Umiranje ex-yu država

Povezani članci

• Boris Dežulović o spomeniku preživjelom partizanu koji je oživio ustaške zombije
• Kako je “dolijala” Dijana Čuljak
• Eurokrati, profiteri i crkvena (ne) tolerancija
• Bilježnica Robija K.: Park sajd ov lajf
• Otvoreno pismo pobjednicima: FUJ!
• Kosturi iz Kosoričinog ormara. (I sefa, i vrta…)

I tako dobivamo završni okvir, ramu za sliku raspada Jugoslavije. Vidjevši da se Sovjetski Savez relativno mirno raspada, na Zapadu su zaključili da više ne treba kočiti ni raspad puno uzornije jugoslavenske federacije, nego ga i poticati. Nije ih bilo briga kako će funkcionirati novonastale države, pa ih sada nije briga ni što one tiho umiru. Najprije BiH, s najviše bremena na leđima, a onda redom i ostale.

Piše: Marinko Čulić, Novossti

U moru podataka o uništavajuće lošoj ekonomskoj i socijalnoj situaciji u Bosni i Hercegovini, koji su objavljeni nakon izbijanja nereda u toj zemlji, ima jedan koji se izravno tiče Hrvatske. On kaže da se dramatično stanje u BiH dodatno pogoršalo zbog hrvatske ekonomske krize, jer je mnogo zaposlenih iz BiH koji su radili u ovdašnjim građevinskim i turističkim tvrtkama ostalo bez posla, pa su se morali vratiti kućama. Dakle val recesije slobodno prelazi granice ovdašnjih država, kao što je to svojedobno bilo i s brojnim “komparativnim prednostima” solidno organizirane 20-milijunske zemlje. Doduše, recesija slobodno cirkulira i drugdje u Evropi, posebno na njenom jugu, ali to ovdje ima i specifičnu “dodanu vrijednost”. Zna se, naime, da je država BiH nastala devedesetih na razmeđu dvaju nacionalnih projekata (srpskog i hrvatskog), na koji se onda naslonio i treći (muslimanski). Da bi zatim međunarodna zajednica isprojektirala novu državu kao, malne, prostu matematičku rezultantu tih dvaju (triju) projekata. To, kao što se i iz najnovijih događaja vidi, nije uspjelo, pri čemu se po stotinu puta ponavljaju manje-više iste dijagnoze zašto je tome tako, ali nema ključne karike koja sve to povezuje. Ta ključna karika izgleda otprilike ovako.

Bosna i Hercegovina je neuspješan projekt, koji u ovakvom obliku vjerojatno ne može opstati, ali ne samo zbog unutrašnjih razloga, nego i zato što je okružena državama koje su isto toliko, ili samo nijansu manje, neuspješni projekti – Hrvatskom i Srbijom. Te dvije države danas su tvorevine koje tavore na rubu ekonomske samoodrživosti, i to toliko ustrajno i beznadno da je i ovdje otvoreno pitanje koliko to još može opstati. Neću puno okolišati oko toga. Nakon što više od dva desetljeća bezuspješno pokušavaju dostići razinu razvoja iz vremena ex-Jugoslavije, jasno je da te dvije države ekonomski odumiru, i to u paketu sa svim ostalim, od afrički ubogog Kosova do nekadašnjeg pijemonta Slovenije. Ali prve dvije su najzanimljivije. One su najizravnije uključene u najnovija zbivanja u Bosni, a tragika današnjeg trenutka sastoji se u tome da te dvije države zaostaju ne samo u odnosu na same sebe unatrag 20-30 godina, nego i u odnosu na BiH. Samo jedna ilustracija. Prije trideset i nešto godina u Mostaru je počela proizvodnja lakog helikoptera Gazelle po licenci iz Francuske, koji je bio toliko kvalitetan i usto jeftiniji od onoga u matičnoj tvornici da su ga kupovali – i sami Francuzi. Sve je to u međuvremenu otišlo u vražju mater. Logika periferijskog kapitalizma srezala je ovdašnju industriju na razinu stolnog ventilatora, ako i toliko, i to ne samo u slučaju BiH, nego i Hrvatske i Srbije.

Te dvije najveće države na ovom prostoru nisu više kao dosad lokomotive razvoja ex-yu regije, nego im i samima treba vučno vozilo, što ovisi o dobroj volji Bruxellesa i Washingtona, tih navodnih garanta njihovog postkomunističkog razvoja. Ali zato im je Dayton ostavio još uvijek dovoljno snažne poluge da utječu na zbivanja u bosanskohercegovačkoj “fabrici gnjeva” (izraz koji se pojavio ovih dana), pa čak i da izvoze u nju svoje unutrašnje napetosti. Dogodilo se to, sažeto rečeno, po ovakvom scenariju. Srpska i hrvatska država organizirale su se kao strogo unitarističke tvorevine, riješivši se svojih glavnih nacionalnih manjina (Hrvatska) ili im oduzimajući autonomni status (Srbija). Pa sada jedna drugoj i ostalim manjinskim narodima jamče autonomiju isključivo na prostoru treće države, Bosne i Hercegovine. BiH je tako postala odlagalište, stovarište svega onoga (decentralizacija, federalizacija) što Hrvatska i Srbija nisu htjele na svome tlu, štoviše, ratovale su protiv toga, iako, naravno, nije samo to. Njeno današnje ustavno uređenje uvjetovano je složenim bošnjačko-srpsko-hrvatskim nacionalnim sastavom stanovništva, i u njemu nema ničega što bi samo po sebi bilo loše. Ali je loše što se pod pokroviteljstvom istočnog i zapadnog susjeda, a uz pristanak međunarodne zajednice, stalno iznova redefiniraju unutrašnji međunacionalni odnosi u BiH, i to ovih dana uživo gledamo.

Najprije je sa zagrebačke i beogradske adrese, i s adresa u BiH koje ove kontroliraju, pušten glas da ova bh. pobuna nema nikakve veze sa socijalnim (klasnim) nezadovoljstvom, nego da je riječ isključivo o “bošnjačkoj revoluciji”. Dakle o nečemu što ima prvenstveno nacionalni (nacionalistički) predznak. Ali odmah se vidjelo da je takav glas pušten samo zato da bi spomenute adrese podebljale baš taj predznak i učinile ga dominantnim. Tako se pojavila ideja (Milorad Dodik) da se BiH reorganizira u konfederaciju triju konfederalnih jedinica (srpske, bosanske i herceg-bosanske), a ponovno je, uz prigodno pojačavanje, aktivirana i ideja o “trećem”, hrvatskom entitetu. Na ovo s bošnjačke strane dolazi ideja unitarno preuređene BiH, tako da se ušančuju tri navodno nepomirljivo antagonizirana stanovišta, iako je prije riječ o tri varijacije atrofiranja zemlje i njenog gašenja kao realne države. U stvarnosti tog antagonizma nema ili ga nema u mjeri kako se to želi predstaviti. U Titovo vrijeme BiH je bila organizirana kao unitarna država, ali sa strogo provedenim paritetom nacionalne zastupljenosti, i to je, hvala bogu, funkcioniralo bolje nego danas. I ideja trećeg entiteta prestala bi biti bauk ako bi se entitetske vođe obavezalo da će primijeniti najviše demokratske standarde, omogućiti povratak protjeranog stanovništva, osigurati mu maksimalna manjinska prava, iskorijeniti političku i inu korupciju…, a sve to tim bandama, naravno, ne pada na pamet.

Čak ni Dodikova ideja o pretvaranju BiH u konfederaciju nije sasvim za odbaciti jer je, doduše mimo njegove volje, odličan podsjetnik na nešto slično otprije dvadeset godina. Tada je Vašingtonskim sporazumom uglavljeno da će se netom formiranoj bošnjačko-hrvatskoj Federaciji kasnije priključiti i Republika Srpska, što bi stvorilo sasvim drukčiji tip države od današnje BiH. Ali to se nikada nije dogodilo. Najprije su godinu dana poslije na to zaboravili kreatori Daytona, a zatim i svi ostali kojima je bila dužnost da se toga sjete. Dakle nije problem u tome da rješenja nema, nego u tome da ima previše onih koji to rješenje ne žele.

I tako dobivamo završni okvir, ramu za sliku raspada Jugoslavije. Vidjevši da se Sovjetski Savez relativno mirno raspada, na Zapadu su zaključili da više ne treba kočiti ni raspad puno uzornije jugoslavenske federacije, nego ga i poticati. Nije ih bilo briga kako će funkcionirati novonastale države, pa ih sada nije briga ni što one tiho umiru. Najprije BiH, s najviše bremena na leđima, a onda redom i ostale.