na intertekstovima različitih književnih, historijskih, naučnih, teoloških i filozofskih djela, od kojih je svaki različit, a svi su, u suštini, sinonimi problema značenja. Paradoks svih Ecovih tekstova je u tome što iskazuju mnoštvo stvari, a istovremeno uvijek govore samo o jednoj – samo što nam nikada ne kažu o kojoj. Na taj način tekstualni univerzum, koji uvijek snagom svoje imaginacije priziva pojavni svijet, postaje velika scena s ogledalima, gdje svaka stvar zrcali i odražava sve druge stvari. Svaka tema, lik i motiv, bio dinamički ili statički, krije u sebi neku tajnu koja se tiče upućivanja na nešto ili nekog drugog. No, otkrivanje takve tajne nikada ne doprinosi nekom rješenju, pa kao takvo, samo po sebi, ničemu ne služi. Svaki put kad Ecovi junaci, ili čitalac, nije važno koja je perspektiva posmatranja – tekstualni ili pojavni univerzum –  pomisle da su otkrili neku tajnu, ona je to samo ako upućuje na neku drugu tajnu (u sklopu napredovanja ka nekoj konačnoj tajni koje, ustvari, nema). Univerzum simpatije njegovog djela je labirint uzajamnog djelovanja, gdje sve što se dešava slijedi neku „vrstu spiralno uobličene logike“, čime se direktno dovodi u pitanje ustaljena predstava o linearnosti uzroka i posljedica, prema nekom vremenskom slijedu. Za Eca, i romanopisca i filozofa, nije postojala konačna tajna, jer bi sa njom svijet imao utvrđeni centar, a time i jednoznačnost istine. Konačna tajna romanesknog upućivanja glasi – sve je tajna.

Eco je na različite načine potcrtavao da niko prirodno ne stanuje u kulturi, jer po samoj definiciji nijedna kultura ne dolazi prirodno. U tom su smislu svi njegovi likovi na neki način izgnanici. Kulture kojima pripadaju junaci njegovih romana od Ime ruže do Praškog groblja nisu takve da se ne mogu mijenjati i nikada nisu ono što bi, po njima, trebalo da budu.

Ostvarujući u svojim romanima vezu između kosmičke esencije i ljudske egzistencije, odnosno preobražavajući različite perspektive svijeta, Eco je uspio ostvariti svođenje kosmičkog makrokosmosa i organskog mikrokosmosa na nivo ljudske egzistencije. Inkorporirani različiti žanrovi u njegovim romanima (umetnute novele, lirski komadi, dramske scene, svakodnevni govor, retoričke igre, naučni diskursi, filozofski, historijski i teološki trakati), iako čuvaju svoju konstruktivnu čvrstinu, samostalnost, jezičku i stilsku originalnost, bivaju drugačije upotrijebljeni, pa time dobivaju i drugačije značenje.  U koleraciji sa fabulom, oni rastavljaju sliku svijeta (konstruisanu od Ensteina do Heideggera, od Monoda do Hawkinga, od budizma do kabale, od teologije do filozofije) na njene sastavne dijelove koji, na nivou ljudske egzistencije, prilikom ponovnog sklapanja dobijaju ili uzvišeni ili karikaturalni oblik, ali se skoro nikada do kraja ne podudaraju sa našom prvobitnom slikom realnosti koju smo bili u stanju zamisliti i koju smo tako zdušno očekivali. Na kraju velike avanture iz romana Ostrvo dana pređašnjeg, u kojoj je čitalac zajedno sa glavnim junakom tragao za sadašnjim, prošlim i nekim budućim svjetovima, u kojoj su se realnost i mašta, teologija i nauka ravnopravno družile, Ecov narator će se pitati:

Ako je Stvoritelj pristajao na to da mijenja mišljenje, postoji li onda uopće neki red koji je On nametnuo svijetu? Možda ih je nametnuo mnogo.., možda postoji neki tajni red koji upravlja tom mijenom redova i perspektiva, a nama je suđeno da ga nikada ne otkrijemo, i da slijedimo nestalnu igru tih privida redova što se preuređuju sa svakim novim iskustvom.

Da li je svijet kakvog ga prepoznajemo proizvod kauzalnog ustroja univerzuma, nekog božanskog Uma ili je, ustvari, samo jednom greškom stvoreni svijet usljed podbačaja kosmosa, gdje je jedna od prvih posljedica tog podbačaja vrijeme, izobličena imitacija vječnosti – ne znam, ali znam da je od jučer taj isti svijet siromašniji za jednog istinskog eruditu, pisca i intelektualca, siromašniji je za Umberta Eca.

tačno.net
Autor 20.2.2016. u 17:52

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija