Upravo počinje globalna 1991. A koja je godina Hrvatskoj?

Izdvajamo

• Danas u Ukrajini, mnoge su sličnosti s hrvatskom 1991. i agonijom Jugoslavije, ali i jedna važna, upravo ključna razlika: Rusija danas ima mnogo manje argumenata za vojnu intervenciju nego što ih je 1991. u Hrvatskoj imala JNA, pri čemu su, dakako, svi ondašnji argumenti JNA bili argumenti sile. Pa ipak je Putin proveo svoju volju, zanemarivši ključne principe geostrateškog uređenja Europe u posljednjih trideset godina, ali i odbacivši načelo nepovredivosti granica suverenih država – učinivši, dakle, ono čega se svijet od Rusije bojao 1990. godine. I zato, ovo što je u Ukrajini danas učinio Vladimir Putin – da naočigled cijeloga svijeta, u samo dva sata, unilateralno prizna odmetnute pokrajine susjedne države i u njih istog trena pošalje vojsku – geostrateški je tektonski poremećaj i globalni šok koji će, čak ako se i izbjegne veliki rat, imati teške i dugogodišnje globalne posljedice, naročito u Europi.

Povezani članci

• Dežulović: Konačni dokaz da mitska zemlja Bosna i Hercegovina nije bila izmišljena i da je zaista postojala
• Slavo Kukić: Svjedočimo li još jednoj reinkarnaciji duha luburićevštine?
• Ministri postigli dogovor, na redu su vlade
• U kojem grobu leži zec?
• Crnogorcima za život nedostaje 200 eura
• Optimizam bez pokrića negativne trendove može samo dodatno zaoštravati

Foto: š.g

Hoće li Zoran Milanović i Andrej Plenković imati mudrosti da svoju zemlju, rubnu istočnu članicu EU i NATO saveza, provedu neokrznutu kroz ovu globalnu 1991. godinu što se upravo vraća – a da pritom ne naštete svojoj prvoj i najvažnijoj susjedi, Bosni i Hercegovini? To naime, kada se razgrnu magle ovdašnje male politike, ostaje jedno od ključnih pitanja balkanske budućnosti.

Ne može se dovoljno naglasiti sudbonosna, prijelomna važnost Putinova priznanja Donbasa i ruskoga vojnog upada u susjednu državu. Nije to sada više samo vojnopolitički obrazac – 2008. Gruzija, 2014. Krim, 2022. Donbas – sada je to i civilizacijska doktrina: Putinov govor 21. veljače navečer, na kraju kojega je potpisao dokumente o priznanju Luganska i Donjecka, svojevrsna je antizapadnjačka reinterpretacija povijesti istoka Europe u posljednjih trideset godina, i budi nadasve uznemirujuće slutnje o tome što bi se na zapadnim granicama Rusije moglo događati u budućnosti. Utoliko, Putinov se govor može shvatiti i kao daleki eho Miloševićeve najave rata na Gazimestanu 1989: “Opet smo pred bitkama i u bitkama. One nisu oružane, mada ni takve još nisu isključene…”

Danas u Ukrajini, mnoge su sličnosti s hrvatskom 1991. i agonijom Jugoslavije, ali i jedna važna, upravo ključna razlika: Rusija danas ima mnogo manje argumenata za vojnu intervenciju nego što ih je 1991. u Hrvatskoj imala JNA, pri čemu su, dakako, svi ondašnji argumenti JNA bili argumenti sile. Pa ipak je Putin proveo svoju volju, zanemarivši ključne principe geostrateškog uređenja Europe u posljednjih trideset godina, ali i odbacivši načelo nepovredivosti granica suverenih država – učinivši, dakle, ono čega se svijet od Rusije bojao 1990. godine. I zato, ovo što je u Ukrajini danas učinio Vladimir Putin – da naočigled cijeloga svijeta, u samo dva sata, unilateralno prizna odmetnute pokrajine susjedne države i u njih istog trena pošalje vojsku – geostrateški je tektonski poremećaj i globalni šok koji će, čak ako se i izbjegne veliki rat, imati teške i dugogodišnje globalne posljedice, naročito u Europi.

A te će posljedice naročito razorne biti na Balkanu. I zato je današnje vrijeme, bez ikakve sumnje, najneizvjesniji i najosjetljiviji, a vjerojatno i najopasniji politički trenutak na području bivše Jugoslavije još od prosinca 1995., kada je potpisan Daytonski sporazum. U takvom času, što se Hrvatske tiče, predsjednik Republike i premijer dužni su upotrijebiti svu svoju političku mudrost, te smoći dovoljno osobne odvažnosti i pronicljivosti kako bi Hrvatsku, a ništa manje i Bosnu i Hercegovinu, poštedjeli ozbiljnih političkih posljedica i nevolja kakve u ovome trenutku ne možemo ni predvidjeti.

U tom kontekstu, tek će povijest pokazati je li bila nevažna koincidencija to što je Hrvatski narodni sabor (HNS) svoje zaključke o nužnosti izmjene Izbornog zakona BiH usvojio baš 19. veljače, na dan kada su u Donbasu izbila ozbiljna neprijateljstva, koja su, samo dva dana kasnije, rezultirala hitnim Putinovim priznanjem i njegovom zapovijedi da ruski, kako ih je nazvao, vojni “mirotvorci” zaposjednu odmetnute dijelove Luganska i Donjecka.

Kako god bilo, nije bila mudra odluka da se politički odnosi u BiH toliko zaoštravaju baš u takvom geopolitičkom trenutku Europe. Dapače: još će manje biti mudra odluka, očito već donesena, da i čelništvo HNS-a, a s njim i političke vođe u Hrvatskoj, nastave istim intezitetom, ne osvrćući se na požar što na bliskom europskom istoku upravo počinje plamtjeti. Ili možda – a nadajmo se da nije tako – čelnici oba HDZ-a, zajedno sa Zoranom Milanovićem, uistinu računaju da bi politička kriza izazvana Putinovim napadom na susjednu suverenu državu mogla koristiti hrvatskim političkim interesima u BiH, onakvima kakvim ih definira HDZ BiH?

Ako tako misle, ni Hrvatskoj, ni BiH – a ni Europi – ne piše se dobro. Jer, kriza u Ukrajini – to možemo smatrati sigurnim – osnažit će srpske ekspanzioniste u Srbiji, i srpske separatiste u Republici Srpskoj. Vidjeli smo već: beogradski tabloidi, ti Vučićevi trbuhozborci, raspisali su se već kako “Putin šalje vojsku da spoji Srbiju i Srpsku”. Ta će kriza dodatno, i to dramatično, oslabiti Europsku uniju i demokraciju u svijetu; osnažit će sve čvrstorukaše – Trump je, vidimo, oduševljen – i još više oslabiti politike kompromisa, nenasilja, usuglašavanja i poštovanja razlika.

A baš su takve politike – politike kompromisa, nenasilja, usuglašavanja i poštovanja razlika – životno nužne Bosni i Hercegovini. Ostanu li HDZ BiH i vlast u Hrvatskoj na dosadašnjem putu otvorene i programatske suradnje s Miloradom Dodikom i srpskom politikom u BiH, Hrvatska bi se dugoročno mogla pretvoriti u ono što je dosad u naznakama već postala: politički shizofrenu zemlju koja, poput Mađarske, nagriza demokratsku homogenost Europe, pa i NATO saveza, koketirajući s putinovskim i trumpovskim politikama globalne autokracije i vladavine sile. A s takvom politikom ni za Hrvatsku dugoročno ne može biti koristi, jer će je demokratski saveznici s razlogom smatrati nepouzdanom, a oni drugi, poput “partnera” iz Republike Srpske, nikada joj ni neće istinski vjerovati.

A baš Hrvatskoj ne bi smjelo biti teško da se danas snađe: ona bi, naime, trebala najbolje znati kako postupiti kad nastupi 1991. godina. Trebala bi stati – ovaj put nedvosmisleno – na stranu europske demokracije, a protiv svakog miloševićevskog autokrata; i u tom opredjeljenju ustrajati iskreno, pomažući svakome susjedu kojemu takva pomoć treba – Bosni i Hercegovini prije svega. Ali, žalibože, kako stvari sada stoje, imamo posve dovoljno razloga za zebnju da za današnju Hrvatsku, zemlju Andreja Plenkovića i Zorana Milanovića, ovih dana ne počinje 1991., nego jedna druga, još pogubnija godina – 1993.