Umjesto prvomajske čestitke

Muzafer Šehović
Autor 30.4.2021. u 15:04

Izdvajamo

  • U jeku agresije i neizvjesnih ratnih dana, dok su građani vodili surovu bitku za preživljavanje, a borci na linijama širom Bosne i Hercegovine odolijevali napadima agresora, političkoj eliti iz vladajućih stranaka je očigledno prioritet bilo nešto sasvim drugo, odnosno stvaranje preduslova da se nekada u skoroj budućnosti odabranim i njima odanim osobama omogući privatizacija i ovladavanje društvenom imovinom. Da pojasnimo, privatizacija se u principu odnosi na većinu proizvodnih, industrijskih i uslužnih preduzeća, dok je za najveća preduzeća (tipa Elektroprivreda, Telekom, Pošta...) postavljena strategija ovladavanja istim kako bi dugoročno bili izvor crpljenja novca za finansiranja stranaka na vlasti kao i preduzeća za uhljebljavanje isključivo odanih stranačkih kadrova i članova uže i šire familije.

Povezani članci

Umjesto prvomajske čestitke

Foto: fitz.cam.ac.uk

Privatizacijskom pljačkom uništeno je na stotine preduzeća i fabrika, hiljade radnika je ostalo bez posla, ali niko se nije bunio, nije bilo protesta. Radnička klasa je prvo, nacionalno podijeljena, opljačkana i ponižena, a zatim od sindikata i ljevičarskih stranaka/partija izdana i prepuštena sama sebi, zbunjena i neorganizovana. Zato će i ovaj Prvi maj proteći u znaku uvelih crvenih karanfila i sjetnog prisjećanja na žrtve sa početka ovog teksta. Niko se neće buniti, neće biti protesta, kapitalisti, tajkuni, sindikalci i opozicionari mogu mirno po svjetskim mondenskim destinacijama uživati u produženom vikendu. Radnicima ostaje roštilj sa siromašnim sadržajem i nada da će crveni karanfili opet procvjetati na reverima proletera.

Crveni karanfil je simbol borbe radničke klase u svijetu a sve je, da se podsjetimo, počelo u Čikagu velikim radničkim demonstracijama održanim 1. maja 1886. godine. Na protestima je učestvovalo nekoliko desetina hiljada radnika, tražeći veće nadnice i bolje uslove rada. Moto tih demonstracija bile su tri 8 – 8 sati rada, 8 sati odmora, 8 sati kulturnog obrazovanja. U žestokim sukobima sa policijom poginulo je šest radnika uz veliki broj povrijeđenih. Petorica vođa protesta su kasnije osuđena na smrt, a troje na dugoročne kazne zatvora. Plaćena je visoka cijena, ali očigledno drugačije nije moglo. Kroz čitav devetnaesti vijek trajala je neprestana borba radnika za svoja prava, a 1. maj se od 1890. godine obilježava i slavi kao Međunarodni praznik rada. Ta borba je urodila plodom i radnici su u dobroj mjeri došli do ostvarenja svojih opravdanih zahtjeva. Posebno se to odnosi na našu nekadašnju zajedničku domovinu SFRJ, gdje se 1. maj proslavljao u istinskoj prazničnoj atmosferi promovišući uspjehe u dostignućima radničkih prava. Vrhunac tih prava ogleda se kroz Socijalističko samoupravljanje, radničke savjete, savez sindikata, a titular vlasništva nad sredstvima proizvodnje bilo je društvo, što znači, u prvom redu radnici, čime se ostvarila renesansna komunistička parola – Fabrike radnicima. Sa krvavim raspadom SFRJ mjesto, uloga i značaj radničke klase se mijenja nagore, naravno, 1. maj je još uvijek praznik rada, ali samo na simboličnoj ravni. Tako je širom bivše SFRJ, a posebno je to izraženo kod nas u Bosni i Hercegovini, gdje su uslovi rada slični onima sa početka teksta. Ali, niko se ne buni, nema protesta, crveni su ovdje karanfili odavno uveli.

Zašto je to tako više je razloga, ali sve je za radničku klasu krenulo na dole te teške ratne 1994. godine kada se usvajanjem Zakona o pretvorbi društvene svojine u BiH (Službeni list 33/94), vrši pretvorba društvene imovine u državnu imovinu čime se do tada sva imovina u društvenom vlasništvu pretvara u državnu imovinu. Treba li podsjećati da su za usvajanje ovog zakona onako sestrinski glasali zastupnici SDA i HDZ, dok je opozicija bila protiv. Za donošenje tog zakona bilo je od strane SDA i HDZ više smušenih pokušaja objašnjenja, mada je najiskreniji bio tadašnji resorni ministar Faruk Smailbegović (SDA) koji je izjavio da se usvajanjem ovog zakona stvaraju pretpostavke za privatizaciju. Niko se nije bunio, radnička klasa je bila na prvim borbenim linijama.

Dakle, u jeku agresije i neizvjesnih ratnih dana, dok su građani vodili surovu bitku za preživljavanje, a borci na linijama širom Bosne i Hercegovine odolijevali napadima agresora, političkoj eliti iz vladajućih stranaka je očigledno prioritet bilo nešto sasvim drugo, odnosno stvaranje preduslova da se nekada u skoroj budućnosti odabranim i njima odanim osobama omogući privatizacija i ovladavanje društvenom imovinom. Da pojasnimo, privatizacija se u principu odnosi na većinu proizvodnih, industrijskih i uslužnih preduzeća, dok je za najveća preduzeća (tipa Elektroprivreda, Telekom, Pošta…) postavljena strategija ovladavanja istim kako bi dugoročno bili izvor crpljenja novca za finansiranja stranaka na vlasti kao i preduzeća za uhljebljavanje isključivo odanih stranačkih kadrova i članova uže i šire familije.

Kontinuitet pljačke se nastavlja donošenjem Zakona o privatizaciji preduzeća (Službene novine Federacije BiH br. 27/97) i štampanjem i izdavanjem famoznih certifikata svim punoljetnim građanima Federacije BiH, s tim da su borci Armije BiH i HVO dobili i dodatne certifikate kao svojevrsnu novčanu nagradu za učešće u odbrambenom ratu 1992. – 1995. Daljnji scenario je vrlo jasan. Nezaposleni a demobilisani borci, većinom radnici, pogođeni besparicom, bili su primorani da certifikate prodaju na ulici i to za bagatelu,  1 – 3% nominalne vrijednosti. Oni koji su imali novce kupovali su te sramne certifikate, a u narednoj fazi tim istim certifikatima pokupovali sve što se moglo kupiti. Na žalost, novopečeni vlasnici ni u primisli nisu imali opciju revitalizacije i pokretanje proizvodnje, već su u prvom planu bile interesantne i atraktivne zgrade i lokacije gdje su planirani, a u narednoj fazi i izgrađeni veliki tržni centri, hoteli itd., a vrijedna sredstva za rad su završila najčešće na otpadima kao staro željezo. Privatizacijskom pljačkom uništeno je na stotine preduzeća i fabrika, hiljade radnika je ostalo bez posla, ali niko se nije bunio, nije bilo protesta. Radnička klasa je prvo, nacionalno podijeljena, opljačkana i ponižena, a zatim od sindikata i ljevičarskih stranaka/partija izdana i prepuštena sama sebi, zbunjena i neorganizovana. Zato će i ovaj Prvi maj proteći u znaku uvelih crvenih karanfila i sjetnog prisjećanja na žrtve sa početka ovog teksta. Niko se neće buniti, neće biti protesta, kapitalisti, tajkuni, sindikalci i opozicionari mogu mirno po svjetskim mondenskim destinacijama uživati u produženom vikendu. Radnicima ostaje roštilj sa siromašnim sadržajem i nada da će crveni karanfili opet procvjetati na reverima proletera.

Muzafer Šehović
Autor 30.4.2021. u 15:04

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija