Umjerene smrti

Viktor Ivančić
Autor 24.7.2016. u 09:59

Izdvajamo

  • Je li ta država ikada postala išta više od alibija? Je li se ta država ikada pokušala ‘srediti’ tako da ne služi kao izlika za Glavaševe akumulatore? Ili: Što se to, nakon svečanoga ‘poroda’ hrvatske države, značajno promijenilo u trajno tragičnoj egzistenciji prosječnog Hrvata, ne računamo li promjenu njegove sposobnosti moralnog rasuđivanja? Ništa naročito, glasio bi iskren odgovor. Tresla se brda, rodio se pacov.

Povezani članci

Umjerene smrti

Dionice Branimira Glavaša, križanca između heroja i zločinca, očigledno dobro stoje na oba kraja političkog spektra, s tim da je hrvatski politički spektar – kada su na stvari domovinske svetinje i nepisani državotvorni molitvenik – sasvim karakteristično jednobojan

Prije nekih dvadeset godina Vladimir Šeks je mlađahnim čitateljima tadašnjega Studentskog lista slikovito objašnjavao tajnu stvaranja hrvatske države. ‘To je porod’, rekao je, ‘ruke moraju biti i krvave i nečiste’.

Porođajna metafora, upotpunjena krvlju okupanim ambijentom, naglašavala je svečani karakter stvaralačkog čina, koliko god on bio bolan i mučan. Da nije bilo te obaveze – da je hrvatska državnost, umjesto u mitskom, tumačena u ključu koji će imati kakvog-takvog dodira s realnošću – Vladimiru Šeksu stajala bi na raspolaganju mnogo prozaičnija metaforička oruđa. ‘To je proljev’, mogao je reći, ‘školjka mora biti i zaštopana i nečista’.

Dva desetljeća kasnije, a četvrt stoljeća nakon ‘krvavih i nečistih’ porođajnih muka, uglavnom se govori o ‘sređivanju države’, mada je najmilije novorođenče u međuvremenu ne samo odraslo i sazrelo, nego se već i bračnim zavjetom povezalo s poželjnim zapadnim partnerom, deponirajući svoju čuvenu samostalnost & suverenost u muzej dragih uspomena. Ipak, ‘sređivanje države’ ostaje trajni zadatak, o čijoj izvedbi mnogi imaju uzbudljive ideje.

Krešo Beljak, predsjednik Hrvatske seljačke stranke, koja je nedavno iz koalicijskog brloga HDZ-a prešla u koalicijski čopor SDP-a, novinaru Večernjeg lista tako objašnjava što bi sve trebalo učiniti da se napokon možemo podičiti ‘sređenom državom’. Za početak valja ‘ispraviti stvari koje vrijeđaju zdravu logiku’. ‘Primjerice’, rekao je, ‘da se izmijeni zakon kako se više ne bi moglo dogoditi da netko s pedeset prometnih prekršaja prođe nekažnjeno i potom za volanom pokosi pješaka na pločniku. To je anomalija sustava, to se ne može dogoditi u sređenoj državi.’

Novinar, očito nedovoljno impresioniran zalaganjem za prometni red, pita potom šefa HSS-a bi li mu, u sklopu koalicijskog čopora SDP-a, prihvatljiv politički partner bio i Branimir Glavaš. Svakako, odgovara Krešo Beljak, pod uvjetom da Glavašev HDSSB odustane ‘od nekih loših stvari’. Na primjer od postrojavanja crnokošuljaške garde, što je, po Beljakovu sudu, bilo ‘potpuno nepotrebno’. ‘Ali Glavaš je ležao u zatvoru zbog ratnog zločina?’ inzistira jezičavi novinar. A Krešo Beljak odgovara:

‘Ja o tome imam osobno mišljenje. Poštujem hrvatske institucije i njihove odluke, ali isto tako je činjenica da je Glavaš heroj Domovinskog rata i to mu nitko ne može osporiti, a ratni zločin ili ne, u gradu koji je s tri strane u okruženju, na koji svakodnevno padaju na tisuće granata… U tom kontekstu govoriti o ratnom zločinu meni kao branitelju prilično je upitno.’

‘Dakle, vi smatrate da u tim okolnostima vrijede drugačija pravila i zakoni?’ zakera dalje novinar. A Krešo Beljak odgovara: ‘U ratu općenito vrijede drugačija pravila. No treba jasno razlikovati zločine koji su se događali u Lori ili u Zagrebu ili nakon Oluje – što su evidentno ratni zločini, od onoga što se događa u afektu u neposrednoj ratnoj opasnosti, u borbi.’

Novinar Večernjeg lista tu se naglo gasi i vraća tekućoj prometno-političkoj problematici. Ne pita, na primjer, kako se to ‘u borbi’ nalijeva sumporna kiselina u ždrijelo nekom zarobljenom civilu srpske nacionalnosti i zašto se ta ‘borba’ vodi u garaži smještenoj ispod prozora Glavaševe kancelarije. Ili kakva je to ‘borba’ u kojoj zarobljeni civili bivaju dovedeni na obalu Drave, s ljepljivom trakom preko usta i žicom vezanim rukama iza leđa, pa im se onda ljubazno isporučuje metak u glavu, a zatim ih se pušta da mirno otplove niz pitomu hrvatsku rijeku.

Da novinar to pita, da kojim slučajem slijedi liniju zdravoga razuma kakvom se kratkotrajno zaputio, i da Krešo Beljak kojim slučajem odgovori nešto što bi slutilo barem na minimalni dosluh s donjim pragom običnoga ljudskog morala, eto nas u nedopuštenoj zoni: bilo bi to kao da Vladimir Šeks stvaranje hrvatske države, umjesto s ‘porodom’, usporedi s ‘proljevom’, a one ‘krvave i nečiste’ ruke zamijeni zasranom zahodskom školjkom.

Ne može se slično svetogrđe očekivati od Večernjeg lista i Kreše Beljaka, a od Vladimira Šeksa pogotovo. Time što su izvele porođaj, krvave i prljave ruke dio su mitsko-medicinskog, a ne kriminalnog pothvata. One su proizvele sveti život (hrvatske države), a što su pritom prouzročile i cijeli niz nepotrebnih smrti (srpskih civila) samo je dokaz više o težini njihova djela i veličanstvenosti onoga što je iz tog krvavog pira rođeno. Ne postoji državotvorna, autentično hrvatska optika koja bi tim rukama odrekla herojske zasluge.

Zbog toga je Krešo Beljak, iako veli da ‘poštuje hrvatske institucije i njihove odluke’ – a ove su svojedobno, makar krajnje nevoljko, bile odlučile Glavaša poslati na višegodišnju robiju zbog nalogodavne uloge u likvidaciji desetaka civila nepoželjne nacionalnosti – čvrsto uvjeren da je njegov mogući politički partner ‘heroj Domovinskog rata’ i da mu to ‘nitko ne može osporiti’. Taj kategorični ‘nitko’ je, čini se, retoričko biće koje u sebi sažima presudan nacionalni imperativ, nešto poput utjelovljene jedinice kolektivnog morala: ‘nitko’ je etički standard što su ga ustanovili nitkovi.

A onda se u demokratskome carstvu nitkova vode konstruktivne rasprave i politička natjecanja oko metoda ‘sređivanja države’. Najprije treba ‘ispraviti stvari koje vrijeđaju zdravu logiku’, jer se u ‘sređenoj državi’ ne smije događati ‘da netko s pedeset prometnih prekršaja prođe nekažnjeno i potom za volanom pokosi pješake na pločniku’, ali će biti sasvim normalno, i čak vrlo poželjno, da netko tko je naredio bestijalno mučenje i ubijanje nekoliko desetaka civila bude zastupnik u hrvatskome parlamentu, uvažena javna ličnost, poželjan politički partner, štoviše, da ga se smatra ‘herojem Domovinskog rata’, bez obzira na faktografske izlišnosti što ih u presudama evidentiraju ‘hrvatske institucije’.

To je već zrela faza one heineovske farse koja nastupa nakon tragedije: toleriranje neodgovornih vozača, za razliku od toleriranja ratnih zločinaca, predstavlja ‘anomaliju sustava’. Ne smije ‘sređena država’ iskazivati sličnu mjeru razumijevanja prema divljacima za volanom kao prema cijenjenim i slavom opjevanim ubojicama. Ne može ‘sređenoj državi’ pješak na pločniku biti jednako bagatelan kao civil u garaži koji pod prisilom ispija akumulatorsku kiselinu, jer se time ‘vrijeđa zdrava logika’. A zdrava je logika utvrđena aksiomom: Nitkov ne može Glavašu osporiti da je nacionalni heroj!

Ne pada mi na pamet, nakon ovoliko godina, Krešu Beljaka objeđivati kao političkog izuzetka. Naprotiv, on je jedan od umjerenijih aktera na sceni, tipičan stanovnik hrvatskoga političkog centra koji, nastupajući u ime premoćne većine, artikulira građanski uljuđeno prostaštvo i demonstrira normalnost ekstremizma koji bukti u društvenome središtu. Dionice Branimira Glavaša, križanca između heroja i zločinca, očigledno dobro stoje na oba kraja političkog spektra, s tim da je hrvatski politički spektar – kada su na stvari domovinske svetinje i nepisani državotvorni molitvenik – sasvim karakteristično jednobojan.

Naoružan blaženom ravnodušnošću i moralnom tupošću, hrvatski politički centrist – bio on iz HSS-a ili kakvoga drugog paradnog stada – stoga sasvim lijepo i bez nelagode živi uz svoju usmrđenu toaletnu školjku, to jest uz svoju hrvatsku državu, u čiju je odvodnu rupu u više turnusa sasuta impresivna količina gadosti, da bi onda cijeli taj proces bio prikladno historiziran u onu Šeksovu ginekološku legendu s krvavim rukama u sretnom završetku.

Je li ta država ikada postala išta više od alibija? Je li se ta država ikada pokušala ‘srediti’ tako da ne služi kao izlika za Glavaševe akumulatore? Ili: Što se to, nakon svečanoga ‘poroda’ hrvatske države, značajno promijenilo u trajno tragičnoj egzistenciji prosječnog Hrvata, ne računamo li promjenu njegove sposobnosti moralnog rasuđivanja?

Ništa naročito, glasio bi iskren odgovor. Tresla se brda, rodio se pacov.

 

portalnovosti.com

Viktor Ivančić
Autor 24.7.2016. u 09:59

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija