Ušli smo! A gdje je izlaz?

Ladislav Babić
Autor 2.7.2013. u 09:56

        Moj je rahmetli pradjed bio prilično pasivan, da ne kažem – statičan stvor. Cijeloga života nije se maknuo iz mjesta rođenja, gradića bivše K.u.K. monarhije, a kad biste s njime razgovarali stjecali ste dojam kao da je proputovao cijelu Evropu. Nekako se kao desilo, te je izgleda svijet putovao ispod njega i nepomične mu palanke, noseći ih bez njihove želje i znanja kuda mu se u svojoj vrtnji prohtjelo. Život mu je uglavnom prolazio u ponavljanju bezznačajnih aktivnosti između jutra i večeri, bezznačajnih u nekom svjetskom smislu ali nužnih za održanje njegove familije. Umoran od cjelodnevnog posla, lijegao bi u postelju manje-više znajući što ga očekuje sutra, no povremeno su se dešavala neočekivana iznenađenja koja, doduše, ne bi ništa bitno promijenila u njegovom malograđanskom životu. Primjerice, još kao dječak, jedne jesenje večeri 1918. otišao je na spavanje u Austro-Ugarskoj, da bi u istom krevetu zoru dočekao u Državi Slovenaca, Hrvata i Srba o čemu gotovo da ni pojma nije imao, jer je odmah poslije doručka, s lokalnim deranima odjurio na pecanje maštajući o nekoj krupnoj ribetini, a ne kako će netko nazivati komad tla na kojima su njegovi bitisali već generacijama.

        Još uvijek je sa svojom škvadrom prepričavao ribičke uspjehe po kojima je doživotno pamtio taj dan, kad eto ti – tek što je na kalendaru okrenut novi list – vidimo ga kako s istom škvadrom, u istim poderanim hlačama i istim bosim nogama gazi istim potokom, no sada pripadajućem Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca – budućoj Kraljevini Jugoslaviji. Dakako, nakon što je zaspao u jednoj, a zoru – ni ne sanjajući o tome – dočekao u drugoj državi.

        Slijedeće povijesno buđenje mog pokojnog starine, bilo je dramatičnije s obzirom da je već dvije godine trajući, novi svjetski rat pokucao i na vrata ovih prostora. Dok se tijekom njegova košmarnog sna, u kojem se miješala noćna mora s preispitivanjima što će donijeti budućnost, Kraljevina raspala na paramparčad – kao gljiva poslije kiše, zorom je nikla „Naša Draga Hrvatska“, kako su je mnogi očekivali, ustvari rasistička i fašistička diktatura – zločinačka NDH. Pradjed nije ujutro pojurio sa udicom k svojim klincima, jer to već sve bjehu ljudi od tridesetak godina, već je za doručkom grčevito, skupa sa svojom ženom, nastavio pretresati noćne more koje su se, eto – obistinile.

        Nije on, djelomice rad’ svoje pasivne prirode a više – rekao bih – zbog vlastite snalažljivosti, završio ni kod ustaša ni kod partizana, već je prepun straha (ne znam jel’ svijestan od kojih više) nastavio svojim svakodnevnim poslovima. Dok su mu prijatelji preko noći netragom nestajali, ginuli za ovu ili onu vojsku, on bi – nikome se ne priklanjajući (što ne znači da nije imao svoj stav, kako o jednima tako i o drugima) – odlazio na počinak, u strahu očekujuću svanuće svakog novog dana. I tako se desilo – kraj rata i njegovo buđenje u novoj, antifašističkoj Demokratskoj Federativnoj Jugoslaviji, nakon što su mu snovi sanjani te noći iščeznuli u zaborav, skupa sa cijelom kvislinškom državom. Vrijeme će pokazati da neki nisu zaboravili ni svoje snove („od stoljeća sedmog“), niti oblik njihove propale realizacije.

        Nova je Jugoslavija mijenjala svoja imena (DFJ, FNRJ, SFRJ), ali je barem kod pradjeda izazivala neki opći dojam stabilnosti, s čega bi s manje nervoze odlazio u krevet sve manje strijepeći da će ga buđenje nečim iznenaditi. Pa, ipak – dogodilo se ponovno! Dakako, ne može se reći da je to bilo naprasno i posve neočekivano, iznenađujuće za njega. Konačno, bio je već zreo čovjek kojega politika doduše nije zanimala – ali je svakako pratio što se zbiva u tom prostoru gdje ne prestaju vijati vjetrovi koji pojedince bacakaju poput uvelog lišća – tek eto ti staroga kako dobro jutro svojoj životnoj pratilji želi u Republici Hrvatskoj. Novoj državi, u svom starom – još preonoratnom krevetu.

        Moj pradjeda naučio je na ratove, a još više kako se nositi s njima, jer se – bilo mu je očito – nisu vodili ni radi njega, ni zbog njegovih interesa, a sem toga bio je tip koji „ni crva ne bi zgazio“ mada su mu se kojekavi ljudski crvi gadili iz dna duše. Kako je već dugo bio u „socijalističkoj mirovini“, svakodnevica mu je postala manje naporna i podnošljivija, te je tako nakon odlaska svoje voljene družice odlučio da joj se pridruži na „onom svijetu“. Svakako bi moj opapa, kako sam ga zvao, stoički, bez puno emocija (čemu ga je naučilo skoro stoljetno iskustvo) primio vijest da bi se 1. jula ove godine probudio – da mu je dano doživjeti – doduše u istoj državi u kojoj je usnio, ali „u Evropi“, nakon uobičajenih osam odspavanih sati na Balkanu. Umjesto njega, učinio je to njegov praunuk, stremeći idealima svog pretka – da ga nitko pretjerano ne dira dok živi poklonjeno mu vrijeme ovoga svijeta.

        Starina se sjećao sranja koja je morao slušati tijekom svog, gotovo vjekovnog ovozemaljskog bitisanja – parola, floskula i obećanja boljeg života kojima su ga zasipali promotori ovih ili onih zemlji „meda i mlijeka“, kao i činjenice da je sve morao uraditi svojim rukama i promisliti vlastitom pameću. Sem sjećanja na njega, nije mi mnogo ostavio iza sebe, ako ne ubrojim u naslijeđe stare krilatice prilagođene novim cajtima. „San mnogih generacija“, „Vratili smo se kući, gdje pripadamo“, „Hrvatska je oduvijek Europa“, „Europa, a ne Balkan!“ (gdje je, usput rečeno, rođena Zapadna civilizacija!), „Sad smo građani svijeta“, …, samo su neke od budalaština kojima je zasipano stanovništvo, nekim čudesnim preobražajem prekonoć pretvoreno od konzervativnih i zatucanih nacionalista u „građane svijeta“. Kao da se zaboravilo kako su isti, koliko do jučer, postupali sa svojom ljudskom braćom drugih nacionalnosti i vjeroispovjesti, kao da se ne sjećamo ataka poduzimanih protiv javno deklariranih ateista i kozmopolita. No, sad je izgleda došao signal „odozgo“, pa se bar u doba fešte kojom smo proslavili ulazak u EU možemo malo i prenemagati, veselo lajući poput Lessija koji se vratio u svoju štenaru. Već slijedeći konkretni dokaz koliko zaista, i kakvog to svijeta smo građani, doći će prilikom uvođenja ćirilice u Vukovar, odluke o referendumu o ustavnoj definiciji braka, rezanju utjecaja Crkve na dnevnopolitička pitanja i sijaset sličnih pitanja.

        Čini se da Hrvatima „ulazak“ nikada ne čini tolike probleme koliko izlazak otale kamo su ušli; sad, kao guske u maglu ili pripuštaju maglu da sama dođe k njima, ili pak je sami produciraju u ogromnim količinama, druga je stvar – ali su im izlasci nekako najveći problem. „Kad me stisne“, pričao bi pradjed, „potražim ulaz na mjesto gdje se olakšam, ali nikada ne zaboravim provjeriti kako da izađem, da ne bih ostao zaglavljen u šekretu“. Izlazak iz A-U, NDH i SFRJ jako je loše završio za ljude (i to ne samo Hrvate) koje Kairos nije obdario srećom, poput moga pradjeda. Narode je lako involvirati pustim obećanjima, te onda baš poput gusaka učas ulete kuda su namjenjeni, da bi potom godinama i godinama, shvativši da su nasjeli, prevareni očajavali i tražili izlaz iz zamke u koju upadoše vlastitom glupošću. Kako će završiti pustolovina sa EU? Kratkoročno, teško je predvidjeti, no dugoročno upravo načinom kojim će završiti struktura koja je EU osnovala, a na čijim interesima ona i funkcionira. A sve što se baca kao vabac sitnim ribama da bi ih se primamilo, samo je usputni sitniš kojim ajkule osiguravaju svoju prehranu. Tako dugo dok ljudi budu zadovoljni ćalabrcanjem otpadaka sa stola bogatih, umjesto da zatraže ravnopravno mjesto za stolom u zajedničkoj gozbi i preuzmu odgovornost za svoje postupke – kao pojedinci i kao zajednica – u vlastite, a ne ruke navodnih glasnogovornika svojih interesa koji ih gledaju oglodati do kosti, valjda ćemo biti zadovoljni.

        Shvatljivo je da svi mi želimo bolje, a nekome je bolje i hraniti se ispod stola ako je danas prisiljen to činiti iz kontejnera. Stog’ i vama poziv vrijedi – „svi na zemlji kleti, svi sužnji koje mori glad“ – da nam se pridružite pod stolom naših gospodara, koji će se već pobrinuti da lutajući širom Evrope za poslom kojeg kod domaćih gazda nećete naći, tu i tamo prezalogajite koju bačenu kost. A oni koji će ušićariti i koji viseći komad mesa, brzo će zaboraviti svoje domaće gladuše i širiti će iste mitove o EU poput svojih predaka o „zemlji neslućenih mogućnosti“, mada je većina njih brže rezervirala povratnu kartu negoli onu za „tamo“. Kip slobode – dakako i onaj virtuelni, evropski – svijetli svima uglavnom u propagandnim porukama, a u stvarnosti osvjetljava ljudski dostojan prostor za život samo nekima. Onima koji vas vabe. A što ćemo, treba netko i raditi, zar ne

P.S

Mada je autor na referendumu o pristupanju EU glasao za pristup – iz uglavnom drukčijih razloga od većine – ne misli da je ušao u EU. Bio je uveden od pastira, koji već tisućljećima paze da im se ovčice ne pogube. Ble ee ee…!

 

Ladislav Babić
Autor 2.7.2013. u 09:56

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija