Unija studenata RS: Šta na velikosrpskom znači antifašizam?

tačno.net
Autor 7.5.2016. u 10:40

Unija studenata RS: Šta na velikosrpskom znači antifašizam?

Foto: Ljupko Mišeljić

Oni mogu prećutati i Prijedor i Srebrenicu, i slaviti krsnu slavu i Dan Republike, i diskriminisati privatne fakultete – jer su antifašisti. Oni mogu prećutati i nazivanje studentskog doma po Radovanu Karadžiću jer je Karadžić, poznato je, stari antifašista.

Piše: Ljupko Mišeljić

Za druga bi se studentska tijela i moglo reći da djeluju antifašistički, ali za Uniju studenata RS nipošto. Njihovo je ukupno djelovanje i oglašavanje mnogo dublje na drugoj strani antifašizma. Da bi se to plastično dokazalo, dovoljno je pogledati njihovo djelovanje samo u ovoj godini, bez prethodnih. (Naravno, ne zato što su u prošlosti djelovali antifašistički, nego zato što i u ova prva četiri mjeseca vidimo da nisu.)

Ona prije svega nije Unija svih studenata, nego isključivo unija studenata javnih fakulteta u RS. Da za njih drugi pravi studenti ne postoje pokazali su i podržavajući Strategiju obrazovanja RS kojom se privatnim fakutletima ukida mogućnost školovanja pravnika, medicinara i pedagoga. Pokazali su to i brojnim žalbama i reagovanja za izjednačavanje studenata javnih i privatnih fakulteta. Ne podsjeća li to bar malo na fašizam?

Kad je Ustavni sud BiH donio odluku da je Dan Republike Srpske u BiH neustavan, Unija studenata stala je prva u njegovu odbranu. Ne zato što je odluka Ustavnog suda BiH neutemeljena, jer nije, nego zato što je Dan Republike praznik srpskog naroda u BiH. Naravno, priča je svedena na interpretaciju presude kao čina ukidanja i nepoštovanja Republike Srpske. Ni u jednom trenutku nije pomenuto da je osnovi razlog neustavnosti Dana Republike to što se tog dana slavi krsna slava (da, slava; da, vjerski praznik). Mladi antifašisti tada se nisu sjetili da u sekularnoj državi nema mjesta za slavljenje krsne slave. Nisu se čak ni sjetili da je BiH sekularna. Čak i da nije, nisu se sjetili da sekularnost i antifašizam idu ruku pod ruku. Masovno su pozivali studente na aktuelne časove sa Predsjednikom i stajali u odbrani “srpskog naroda u BiH” – sve češćeg objašnjenja Republike Srpske.

Njihov prijedlog je i u uvođenje srpskog jezika na sve javne fakultete u RS jer se tako, kako reče njihov predsjednik u izjavi za Nezavisne novine, “jer bi na taj srpski jezik bio očuvan i sačuvan od preimenovanja”. (Pritom misleći na “preimenovanja” u bosanski, hrvatski i crnogorski.)

Shvatanje Unije studenata RS, kao i kompletne političke scene u RS, izgledno je, svodi se na činjenicu da je Republika Srpska sinonim za “srpski narod u BiH”. To izrazito nacionalno svrstavanje Unije studenata vidi se i ovih dana kada njene delegacije odlaze i polažu cvijeće na obilježavanjima zločina nad Srbima. Vidi se i u tekstovima koje objavljuju kao svoj stav, i u tekstovima koje prenose potvrđujući taj stav. Ne postoji nikakva njihova reakcija na obilježavanje Dana bijelih traka, ili na bilo koji drugi zločin počinjen u RS, osim onih nad Srbima.

Nikakva reakcija nije stigla ni kad je Studentski dom u Palama dobio naziv po Radovanu Karadžiću, “prvom predsjedniku RS”, pred kojim se istovremeno u Haškom tribunalu vodilo suđenje za genocid, etničko čišćenje, zločin protiv čovječnosti i osam drugih tačaka. Nije stigla ni kada je taj isti Radovan Karadžić u cijelom svijetu dobio legitimnu, pravnu apoziciju – presuđeni ratni zločinac. Ili u toj Uniji ima previše budućih pravnika, koji presudu tumače prvostepenom, a premalo menadžera, lingvista i komunikologa koji bi se bavili reputacijom; ili nema antifašista koji bi se digli i reagovali.

Jedno je jasno – u toj Uniji studenata ima puno latentnih istoričara, koji od čitave istorije najviše vole revizionizam. Ima i politikologa i sociologa kojima je, izgleda, najdraža tehnika nacionalna propaganda. Ona najgora, crvenocrna – komunistički nacionalizam.

Kako je moguće, onda, da su studenti antifašisti u isto vrijeme i studenti revizionisti. Ko je, kada i kako u okviru antifašističkog djelovanja uspio uklopiti borbu za prihvatanje vjerskih praznika kao državnih, diskriminaciju privatnih visokoškolskih ustanova, borbu za nepreimenovanje srpskog jezika.

Naravno, nije Unija studenata Republike Srpske jedina koja se koristi istorijskim revizionizmom i crvenocrnom propagandom, niti su ga oni izmislili. Nije ga izmislio ni politički, kulturni i akademski vrh RS. Da jesu, bar bi ih se moglo poštovati u domenu inovacije. Oni su ga samo preuzeli i interpretirali na domaćem terenu. Unija studenata RS ga je samo nastavila njegovati među mladim, budućim akademskim građanima RS – akademskim Srbima (Ne građanima, jer u političkoj percepciji RS ne postoje građani – postoje samo Srbi i oni koji su nekad bili Srbi, pa se povampirili i počeli pucat po Srbima).

Opet, ni politički, kulturni i akademski vrh Republike Srpske nije jedini koji se služi ovakvim modelom. Oni su to, kao i novi hrvatski vrh, preuzeli od Rusa. Dok se ruski antifašizam u Donjecku i Makajevki brani teškim artiljerijskim napadima na teritoriju Ukrajine, Ukrajinci su fašisti, jer se brane na svojoj zemlji. Dok su komunizam i fašizam totalitarni režimi, NDH i Jugoslavija su praktično isto, a Hrvatska nema nikakve veze sa Jugoslavijom. Dok se zatire sve što ima srpski i jugoslovenski prizvuk, moderna Hrvatska se temelji na Domovinskom ratu, čija ideja doživljava vaskrsnuće sa HDZ-om i njihovim domoljubnim, neoustaškim pokretom. Dok je Republika Srpska antifašistička, oni koji su se borili za RS su antifašisti, a svi ostali, logično – fašisti.

Taj revizionizam praćen crvenocrnom propagandom komunističkog nacionalnizma omogućava da Republika Srpska brani svoju trenutnu velikosrpsku politiku velimirovićevskog nacionalizma braneći svoj nastanak (protjerivanje i etničko čišćenje svega nesrpskog, nepravoslavnog).

Upravo taj revizionizam omogućuje delegaciji Unije studenata RS da, pod okriljem antifašizma, obilježava pomene i godišnjice napada na Srbe tokom devedesetih. Svi su drugi, osim Srba, u proteklom ratu, prema toj ideji antifašističke RS, stradali od antifašista. Svi su drugi, osim Srba, u proteklom ratu, dakle, bili fašisti. Na kraju krajeva, oni drugi nisu stradali od antifašista –oni su se samogranatirali, samoprogonili, samoočistili.

Tako je danas. za politički vrh, fašista svako ko Republici Srpskoj brani da, u sekularnoj državi, slavi “krsnu slavu”, veliča ratne zločince, opovrgava konstitutivnost Hrvata i Bošnjaka sa Srbima u izbornom ili školskom sistemu.

Pošto se, konačno, nikakav antifašizam na prostorima bivše nam pokojnice ne može desiti bez Srba, a Srba u BiH nema bez RS, lako je shvatiti da je Republika Srpska antifašistička. Jedini je problem što ona to nije, i što je poslije (zasad) posljednjeg rata i srpska nacionalna politika izgubila ikakvu mogućnost da ikad više Srbe smatra žrtvama. Pored toga, izgubljena je svaka mogućnost da se bilo kakvo takvo djelovanje naziva antifašističkim.

Osim za Ruse – oni su ipak oprobani, stari antifašisti. Osim za HDZ-a, Karamarka i Grabar-Kitarević i njihov antitotalitarni, domoljubni neoustaški pokret.

Osim za Uniju studenata Republike Srpske. Oni mogu prećutati i Prijedor i Srebrenicu, i slaviti krsnu slavu i Dan Republike, i diskriminisati privatne fakultete – jer su antifašisti. Oni mogu prećutati i nazivanje studentskog doma po Radovanu Karadžiću jer je Karadžić, poznato je, stari antifašista.

tačno.net
Autor 7.5.2016. u 10:40

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija