Uporno negiranje presude visokorangiranih učesnika na razini je udruženog zločinačkog pothvata

Nikola Bajto
Autor 30.11.2017. u 10:51

Uporno negiranje presude visokorangiranih učesnika na razini je udruženog zločinačkog pothvata

Žalbeno vijeće potvrdilo je da je Tuđmanov politički cilj bila podjela BiH između Hrvatske i Srbije, da su vodeći ljudi Hrvatske i Herceg-Bosne formirali udruženi zločinački pothvat radi etničkog čišćenja muslimanskog stanovništva i da je Hrvatska zbog slanja HV-a i opće kontrole nad strukturama Herceg-Bosne bila agresor na susjednu zemlju

Pravomoćna presuda hercegbosanskoj šestorki, koju je u srijedu ujutro, prekinut samoubilačkim činom osuđenog Slobodana Praljka, pročitao predsjednik peteročlanog Žalbenog vijeća i samog Haaškog tribunala, malteški sudac Carmel Agius, potvrdila je sve najteže kvalifikacije iz prvostupanjske presude Raspravnog vijeća, koje se odnose na odgovornost političkog i vojnog vrha Hrvatske za mnogobrojne ratne zločine počinjene tokom hrvatsko-bošnjačkog sukoba u Bosni i Hercegovini.

Žalbeno vijeće potvrdilo je zaključak Raspravnog vijeća da je politički cilj Franje Tuđmana i drugih bio formirati hrvatski entitet u granicama Banovine Hrvatske iz 1939. godine i podijeliti BiH između Hrvatske i Srbije, da je zbog ostvarenja tog cilja formiran udruženi zločinački pothvat čiji su članovi bili ljudi iz političkog i vojnog vrha Hrvatske i Herceg-Bosne, da je njihov zločinački cilj bilo uspostavljanje hrvatske dominacije putem etničkog čišćenja muslimanskog stanovništva, da je taj cilj proveden upotrebom političkog i vojnog aparata Herceg-Bosne te uz direktnu intervenciju Hrvatske vojske, da je zbog toga, kao i zbog postojanja opće kontrole Hrvatske nad Hrvatskim vijećem obrane (HVO) i vlastima Herceg-Bosne, hrvatsko-bošnjački sukob imao međunarodni karakter. Drugim riječima, da je Hrvatska bila agresor u BiH.

Neprihvaćanje presude i negiranje stvarnosti radi manipulacije javnošću po svojem je obimu, sistematičnosti i brojnosti visokorangiranih učesnika posve na razini udruženog zločinačkog pothvata

Iako su pojedini elementi žalbi šestorice optuženika usvojeni, poput ukidanja krivnje za posljedice rušenja Starog mosta u Mostaru ili razaranja četiriju sela u općini Gornji Vakuf, Agiusovo Žalbeno vijeće odbacilo je ama baš svaku žalbu usmjerenu na temeljne zaključke prvostupanjske presude i potvrdilo izrečene zatvorske kazne sudionicima udruženog zločinačkog pothvata, nekadašnjim političkim i vojnim vođama Herceg-Bosne Jadranku Prliću (25 godina), Brunu Stojiću (20 godina), Slobodanu Praljku (20 godina), Milivoju Petkoviću (20 godina), Valentinu Ćoriću (16 godina) i Berislavu Pušiću(10 godina). Žalbeno vijeće odbilo je žalbe optuženih u pogledu obima, cilja i ključnih sudionika udruženog zločinačkog pothvata, potvrdivši time navode optužnice prihvaćene u prvostupanjskoj presudi, po kojoj su među glavnim sudionicima, uz pokojnog predsjednika Hrvatske zajednice (kasnije Republike) Herceg-Bosne Matu Bobana, bili još i tadašnji hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, hrvatski ministar obrane Gojko Šušak i načelnik Glavnog stožera Hrvatske vojske Janko Bobetko. Imena te trojica najviših hrvatskih političkih i vojnih dužnosnika bila su, štoviše, navedena na prvim mjestima liste sudionika zločinačkog pothvata, pri čemu je Franjo Tuđman imao vodeću ulogu u kreiranju i nametanju hrvatske ratne politike provođene u BiH; bio je, u kriminalnom smislu, i mozak i šef te zločinačke bande.

Da je podjela BiH između Hrvatske i Srbije bila politički cilj Franje Tuđmana, izrijekom stoji u sada potvrđenoj prvostupanjskoj presudi, koja je pobrojala njegova učestala pozivanja na potrebu uspostavljanja granica Banovine Hrvatske, kojom je Tuđman do te mjere bio opsjednut da je u tadašnjim razgovorima s vodstvom Herceg-Bosne često naglašavao da je Banovina s razlogom spomenuta u preambuli hrvatskog ustava.

‘Vijeće zaključuje da je krajnji cilj rukovodstva HZ(R) HB i Franje Tuđmana tokom perioda na koji se odnosi Optužnica bilo uspostavljanje hrvatskog entiteta dijelom u granicama Banovine Hrvatske iz 1939. godine, kako bi se omogućilo ujedinjenje hrvatskog naroda. Taj hrvatski entitet u BiH trebao je da se u slučaju eventualnog raspada BiH direktno pripoji Hrvatskoj ili, u protivnom, da egzistira kao nezavisna država unutar BiH, čvrsto povezana s Hrvatskom’, stajalo je u prvostupanjskoj presudi. Da bi se taj politički cilj ostvario, bilo je neophodno promijeniti nacionalni sastav stanovništva na teritorijima za koje se tvrdilo da pripadaju Herceg-Bosni, zbog čega je najkasnije sredinom siječnja 1993. godine uspostavljen udruženi zločinački poduhvat. Tu pravnu formulaciju Žalbeno vijeće izmijenilo je jedino u pogledu trajanja pothvata, čiji je početak u odnosnu na počinjene zločine premjestilo sa siječnja na lipanj 1993. godine. Kako bi ostvarili cilj etničkog čišćenja, stajalo je dalje u prvostupanjskoj presudi, članovi udruženog zločinačkog pothvata poslužili su se političkim i vojnim aparatom Herceg-Bosne i HVO-a, ali i direktnom intervencijom Hrvatske vojske. Žalbeno vijeće potvrdilo je zaključak Raspravnog vijeća o postojanju međunarodnog sukoba, pa čak i proširilo njegov vremenski i geografski doseg.

Da je Hrvatska bila agresor u BiH, odnosno da je hrvatsko-bošnjački sukob imao karakter međunarodnog sukoba, Raspravno vijeće zaključilo je već zbog činjenice da su snage Hrvatske vojske u više prilika bile prisutne na području BiH i sudjelovale u borbama, što je predstavljalo direktnu intervenciju Hrvatske u ratu u susjednoj zemlji. Osim toga, Raspravno vijeće je utvrdilo da je Hrvatska imala opću kontrolu nad HVO-om i vlastima Herceg-Bosne, koja se iskazivala na više načina. Hrvatska je imenovala i razrješavala generale i visoko rukovodstvo HVO-a te slala oficire HV-a iz Zagreba u sastav HVO-a, među kojima su bila i trojica zapovjednika Glavnog stožera HVO-a, optuženici Milivoj Petković i Slobodan Praljak te Žarko Tole, koji su dakle istovremeno bili i oficiri Hrvatske vojske. Nadalje, Raspravno vijeće je utvrdilo da je postojalo združeno rukovođenje HV-a i HVO-a vojnim operacijama, da su zapovjednici HV-a izdavali naređenja zapovjednicima HVO-a, da je HVOdostavljao izvještaje hrvatskim vlastima, da je postojala logistička podrška iz Hrvatske putem financiranja, slanja oružja i opreme te pomoći u obuci. Ta opća kontrola Hrvatske nad HVO-om i vlastima Herceg-Bosne imala je i političke aspekte do te mjere da su Franjo Tuđman, Gojko Šušak pa i Mate Granić imali odlučujući utjecaj prilikom donošenja odluka o političkim strukturama Herceg-Bosne i postavljanjima njenih vodećih ljudi, od ministara i članova parlamenta do samog Mate Bobana kojeg je Tuđman na koncu smijenio s čela Herceg-Bosne zbog pritiska SAD-a.

Uoči donošenja presude vladala je velika neizvjesnost oko toga hoće li se kvalifikacije o udruženom zločinačkom pothvatu i agresiji Hrvatske u BiH održati, tim više što je u nekoliko ranijih presuda Haaškog tribunala, u predmetima protiv načelnika generalštaba Vojske Jugoslavije Momčila Perišića, funkcionara Državne bezbednosti Srbije Jovice Stanišića i Franka Simatovića, ratnog vođe bosanskih Srba Radovana Karadžića i, najnovije, generala Ratka Mladića, otpala direktna odgovornost političko-vojnog vrha Srbije za zločine Vojske Republike Srpske ili su Slobodan Milošević i drugi ljudi iz njegovog okruženja u Srbiji bili brisani s liste sudionika udruženog zločinačkog pothvata na području BiH. Do toga je došlo iako je bilo utvrđeno da je Srbija držala na plaći niz oficira i pružala financijsku i logističku podršku Vojsci Republike Srpske (VRS), jednako kao i Hrvatska HVO-u, no postojalo je nekoliko bitnih razlika. U tim je presudama utvrđeno da Perišić, na primjer, nije imao kontrolu nad vojnicima u BiH, koji su potpali pod komandu Mladićevog VRS-a i da je pomoć koju je pružao bila previše udaljena od relevantnih zločina glavnih počinitelja da bi on snosio odgovornost za njih, drugim riječima da nije bila specifično usmjerena na počinjenje zločina nego na pomaganje općih ratnih napora. Glavna je razlika dakle u direktnom sudjelovanju Hrvatske vojske u ratu u BiH i općoj kontroli koju su Tuđman, Šušak i Bobetko imali nad političkim i vojnim strukturama Herceg-Bosne. Transkripti Tuđmanovih sastanaka s političkim i vojnim vodstvom Herceg-Bosne, na kojima on kadrovira i postavlja specifične vojne ciljeve kao što su Bugojno ili Gornji Vakuf, napominjući da se tu radi o budućim granicama Hrvatske, zorno su svjedočanstvo razine vlasti koju je imao nad Herceg-Bosnom.

Franjo Tuđman, pokazuju ti zapisi, bio je protivnik ideje o Hrvatskoj do Drine, jer mu je bila odbojna zamisao o hrvatskoj državi s po dva milijuna Srba i muslimanskih Bošnjaka, i tražio je uspostavu etnički homogenog hrvatskog prostora u granicama nekadašnje Banovine Hrvatske, pritom ponavljajući svoju staru tezu da u zlu etničkog čišćenja ima i nekih dobrih posljedica. Žalbeno vijeće je listu zločina počinjenih s ciljem etničkog čišćenja tog teritorija nešto skratilo u odnosu na nalaze prvostupanjske presude, ali ne toliko da bi se umanjio zaključak o njihovoj sistematičnosti i provođenju prema istom obrascu.

Franjo Tuđman imao je vodeću ulogu u kreiranju i nametanju hrvatske ratne politike provođene u BiH; bio je, u kriminalnom smislu, i mozak i šef te zločinačke bande

Ta lista uključuje zločine protiv čovječnosti, teške povrede Ženevskih konvencija te zakona i običaja ratovanja, kao što su progoni na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi, ubojstva, silovanja, deportacije, prisilna premještanja, zatvaranja, uništavanje imovine širokih razmjera, okrutno postupanje, protupravni fizički rad, bezobzirno razaranje i pustošenje gradova, naselja ili sela. Riječ je o zločinima koji su počinjeni nakon što je HVO stekao kontrolu nad općinama na području Herceg-Bosne, kao što su Prozor, Čapljina, Stolac, Ljubuški, Vareš i druge, gdje su hapšeni, zatvarani i maltretirani vojnici Armije BiH i muslimanski muškarci, gdje su masovno hapšene žene, djeca i starci te nakon nerijetkog premlaćivanja, silovanja i ponekih ubojstava protjerivani izvan teritorija Herceg-Bosne, gdje su pljačkane i uništavane njihove kuće i stanovi. Obrazac je najjasnije pokazan u samom Mostaru. HVOje masovno hapsio Muslimane iz zapadnog Mostara i odvajao muškarce od žena, djece i staraca, zatvarajući i maltretirajući i jedne i druge u teškim uvjetima u pretrpanim zatočeničkim centrima i logorima. Čitave obitelji deložirane su i protjerane u istočni Mostar, koji je HVO od srpnja 1993. do travnja 1994. držao pod opsadom, granatirajući i gađajući iz snajpera ne samo njegove stanovnike, nego i pripadnike međunarodnih organizacija, te onemogućujući dostavu humanitarne pomoći. Sve to, uključujući i činjenicu da je stanovništvo istočnog Mostara bilo prisiljeno živjeti u izuzetno teškim uvjetima, bez hrane, vode, struje i adekvatne njege, potvrdilo je, odbijajući konkretne žalbe optužene šestorke, i Agiusovo Žalbeno vijeće.

Iza tog zločinačkog pothvata ostale su tisuće žrtava za koje u današnjoj službenoj Hrvatskoj nema nimalo suosjećanja, za razliku od solidarnosti koja se iskazuje osuđenim zločincima. Mjesecima uoči izricanja pravomoćne presude trajalo je prepariranje hrvatske javnosti za negiranje i neprihvaćanje presude, u slučaju da njome budu potvrđeni zaključci Raspravnog vijeća. U posljednjih nekoliko tjedana promovirane su knjige HDZ-ovog teškaša Vladimira Šeksa, ustavnog suca Mate Arlovića i samog optuženika Jadranka Prlića, kao i knjiga o generalu Praljku, iz kojih je crpljena argumentacija za poricanje njihove odgovornosti, ali prije svega odgovornosti Tuđmana i Hrvatske. Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović uputila je Praljku poruku podrške, a još u rujnu je ustvrdila da će Haaški tribunal izgubiti kredibilitet ako se potvrdi prvostupanjska presuda. Iščekujući presudu vodeći hrvatski mediji objavljivali su komentare ‘upućenih’ stručnjaka i svjedoka te vlastite analize po kojima se, bude li pravde, u pravomoćnoj presudi nipošto ne bi smjela održati nijedna od politički najtežih kvalifikacija.

Unatoč dugačkom popisu utvrđenih zločina, brojnim dokazima o Tuđmanovoj ulozi i samoj prvostupanjskoj presudi, hrvatsku se javnost uporno uvjeravalo da ništa od toga nije istina, kako bi nakon objave presude mogli biti inducirani šok i nevjerica, koji su došli do vrhunca kada je general Praljak tokom izricanja kazne počinio samoubojstvo, popivši otrov od kojeg je uskoro umro. Sabor je prekinuo zasjedanje, predsjednica je prekinula posjet Islandu, premijer je sazvao hitnu konferenciju za medije, a visoki politički dužnosnici, sadašnji HDZ-ovi i oni bivši – SDP-ovi i Mostovi – krenuli redati izjave o tome kako je presuda nepravedna, neprihvatljiva i neshvatljiva.

Nešto o tome je u svojem priopćenju, u kojem je izrazila žaljenje zbog Praljkove smrti i ponovila glavne naglaske presude, kazala i nevladina organizacija Documenta, navodeći, između ostalog, da u Hrvatskoj postoje otpori u suočavanju s nasljeđem rata u BiH jer ‘postoji značajan kontinuitet političkih, vojnih i obavještajnih elita koje su izravno sudjelovale u ratovima devedesetih i sa zabrinutošću prate ishod sudskih postupaka’. Ta količina upornog negiranja stvarnosti radi manipulacije javnošću po svojem je obimu, sistematičnosti i brojnosti visokorangiranih učesnika posve na razini udruženog zločinačkog pothvata.

Anto Nobilo: Premijer i predsjednica moraju osuditi zločince

Sve sam ovo predvidio, dakle imamo udruženi zločinački poduhvat, imamo, koliko sam vidio, i Tuđmana u njemu, imamo međunarodni oružani sukob i svima je potvrđena kazna. U ovom trenutku mislim da bi politički lideri Hrvata u BiH i politički lideri Hrvatske, prije svega mislim na premijera i predsjednicu, morali zauzeti stav prema ovoj presudi. Morali bi zauzeti čvrst stav u kojem bi osudili zločince i zločine koji su počinjeni u ime hrvatskog naroda i izraziti žaljenje svim žrtvama – komentirao je presudu za Novosti zagrebački odvjetnik Anto Nobilo, dodajući da Hrvati ne bi trebali biti taoci loših politika iz 1990-ih, a pogotovo Tuđmanove politike u BiH.

– Ako želimo imati dobre odnose s BiH i Bošnjacima, ako želimo ići naprijed, onda bi predsjednica i premijer trebali zauzeti jedan čvrst stav prema tim pojavama i distancirati se od Tuđmanove politike u Bosni i Hercegovini – zaključuje Nobilo.

AUTOR: Saša Kosanović

portalnovosti.com

UZP

Ilustracija: Šukrija Meholjić

Nikola Bajto
Autor 30.11.2017. u 10:51

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija