Umberto Eco o Crkvi, rasizmu i secesionizmu

tačno.net
Autor 19.1.2013. u 14:59

Umberto Eco o Crkvi, rasizmu i secesionizmu

Koncem milenija Italija bijaše postala konfederacija koja je formalno povezivala Republiku Sjevernu Italiju, Papinsku Državu, Kraljevstvo Dviju Sicilija i Slobodni Teritorij Sardinije. Međutim, Itaglia, federalna prijestolnica sagrađena na Elbi, praktično je ugošćavala samo SIG (Službu Informacija Gladio), te je neprekidno bila uništavana atentatima, tako da su palaču Vlade, Dvor Trobojnica ,uglavnom prazan, Portoghesi & Gregotti d.d.o.morali projektirati kao neogotički bunker.
Sardinija je uživala u nevjerojatnom prosperitetu jer ju je Aga Khan pretvorio u ogromnu ploveću kockarnicu s brojnim bazenima na visoravnima (starinske su plaže služile kao sirijske pomorske baze).
Kraljevstvo Dviju Sicilija, pod dinastijom Carignano d`Aosta, naprosto je procvjetalo oslobodivši se Sjevera. U 1995., tijekom krvavih Lombardskih Noći, građani Sjeverne Italije su, pod prijetnjom oružja, bili prisiljavani izricati frazu “ent`el cü”, a svi oni koji su izgovarali “chi`u” bivali su deportirani izvan Gotičke Linije. Snažnim iseljavanjem picamajstora stvorena je osovina Posillipo – Brooklyn (Pizza Nostra); goleme količine američkog brašna su se ispod cijene, na crno, slale za proizvodnju pizze-calzone, namijenjene velikom afričkom tržištu. Mnogi su gradovi Kraljevstva Dvije Sicilije američkim muzejima prodale sve statue Mazzinija i Garibaldija, čak i spomenike palima za ujedinjenje Italije, a samo je jedna toljaga u bronzi Nina Bixia donijela općini Bronte prihod od osamdeset milijardi dolara. Općina Gela bijaše postala glavni centar za distribuciju iračke nafte.
Papinska Država je japanskim impresarijima povjerila rukovođenje Uffizijem, vatikanskim muzejima, vojvodskom palačom u Urbinu, a preporođena pokrajina Bagnoregio postala je svjetski centar za proizvodnju Davies-a, mikelanđelovskih plastičnih statueta s mnogo različitih kostima; mogle su biti obučene kao kardinal, kao husar, kao kauboj,a mogle su im se mijenjati pelene pa i ubacivati čepići u stražnjičicu. Bio je to milijarderski business.
Oslobođen pritiska savojske birokracije, Rim se vratio zlatnim vremenima, sa snažnim getom u Portico d` Ottavia koji je služio kao slobodna luka Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Turisti su iz cijeloga svijeta pristizali da bi pomagali pri izvršenjima smrtnih presuda (veoma je cijenjeno bilo odsijecanje penisa onome tko je bio uhvaćen u krijumčarenju Moravijinih djela). Iznenadno bogatstvo, međutim, negativno je utjecalo na crkveni hijerarhijski vrh; otkrilo se čak i to da je Konklava, pod imenom Moana I., za papu bila izabrala nekog brazilskog transvestita.
Sjeverna je Italija, naprotiv, proživljavala nesmiljenu ekonomsku krizu. Blokiran na mediteranskom tržištu, Sjever je s poteškoćama prodavao vino Francuskoj, satove Švicarskoj, pivo Njemačkoj, računala Japanu i novi model Alfa Romiti Švedskoj. Protjerivanje južnjaka i pad nataliteta stvorili su industrijsku krizu (iz koje je bila isključena samo tvornica Pirelli , proizvođač kontracepcijskih sredstava i prezervativa Pirlax). U početku su na rad u industrijskim pogonima bili osuđivani studenti s Bocconija, a poslije, pomireni sa sudbinom, prihvaćali su i ruske emigrante. Rezultat, ocvao rasizam: “volgavolga” postala je krvava uvreda, pojavljivali su se oglasi s “Ne iznajmljuje se mužicima”.
Sjeverna je Italija patila od “imigrantskog potresa”. Istočni Nijemci protjerali su turske radnike, koji su se premjestili u Španjolsku, hitro vraćenu muslimanskim zemljama, s intenzivnim poslovnim vezama s Jeruzalemskim Emiratom; zbog invazije manualnih radnika s Istoka, njemački radnici okupirali su Francusku ( preplivali su Marnu pa su u dugim kolonama taxija krenuli prema Parizu), dok su afrički radnici, protjerani iz Sjeverne Italije do Gotičke Linije te prognani iz Njemačke, stigli do Marsellesa ponovno se vrativši u Mitteleuropu. U početku nepovjerljivi prema ovim torbarima uvredljivo nazvanim “woll – du – kauf”, Nijemci su na koncu bili prisiljeni prihvatiti konstituiranje Deutsch – Afrikanisches Kaisertum, ponudivši željeznu krunu Friedrichu Aureliusu Luambali I.
Stiješnjena na sjeveru zbog afričkog pritiska i udaljena od južnih tržišta, Republika Sjeverna Italija živjela je razdoblje ekonomskog propadanja. Na statuama Osnivača Bossija neznane ruke pisale su noću “ent`el cü.”
(1991.)

Umberto Eco
ISTINITA PRIČA

Prvoga siječnja 1968. godine turska je avijacija, bez najave, zaoštrila situaciju bombardiranjem Granitola Torrette na najudaljenijoj točki zapadne Sicilije. Bio je to pokolj koji je izazvao gnjev cijelog civiliziranog svijeta. Postavši senzibilnim tumačem univerzalne indignacije, Renato je Guttuso naslikao jednu od svojih najveličanstvenijih slika: mačke, minotauri, krvave Niobe s djetešcetom na grudima slali su k nebu hrapave vapaje očaja, dok je, od prelamanja svjetla titravih lampi, scena isijavala simfoniju oštrih okera i sivog. Umjetnik ju je posvetio zemlji mučenici, nazvavši je Granitola Torretta. Zbog nerazumijevanja njegova slikarskog jezika ili zbog poteškoća u shvaćanju njezina naziva, slika u domovini nije bila zaslužno zapažena, pa ju je autor poklonio muzeju Prado.
A do svega je, zapravo, došlo zbog Sporazuma na Jalti.Veliki su došli do zaključka da fašizam,mada vojno poražen, ideološki nije oslabio. Ostala je samo jedna mogućnost da bi se izbjeglo njegovo ponovno rađanje u obliku neofašizma u demokratskim zemljama: osigurati disidentima novog demokratskog režima teritorij u koji mogu prebjeći. Zbog niza povijesnih razloga izbor je pao na Tursku. Mješovita komisija Parri – Botai organizirala je emigraciju disidenstkih vrhovnika i prijenos njihova zlata u Banku Ankara. Godine 1947. novi je Cümhuriyeti, javno poznatiji kao Otomansko Fašističko Carstvo, postao politička realnost. Vrlo je često manifestirao svoju imperijalističku vokaciju: jedna za drugom padale su u njegove ruke Sirija, Libanon, Irak, a apsorbirana je i Perzija , sada pod dominacijom ortodoksnih ajatollaha; nova je palestinska država, stvorena ujedinjenjem židovske i arapske grupe, bila izložena prijetnjama sa svih strana. Cijelo je afričko priobalje gravitiralo Polumjecesu Littoria, ne želeći se prikloniti pritisku Seldžukida koji su pripadali savezu Sovjetskog Saveza (sada pod vodstvom Disidentske Stranke, pod predsjedništvom Saharova) i Američke Unije pod predsjedništvom Martina Luthera Kinga. Otomansko Fašističko Carstvo dominiralo je na Mediteranu, a cilj je njegovih imperijalnih težnji bila Italija na čijim je plažama sve češče odzvanjao panični povik “Mama, Turci!”
Ne govorimo samo o turizmu, sada neizlječivo kompromitiranom (“Mediteran je postao nesnosan”, potvrdio je Ganni Agnelli dopisniku Time-a dok se odmarao na Kanarskim otocima), nego o tome da je cjelokupna nacionalna ekonomija riskirala pad u veliku krizu. Talijanske su političke snage veoma uravnoteženo i mirno reagirale na svjetsku situaciju kada su ,18. travnja 1948., izabrale stranku Kršćanski Socijalizam s antifašističkim programom, koju su podržali Sovjetski Savez i Američka Unija preko Pakta u Lepantu.
Togliatti je, zahvaljujući savjetima svoga političkog savjetnika Ignazia Silonea (proisteklog iz grupe mladih teoretičara koja je njegovala principe giobertijanskog materijalizma ), zacrtao buduću politiku Komunističke partije na pet Mendolinih točaka koje se mogu sintetizirati na ovaj način: klasni je neprijatelj otomanski osvajač; držeći se na liniji kolaboracijske oporbe, Komunistička partija mora održavati visoki nivo radničkog i studentskog bunta usmjeravajući ga protiv otomanskog neprijatelja. Budući da, po mišljenu marksističkog gerijatra Konrada Lorenza, materijalistička misao podrazumijeva biološke snage kao materijalne snage, a kako se ljudska agresivnost ne može iskorijeniti, jedna narodna partija mora održavati živom sliku nekog neprijatelja na kojoj će gomila iskaljivati svoj bijes. Da bi se kontinuirano i dobro usmjeravano stanje pozitivne konfliktnosti moglo održati, ne treba mijenjati ekonomske strukture. Takav je ekonomski razvoj zacrtao takozvani Gramsci – Dadaizam, obrazložen u knjizi “Politehničar” Maria Alicatija i podržan na brojnim Secchijinim i Musattijevim kružocima Marx – Freud, te razvijen u programskom manifestu metalskih mehaničara iz 1959. što ga je, pod naslovom “Transverzalni sindikalizam i ludilo” ,napisao Antonello Trombadori.
S druge ,pak, strane, da bi se na korektan način usmjerila klasna borbenost, nasilnička je oštrica bila uperena ka otomanskom imperijalizmu. “Dolje nasilje!”, takve je parole izvikivao Renato Curcio, zapovjednik legendarnih Crvenih Brigada koje su, u cilju da razbiju srce Imperija, prikupljajući na tisuće dragovoljaca, na dva ploveća objekta u lipnju 1970. pobjednički prodrle do zaljeva Iskanderun potopivši dvije velike turske galije. (Aluzija na teroristički napad na kolodvor u Bolonji, kada je poginulo više desetaka civila. Nap.prev.)
Na povratku je Curcio bio odlikovan zlatnom medaljom vojnog značaja ali, umjesto da se odmara na lovorikama, stvorio je Valankazašku Brigadu ( nazvanu po imenu jednog od legendarnih heroja pri iskrcavanju u Iskanderunu), pa se sakupivši cvijeće cvijeća, to jest komandose ratne mornarice, padobranima spuštao u Istanbul napadajući turske položaje Molotovljevim bombama. Potom je bio uhićen i zatočen u zatvoru Adana, pa je uspio pobjeći i vratiti se u domovinu odakle je, u helikopteru Agusta, poletio k Ankari te ju nadlijetao lansirajući s neba letke s pjesmama Eugenia Montalea – plamene pogrde neprijatelju koje su isticale primjere istinske hrabrosti, ukazivale na svijetlu budućnost i na vjeru u izravno djelovanje. Ponovno uhićen i zatvoren u tvrđavu na Bosporu, bio je oslobođen drzovitom akcijom patriotkinje Marie Pie Vianale. “Ona bi trebala biti uzor svim talijanskim ženama”, rekla je ministrica Tina Anselmi prilikom svečanog otvaranja škole teoloških studija u Frattocchiu. Škola je dobila ime po jednoj drugoj patriotkinji, Petri Kraus, zatvorenici Seldžukida. (Maria Pia Vienale i Petra Kraus bile su pripadnice radikalno lijevih talijanskih i njemačkih terorističkih skupina iz sedamdesetih godina XX. st. Nap. prev.)
Brutalna reakcija Seldžukida nije se mogla tolerirarti. Turski agenti oteli su dva aviona Socialitalie. Tada je eksplodirao gnjev mladih. Studenti, radnici, marginalci trčali su se učlaniti u Autonomne Brigade u želji da se sučele sa Seldžukidima, naoružani gvozdenim motkama i lancima s bicikla . “Ovi heroji s vlastitim oružjem”, blagosiljao ih je sa suzama u očima Cossiga, ministar rata, “podučit će nas kako sveti gnjev protiv zlobne nepravde i ljubav prema domovini na najbolji način štite njihova mlada prsa, pa zato nije nužno da budu zaštićena pancirnim prslucima poput grudi nasilnog i krvoločnog Otomana. Svaki predmet može postati oružje, svaki motociklistički šljem može postati oklop. Učite od njih, sinovi Italije, od Alpa do Lilibea!”
Međutim, mladi se u smione puduhvate nisu mogli poslati naoružani samo svetim gnjevom. Prilikom jednog povijesnog parlamentarnog govora u ožujku 1977., Giorgio Amendola, predsjednik komunističko- liberalne stranke, zaurlao je: “Mladež se rimskih i milaneških gimnazija tajno okuplja naoružana samo maljevima i toljagama! Ponovno se rađa duh Osamdesetdevete! Želite li ih ostaviti golorukima sučelice neprijatelju? Postoje oružja povoljne cijene i velike učinkovitosti koja će postati strašna i čudesna u rukama mladića što je inspiriran ljubavlju prema domovini! Evo,” nastavio je Amendola pokazujući u sali Montecitorio primjerak P 38, “ovaj je pištolj lagan za rukovanje! On mora postati oružje svakog mladog Talijana.” Cijeli se parlament digao na noge podižući uvis ruke a prsti su simbolično pokretali obarač oružja nacionalnog ustanka.
Ministru Pediniju ,koji je sprovodio u djelo distribuciju P 38 u školama, neobično je godio hvalospjev mladih iskazan povikom “Pištolj, pištolj!” Indro Montanelli pisao je u Preporodu: “Ništa nije ljepše od mladića koji drži ovo sveto oružje dok drugom rukom lista crvenu knjižicu s mislima Roberta Gervasoa i Tonija Negrija ( dva poznata domoljuba koja su značajno pridonijela teoriji novih tenedencija u povijesti Italije, nap. autora U. Eca). Međutim, rečeno mi je da su se među naše jurišne grupe bili ubacili neki iz Ankare koji su se ograničavali na pucnjeve u noge robovima otomanskog imperijalizma. Ne, mladići, ne pobjeđuje se simboličnim akcijama u svetom ratu. Podignite ciljnik nišana!”
U svibnju je 1978. godine kardinal Benelli blagosiljao stijegove grupe NAP što se bila zaputila k Bosporu, podsjećajući na apele Petra Pustinjaka. Psihoanalitičar Fornari napisao je djelo Anti – Gandhi, dokazujući da je sveti rat element ravnoteže zato što disciplinira i usmjerava duboki i blaženi poriv paranoične elaboracije žalosti za mrtvima.
Leonardo Scascia napisao je pjesmu “Studentima” suprotstavljajući njihov pravedni gnjev reakcionarnoj i dekadentnoj umišljenosti Mammaluchia di Dogubayazit. Zbog utjecaja turskih tajnih obavještajnih službi, brojni su smutljivci pokušavali uništiti oslobodilačke namjere talijanske mladeži šireći dvosmislene apele o nenasilju. Međutim, grupe su mladih radikala, naoružane toljagama, krstarile po gradovima da bi otjerale infiltrirane pacifiste. Već je 1969. komunistički poslanik Pannella započeo seriju postova, posvećujući ih obveznoj regrutaciji: “U ratu smo” – rekao je –“ za besmrtne principe jakobinskog slobodnog društva. Mi ne možemo naš sveti konflikt povjeriti samo službenim herojima kakav je admiral Henke, kapetan La Bruna, zapovjednik Giannettini. Rat je nacionalni zadatak, borba naroda.Svi proleteri u uniformu. Regrutacija je obveza. Tko nije s nama, protiv nas je!”
“Moramo postati brojniji”, rekla je Adele Faccio promičući demografsku kampanju usmjerenu protiv pobačaja, barbarskog ostatka otomanskog utjecaja. Mario Pezzana objavio je svoj manifest majkama Italije: “Napolje! Novi životi, napolje iz vaših mekanih maternica! Za obranu obitelji talijanske a protiv otomanskog sodomite koji je silovao muževnog Lawrencea od Arabije!” Val je entuzijazma zahvatio cijelu javnost kada je, po zapovijedi komandanta, Brigada telećih glava napala turski teritorij i otela predsjednika otomanske stranke. (Aluzija na otmicu i ubojstvo Alda Mora, vođu talijanske Demokršćanske stranke. Nap. prev.) Trideset su dana domoljubni komandosi držali u šahu tursku žandarmeriju, tražeći u zamjenu talijanske ratne zarobljenike.Na koncu, odlučili su se na smrtnu presudu taocu zato što su se Seldžukidi ušančili iza tragičnog slogana: ”Islam se ne rukuje s nevjernicima”.
Nikada do tada Italija nije doživjela takvu razinu nacionalne solidarnosti i društvenog jedinstva. Jedina neusklađena nota u ovoj simfoniji povjerenja i jedinstva bila je izražena u govoru Pavla VI. za Božić 1977 .( govoru što ga je čak i Lucio Lombardo Radice definirao kao “neobjašnjiv gaf”). Papa je rekao: “Dosta. Prekinite ovaj besmisleni pokolj! Zemlja je željna mira. Zamislite, najdraži sinovi, da smo nakon II. svjetskog rata imali trideset godina mira! Vi više ne znate što je mir, što on znači: znači mirne gradove, blagu mladež, život bez nasilja, oslabljen kriminal. Vi danas, s vašim korumpiranim i zatrovanim umovima, više uopće ne možete zamisliti kakva bi bila naša Italija da smo imali trideset godina mira!” Kapetan Bifo iz Crvenih brigada napisao je kratku sarkastičnu poruku pukovniku Pifanu iz TSG:” Jesi li čuo što je rekao Starkelja, frustrirana žrtva vlastite seksualne apstinencije? Možeš si misliti? Trideset godina mira bez neprijatelja s kojima mjerimo vlastite snage! Ma, što to mi sad hoćemo ? Da strpamo marginalce u urede, u sveučilišne aule, pa da postanu sposobni privredni rukovoditelji…Ne i ne .Bolje je da naša mladost izgori u ovom pravednom plamenu, u ovom kratkom pulsiranju, znajući da se žrtvuje za budućnost Nacije! Živjela Italija!”
Nakon nešto manje od godinu dana, novi papa, Albanac Skender – beg I. Hojtija, blagosiljao je zastavu Brigada Prve Linije prije polaska za Anatoliju, gdje su se bile uvukle, izvan linije fronta, u tajni sveti rat. Nakon ritualnih formalnosti, zagrlio je zapovjednika Corrada Alunnija i šapnuo mu na uho (ne tako tiho da ga novinari katoličkog dnevnika L`Osservatore Continuo nisu mogli čuti): “Idite, idite, blagoslovljeni mladići! Smrt Turčinu. Tko zna gdje biste vi sada bili da nema ovog svetog rata!”
1979.
s talijanskog prevela Nela Rubić
* Ovi su Ecovi tekstovi objavljeni u knjizi “Il secondo diario minimo”, Bompiani, Milano, 1992. U. Eco svoje kratke dnevničke komentare o pojavama iz svakidašnjeg života, a osobito mu je drago parodiranje talijanskih ideoloških i političkih kampanilizama, od 1986. godine, redovno objavljuje u tjedniku L`Espresso.

tačno.net
Autor 19.1.2013. u 14:59

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija