Ušminkavanje mrtvaca

Marinko Čulić
Autor 22.12.2015. u 17:24

U sadržinskom smislu Tuđman ništa ne znači današnjoj Hrvatskoj, ali je i dalje važna politička činjenica zbog stalnog mitologiziranja i instrumentaliziranja od strane HDZ-a. S druge strane, baš su pojedinci i otpadnici iz HDZ-a najviše napravili za detuđmanizaciju, a budu li se lijevoliberalne stranke mudro držale po strani, ona nikada neće biti dovršena

Piše: Marinko ČulićNovosti

 Franjo Tuđman nije prošao bogznakako na 16. godišnjicu smrti. Istina, grob mu je pohodio velik broj građana, prema nekim procjenama više tisuća, što je značajno diglo razinu obljetnice. Ali se zato prva imena političkog života, zauzeta mukotrpnim destiliranjem nove zakonodavne i izvršne vlasti, nisu pojavila na Mirogoju. Kolinda Grabar Kitarović iTomislav Karamarko poslali su ondje svoja izaslanstva, Zoran Milanovićni toliko. To je onda dalo priliku Tuđmanu junioru, Miroslavu, za davanje izjava koje će poslije biti najviše citirane u izvještajima medija, što je ispalo, blago rečeno, zlosretno. On je mišljenja da bi sve parlamentarne stranke trebale postići konsenzus oko prihvaćanja političke ostavštine prvog hrvatskog predsjednika. I time bi, kao, sve bilo riješeno. Čak je između redaka provukao da ni sadašnje krize oko formiranja nove vlasti ne bi bilo kada bi lijevoliberalna koalicija i Most slijedili putokaze koje je postavio njegov neprežaljeni otac. A to je, jadan ne bio, Miroslave, valjda najlošiji vic posljednjih godina.

Da, stvarno postoji jedna politička epizoda iz života Franje Tuđmana koja podsjeća na ovo sadašnje naguravanje oko formiranja vlasti. Ali njegovom sinu, saborskom zastupniku HDZ-a, bilo bi najpametnije da pusti da na nju padne što deblja prašina zaborava. Epizoda je iz druge polovice devedesetih godina i poznata je pod nazivom ‘zagrebačka kriza’, do koje je došlo kada jeHDZ dobio relativnu većinu na gradskim izborima, ali je apsolutnu pobjedu iznijela tadašnja udružena opozicija. Dakle dobila je legalno pravo da formira izvršnu vlast. No tada na scenu stupa Franjo Tuđman koji je, koristeći ondašnje predsjedničke ovlasti da potvrđuje gradonačelnike, osorno odbio to učiniti s nekolicinom izabranih gradonačelnika, među kojima je bio čak i hrvatski nacionalni bard Dražen Budiša. I tako je to trajalo sve dok HDZ nije dobio dovoljno vremena da standardnim muljažama prevede na svoju stranu nekolicinu gradskih vijećnika i tako zagospodari skupštinskom većinom. Hoće li se po sličnom scenariju rasplesti i klupko oko formiranja novog Sabora i vlade ubrzo ćemo saznati, ali ono što smo dosad gledali poprilično podsjeća nadeja vu svinjarije otprije dvadesetak godina.

U svakom slučaju, zagrebačka kriza (1996. godine) označila je prve znakove slabljenja Tuđmana ili, što bi rekao Churchill, bio je to ‘kraj početka’ atrofije tuđmanizma. Pogotovo ako se zna da je njegov politički opus u svojim najgorima stranama već tada bio praktički zaokružen. Prije toga bila je obavljena formativna, ključna faza pljačkaške privatizacije, hrvatska politika u Bosni i Hercegovini nasukala se na svojatanjima južnih dijelova te zemlje, a polako su ulazili u fokus i zločini nad Srbima u ‘Oluji’ i poslije nje, koji su se dogodili godinu prije. No istodobno se dogodilo nešto neočekivano i, teško je naći bolju riječ, paradoksalno. Tuđmanove akcije strmoglavo su padale u centrima međunarodne moći, s malim vremenskim odmakom to se počelo događati i u njegovoj stranci, HDZ-u… Ali ondje gdje je prije nailazio na najveći otpor, taj je otpor kopnio, čak se otvorio obratan proces. Zagrebačka kriza najbolje ilustrira to raskrižje.

Tko ne pamti to vrijeme, teško će sebi predočiti da je jedan od junaka opozicijskog otpora Tuđmanu tada bio glavom Zdravko Tomac, koji je s pozicije novoizabranog predsjednika zagrebačke gradske skupštine vodio tešku, rovovsku bitku za priznanje pobjede opozicije na izborima. Ali nakon toga Tomac je počeo otklizavati u suprotnom smjeru i danas s pravom slovi kao jedan od najpuzavijih i najljigavijih obraćenika na tuđmanizam, a nije daleko od toga ni uvenuli bard Budiša. Obojica su danas, između ostalog i zato, davno svršeno vrijeme za stranke u kojima su djelovali (pogotovo Tomac među socijaldemokratima), ali njih se ne može tek tako amputirati iz povijesti dviju stranaka. Jer baš su oni metafora mekog urastanja hrvatske opozicije u tuđmanizam, koje je danas dovelo do burleskne situacije da su u nedavne parlamentarne izbore i SDP i HDZ ušli s Tuđmanom na mednim usnama. Čak za nijansu više prvi nego drugi. To posebno apsurdno zvuči u slučaju Milanovićeve stranke, koju Karamarko upravo optužuje da u sakupljanju saborske većine koristi metode ‘puzajućeg državnog udara’, iako primjer iz 1996. bjelodano govori da se tom metodom služio HDZ, a žrtve su bili SDP i druge opozicijske stranke.

O da, Milanovićevi navijači i fanovi sigurno će reći da on prihvaća i uvažava Tuđmana samo iz ritualnih, distanciranih i u biti nevažnih razloga, što, evo, pokazuje i nepojavljivanje ljudi iz njegove vlade i stranke na Mirogoju. Ali to bi bilo tako jedino kada bio Tuđman bio nevažna, ritualna ličnost, a je li baš tako? S jedne strane, on je ne samo biološki nego i sadržajno i simbolički mrtav, kao što je mrtav i drugi iz hrvatske nacionalističke karijatide, Alojzije Stepinac. Pokušajte zamisliti što bi ultrakonzervativni Stepinac rekao na odluku pape Bergoglija da se ženama oprosti pobačaj ili naIlčićevu uzbunu da bi u Hrvatsku moglo doći puno muslimana, tih ‘cvjetova hrvatstva’. Čovjek bi sigurno skamenjeno zanijemio. Isto bi bilo s Tuđmanom, tim arhitektom ‘predziđa kršćanstva’, kada bi čuo da se žilet-žicom ograđuju ne samo katoličke od pravoslavnih zemalja, nego i katoličke međusobno. Ili kada bi vidio da NATO prima u članstvo pravoslavnu Crnu Goru, a snubi i Srbiju da utanače to isto. Da, Tuđman je definitivno mrtav, taj čovjek danas ne bi bio u stanju mirno odgledati ni jedan-dva TV dnevnika a da ga ne štrecne. Vrijeme ga je jednostavno pregazilo. No to je samo jedan dio priče. Drugi je da se Karamarko zdušno prihvatio šminkanja i oživljavanja tog mrtvaca, što nije bezazleno, na tom je u posljednje tri-četiri godine digao čitavu konzervativnu kontrarevoluciju koja, doduše, nije uspjela. Ali nije puno falilo da se i to dogodi.

Prema tome, Tuđman nije nekakva okamenina potpuno odvojena od hrvatske političke sadašnjosti i to je prva očita činjenica. Druga je da su za detuđmanizaciju Hrvatske više napravili ljudi iz HDZ-a ili otpadnici iz te stranke (Stipe Mesić, Ivo Sanader, sada i Davor Stier) nego iz lijevoliberalnih stranaka. U tome, istina, ima logike, jer se tuđmanizam najefikasnije i najcjelovitije može rastaviti tamo gdje je i sastavljen. Ali ako se lijevoliberalna polovica političke scene bude mudro držala po strani, ili čak pokušavala ukrasti Tuđmana HDZ-u i desnici, tome nikada neće doći kraj

Tagovi:
Marinko Čulić
Autor 22.12.2015. u 17:24

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija