Ušminkano, stilizirano i europizirano zlo ne dopušta da se suočimo sa prošlošću

Amer Bahtijar
Autor 5.4.2018. u 09:08

Izdvajamo

  • Obrazovni sistem je spušten na najniži nivo odlučivanja, gdje gotovo svaka škola pojedinačno ima pravo da odluči iz kojih udžbenika će se učiti, tako da umjesto državnih obrazovnih politika i strateških smjernica imamo kantonalna ministarstva pod šapama lokalnih implementatora nacionalističkih narativa, jednostranih i često naručenih tumačenja recentne prošlosti gdje više vrijedi ideološka pripadnost nego historijski i pravno utemeljena činjenica.

Povezani članci

Ušminkano, stilizirano i  europizirano zlo ne dopušta da se suočimo sa prošlošću

© Teun Voeten Sarajevo, July 1993

Ušminkano, stilizirano i  europizirano zlo si nije moglo dopustiti neki brandtovski čin i svaki pomak ka navedenim personifikacijama je sistematski suzbijan, omalovažavan i obezvrijeđivan.  S vremenom je došlo do trivijalizacije zločina i banaliziranja pokušaja da se suočimo sa istim. Upravo navedeno je napravilo okvir za politike kroz koje se praktično i tehnički sprovela trivijalizacija zla o kojoj sam govorio.

Dvije decenije je od završetka rata u BiH a proces suočavanja sa prošlošću još nije počeo. Ako je bilo za očekivati da ljudi koji su učestvovali u ratu neće tako brzo da se suoče sa onim što se događalo u istom, pitanje je zašto nove generacije odbijaju da se suoče sa prošlošću.

Šta je razlog zašto se mladi ne sučavaju sa prošlošću pitali smo mlade intelektualce i političare nove generacije.

Mostarski intelektualac sa sarajevskom adresom Nećko Džudža mišljenja je da krivica nije na mladima.

„Problem se nikako ne smije fakturisati mladima jer mladi, što bi se reklo nisu “ni luk brali ni luk mirisali”. Jednostavno, nikada nisu stvoreni preduslovi za suočavanje sa prošlošću. Nisam ekspert po pitanju tranzicijske pravde ali držim da se problemu nije blagovremeno prišlo adekvatno, kako dubinski, tako ni praktično. Kada kažem dubinski, činjenica je da se ideologije zla nikada nisu porazile niti poslale na smetljište historije gdje i pripadaju. Upravo suprotno, svjedočili smo umivanju tih istih ideologija, dajući im neki evropski make-up, uz pomoć raznih narativa i radionica, kroz koje su zaraćene strane postale uljuđene pučke opcije koje su rovove trebale zamijeniti parlamentarnim klupama. Taj proces uljuđivanja zla jednostavno nije dozvolio pojavu nekog kapitalnog djela poput Jaspersovog ili Grassovskog u smislu priznanja vlastitih zabluda.

Ušminkano, stilizirano i  europizirano zlo si nije moglo dopustiti neki brandtovski čin i svaki pomak ka navedenim personifikacijama je sistematski suzbijan, omalovažavan i obezvrijeđivan.  S vremenom je došlo do trivijalizacije zločina i banaliziranja pokušaja da se suočimo sa istim. Upravo navedeno je napravilo okvir za politike kroz koje se praktično i tehnički sprovela trivijalizacija zla o kojoj sam govorio.

necko dzudza

Nećko Džudža

Obrazovni sistem je spušten na najniži nivo odlučivanja, gdje gotovo svaka škola pojedinačno ima pravo da odluči iz kojih udžbenika će se učiti, tako da umjesto državnih obrazovnih politika i strateških smjernica imamo kantonalna ministarstva pod šapama lokalnih implementatora nacionalističkih narativa, jednostranih i često naručenih tumačenja recentne prošlosti gdje više vrijedi ideološka pripadnost nego historijski i pravno utemeljena činjenica.

Kroz navedeni tehnički aspekt dubinska perspektiva se jednostavno i uspješno instrumentalizirala. Iako je stanje više nego crno, lično vjerujem da postoji način da se navedeno ispravi a to je –  dajmo ljudima koji imaju kvalifikacije i obrazovanje da se bave onim što se zove policy i governance (u našem jeziku ne postoiji adekvatan prevod za pomenute termine) a što implicira da je potrebna stručna evaluacija policy-ja koje se dotiče ova problematika.

Mi smo društvo sa najviše političkih analitičara per capita ali i društvo sa najmanje stručnih evaluatora, što je samo po sebi paradoks i dokaz da samozvani i samoproklamovani analitičari nemaju pojma šta analiza podrazumijeva, da to nije gledanje u kristalnu kuglu i paušalno komentarisanje po portalima i društvenim mrežama nego jasno ustanovljen proces sa utvrđenim kriterijima i metodama. U složenoj zemlji kao što je BiH sa ogromnim brojem nivoa i instanci odlučivanja, ja lično od silnih analitičara, profesora, akademija nisam čuo nijedan prijedlog, pročitao nijedan člank, da ne govorim knjigu koja se doticala “multi-level governance-a“.

Za razliku od spomenutih analitičara koji si daju za pravo da raspolažu sa svom pameti svijeta, (dakako nego neutemeljeno), bez ozbiljne analize i evaluacije ja se ne bih usudio reći šta treba uraditi kako bi se mladi suočili sa zločinima počinjenim u njihovo ime.

Više nego dovoljno vremena je prošlo da se uradi ozbiljna evaluacija obrazovnih, školskih ali i svih drugih politika da vidimo gdje su sve tačno napravljene greške da su nam nove generacije postale žrtve djela vastitih očeva.

Definisanjem grešaka bićemo u stanju da napravimo preporuke i smjernice djelovanja. Jedino nam preostaje da imamo dovoljno pameti da izaberemo političare i upravu koja će imati volju i znati ih implementirati.“

Mario Šimović iz SDP-a BiH smatra da naše društvo nikada u svojoj povijesti nije imalo kulturu sjećanja.

„Mi  njegujemo kulturu zlopamćenja a ne kulturu sjećanja, nama prošlost služi kao izvor za osvetu i nove zločine. Mi se nismo još suočili sa Prvim svjetskim ratom a kamoli sa zadnjim ratom. Mada izgleda kao da nikada nećemo doći do zajedničke istine, to ne mora biti tako.

Ja mislim da nam je potreban dogovor koji bi prošlost prepustio povjesničarima, kada kažem povjesničarima tu ne mislim na one koji se bave poviješću da bi sakrili svoju ulogu u ratu, te koji  skrivajući zločine ustvari štite sebe, mislim na ljude koji se bave poviješću kao naukom i tu su stvari jasne – zločin se dogodio ili se nije dogodio, logor je postojao ili nije postojao, ne možemo se tu naći na pola puta.

mario simovic

Mario Šimović

Ovo što radi Rekom je odlična stvar i dobar početak. Moramo reformirati cjelokupan obrazovni  sustav koji će nas učiti kritičkom mišljenju, jer to je uvjet da kritički sagledamo prošlost. Hajde da uvedemo predmet gdje bi djeca 72 sata učila  o Jaspersovom poimanju krivnje. Predlažem također da kao zajednički praznik uvedemo “dan stida” gdje bi se obilazila stratišta zločina i stidjeli se zločina koja su počinjeni u naše ime.

Stid je ono što odvaja čovjeka od životinje i kada se budemo stidjeli, tada ćemo postati ozbiljno društvo i država i prestati biti životinjska farma.“

Književna kritičarka Azra Nezirić  smatra da se ne radi o tome da mladi odbijaju da se suoče sa prošlošću.

„Nisam sigurna da mladi odbijaju da se suoče s prošlošću. Mislim da su zadojeni od kuće do politike i društva pričom o pogrešnoj verziji istine. A ne znaju da nije istina to što im se predočava. Možemo to promatrati kao da odbijaju, ali pogledaj kako npr. životnom snagom brane ustaštvo, balijinstvo i sve nacionalizme na našem prostoru. Zato što su ih tako naučili, da je to jedina istina. I kad postoji crv sumnje u nekom pojedincu ili se zataška samostalno taj crv ili ga roditelji ili društvo “stjeraju” u ćošak da promisle kako griješe u percepciji. Mislim da je jedini način kako suočiti naraštaje svih četiri ili pet ili deset nazovimo zajednica koje ovdje žive, uključila sam i Jevreje i Rome jeste čin više politike a ne tekstova i tribina. Treba da se usuglasi na državnom nivou problem jezika i pisma ovdje, problem različitih planova i programa. Treba da bude unificirano sve i da se u Brčkom i Tuzli i Bihaću i Sarajevu i Mostaru uči prava istorija i govori istina. Unificiranost je alternativa koja boli ali prava istina je bolna. No, to bi povuklo automatski i pitanje Dejtonskog ustava i tih shitova. Dakle, totalna reorganizacija zemlje, granica, jezika, školskih planova i programa. Velik posao!

Naši problemi nisu sitni, nego kad zagrebeš, malo koje pitanje nije proizvod našeg fašističkog kvaziustava.

azra neziric

 Azra Nezirić

Filozofkinja Irma Baralija liderka Naše Stranke u Mostaru smatra da je više razloga zašto mladi odbijaju da se suoče s prošlošću.

„Zašto mladi odbijaju da se suoče sa prošlošću? Većina mladih ljudi uopšte ne vidi ništa problematično u prošlosti naroda kojem pripadaju. Informacije, mišljenja i stavovi koje oni čuju govore u prilog tome da oni nemaju s čim da se suočavaju jer krivica je na onima drugima. Obrazovni sistem plasira jednostranu sliku koja odgovara vladajućim elitama. Pored toga obrazovni sistem kao ni društvo u cjelosti ne gaji kulturu istraživačkog pristupa temama i/ili informisanja iz više izvora.

Tako da oni mirno spavaju u svom neznanju i zoni komfora.

Šta učiniti?

  1. Depolitizacija obrazovnog sistema.
  2. Obavezne razmjene.

Npr. u Mostaru sve škole imaju svog “dvojnika” na drugoj obali. Zašto ne napravimo razmjene kao što je Erasmus ali na lokalnom nivou?

Ili da napravimo institut za Historiju gdje recimo da se odvojeno uči historija do Jugoslavije, a Jugoslavija i rat zajedno da bi sva djeca skupa slušala/govorila/istraživala na teme iz historije“, zaključila je Baralija.

IrmaBaralija_NS-696x385

Irma Baralija

Jedno je sigurno, bez  sučavanja sa prošlošću, dugo očekivani mir neće još dugo stići na ove prostore. Stanje vječnog primirja, bez dvojbe, je prešutni dogovor koje imaju tranzicijski dobitnici na svim stranama.

Mogu li nove generacije naći načina da se suoče sa prošlošću i zločinima koje su počinili njihovi očevi  i hoće li nekada nečije dijete pitati oca gdje je bio i šta je radio devedesetih, teško je reći. Ali bez toga činit će većinu u ovoj zemlji, većinu koju čine njihovih očevi – biće dio velike i sretne porodice ratnih i poratnih gubitnika.

Tekst je nastao u saradnji sa forumZFD u Bosni i Hercegovini.

Amer Bahtijar
Autor 5.4.2018. u 09:08

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija