ENG
Izdvajamo
- Aveti devedesetih godina prošloga vijeka nasrnule su na Crnu Goru svom žestinom. Iste strukture koje su devedesetih provocirale rat, a duboko su inkorporirane u aktuelni srpski režim, kao da žele ponovo rat. Ali, do svega ovoga ne bi došlo da DPS nije pravio trule kompromise na štetu državnih i nacionalnih interesa, da mnogima od njih Crna Gora nije bila domovina, već imovina i da nije jedan broj Crnogoraca uvijek spreman da proda "vjeru za večeru". Ali, o ovim stvarima u sljedećem tekstu.
Povezani članci
Foto: Savo Prelevic/AFP
Za nevjerovati je da nije baš danas ugodno biti Crnogorac u svojoj rođenoj zemlji – Crnoj Gori, ili što se privode na informativne razgovore oni koji nose obilježja svoje države i pjevaju patriotske pjesme. To se nigdje nije desilo na zemaljskoj kugli, a vjerujem da neće dok je svijeta i vijeka
Mora da smo previše grešni pa nas je Bog ovako kaznio da moramo biti svjedoci svega onoga što se ovih dana i mjeseci dešava na političkoj sceni Crne Gore. Jer, to nije za zdravu pamet i normalan svijet shvatljivo, ukoliko ga još ima. Manje je bitno što se ekavica naglo pojavila u javnom govoru, na televizijama, sastancima i raspravama. Nije tragedija ni što ima sve više zahtijeva za povratak ili prevlast ćiriličnog pisma u odnosu na latinično. Neće biti ni smak svijeta što aktuelna većina sprovodi čisti revanšizam prema kadrovima bivše vlasti i postavlja svoje ljude, po dubini i po širini, a glavni kriterijumi su da su bili učesnici litija i da su vjernici Srpske pravoslavne crkve. Ali, jeste za nevjerovati da nije baš ugodno biti Crnogorac u svojoj rođenoj zemlji – Crnoj Gori, ili što se privode na informativne razgovore oni koji nose obilježja svoje države i pjevaju patriotske pjesme. To se nigdje nije desilo na zemaljskoj kugli, a vjerujem da neće dok je svijeta i vijeka. Istina, jeste još jednom, i to opet u Crnoj Gori, početkom devedesetih godina prošloga vijeka, uoči razvaljivanja naše bivše i velike države Jugoslavije. I tada nije bilo preporučljivo javno se deklarisati kao pripadnik crnogorske nacije.
Nelagodno je danas biti Crnogorac i zbog toga što ti pred očima burdaju državu, što je unižavaju, brukaju i blamiraju pred domaćom i međunarodnom javnošću. To se radi u ambijentu povišenih tenzija, mržnje, velike napetosti i međusobnog nepovjerenja. Dovoljno je da kresne varnica pa da dođe do požara. Igraju se vatrom oni koji vatru potpaljuju, i misle da ona neće njih zahvatiti. Crna Gora se polako ali sigurno od nekadašnjeg lidera u procesu evropskih integracija pretvara u ozbiljnog bolesnika Balkana, koji može “zaraziti” čitavi region. Sadašnje stanje u kojem se nalazi Crna Gora, slikovito rečeno, izgleda kao čovjek koji je dobio koronavirus. Diše, ali otežano. Parametri njenog zdravstvenog, političkog i društvenog stanja su sve lošiji. Ponestaje joj vazduha, pa treba očekivati da se brzo nađe na respiratoru. Da li će preteći i ostati u životu? Uz ove lijekove kojima je kljukaju domaći “doktori”, a koji joj oduzimaju snagu i imunitet, to će biti vrlo teško. Kao da se želi da se ona iznuri i onesposobi do mjere kada će joj biti potrebna pomoć sa strane, što jedva čekaju oni koji su uvijek željeli da je “liječe” i da joj “pomažu”.
Uzdrmani temelji države
Prošlo je četiri mjeseca otkako su “oslobodioci” došli na vlast. Za tako kratko vrijeme uspjeli su da naruše međuvjerski i međunacionalni sklad, unesu nesigurnost i strah među narod, još više prodube ionako već podijeljeno društvo, izblamiraju i osramote i sebe i državu. Ali, “ko nema stida, ne brine ga sramota”, kaže jedna ruska poslovica. Što je najgore, za ovo kratko vrijeme ozbiljno su uzdrmani temelji države i ugroženi vitalni nacionalni interesi.
Malo je ko vjerovao da će srpski popovi biti u prilici da formiraju vladu u jednoj sekularnoj državi. Teško je naći primjer u svijetu da čovjek postaje premijer vlade jedne države, koja, da se on pitao, ne bi ni postojala. Prosto je neshvatljivo da taj premijer dođe na Cetinje povodom stogodišnjice smrti kralja Nikole i na njegov grob položi vijenac sa srpskom trobojkom! Tom zastavom, pod kojom je ugašena crnogorska država 1918. godine premijer je pokušao da ponizi Cetinje, Crnu Goru, pa i mrtvog kralja. Taj isti premijer se, opet, narugao svojoj državi, narodu kojeg predstavlja i mjerama koje su bile na snazi protiv koronavirusa, kada je sa svoja dva ministra otišao u drugu državu kako bi poljubili kovčeg vladike Atanasija, koji je svoje služenje Bogu opoganio mržnjom i nacional šovinizmom najgore vrste. On je uzdizao i veličao ratne zločince, a pripadnici jednog naroda su mu “smrdjeli na loj”. Negirao je Crnogorce i crnogorsku naciju. E sad, kako objasniti da premijer sa ministrima ide da se klanja negatorima i neprijateljima države, čiji je on premijer? To je dostojno samo prezira i osude.
Naš premijer nije htio ništa da učini kako bi onemogućio miješanje Srbije u lokalne izbore u Nikšiću, iako je, priznao je to poslije izbora, to znao. Taj i takav predsjednik vlade poziva narod na pomirenje, a od kako je on postao premijer napravljena je takva provalija i jaz među građanima da je potrebno mnogo mudrosti, strpljenja i umješnosti da ne dođe do sukoba i krvoprolića. To je, na kraju, premijer Zdravko Krivokapić, koji ne može dočekati dok ga ne pozovu u zvaničnu posjetu Beogradu. On, mučenik, kada god nešto progovori, pomene da bi vrlo rado posjetio Srbiju, ali ga od tuda ne doživljavaju kao ozbiljnog i kredibilnog političara i sagovornika, već, kako ga je okarakterisao Ivica Dačić, kao “mlakonju”. Vjerujem da molbe stižu i sa drugih, zvaničnijih adresa, ali i ovim putem molimo predstavnike vlasti u Beogradu da pozovu našeg premijera prije nego što politički odapne, da ga ne bi zvao Dragan Marković Palma iz Jagodine koji mu je priprijetio da vrati protjeranog ambasadora Srbije u Podgorici Vladimira Božovića, inače neće turisti iz Srbije ovog ljeta doći na Crnogorsko primorje. Da se čovjek prekrsti i lijevom i desnom. Za smijeh je i njegova izjava da bi bolje radio sve ove reforme da nema zakona.
Četnici antifašistički pokret
Tako i vlada, na čijem je čelu veseli Krivokapić, voli da odluke i zakone donosi krijući, tajno, bez uvida javnosti. Tek kada se iskompromituju i izblamiraju pred domaćom i međunarodnom javnosti, onda ustuknu, kobajagi nešto dorade i izmijene, i nastave po starom. Nova parlamentarna većina tvrdi da je u Crnoj Gori, poslije prošlogodišnjih avgustovskih izbora, stigla “sloboda” i “demokratija”. Ako “oslobodioci” pod slobodom i demokratijom podrazumijevaju širom otvorena vrata velikosrpskom nacionalizmu, nacionalističkom i šovinističkom divljanju, svakodnevnim prijetnjama i porukama mržnje, onda su u pravu. Ako ta sloboda podrazumijeva povratak atmosfere iz devedesetih godina prošloga vijeka, scene nasilja i vrijeđanja, onda su, opet, u pravu. I zbog toga što su u “pravu”, osvane srpska trobojka na kapiji Cetinjskog manastira, zatim četiri ocila na džamijama u Nikšiću i Podgorici, potom pisanje nacionalističkih grafita širom Crne Gore, odavanje tajnih podataka agenata jedne zemlje, članice NATO-a, potpuno razvaljivanje Agencije za nacionalnu bezbjednost. Isti slučaj je napravljen i u vojnom i bezbjednosnom sektoru. Da su u “pravu” novi “oslobodioci” potvrđuje doktor i poslanik Vladimir Dobričanin koji kaže da četnici predstavljaju antifašistički pokret. Ovakva izjava ne čudi, s obzirom da je “srpski svet”, kojemu teži novoizabrana vlast, ustoličio četnike kao patriote i rodoljube. Istorija će jednom, siguran sam, pisati i o ovakvim stvorenjima, poput Dobričanina, i biće posebno apostrofirani. Njemu, doduše, koji je došao u Crnu Goru i iskoristio njeno gostoprimstvo, najeo se i napio, a zatim prevrnuo korito, neće mu pretjerano to teško pasti. Da je nova vlast u “pravu” svjedoči i ministar Vladimir Leposavić koji negira da se u Srebrenici desio genocid i koji neće da podnese ostavku, koju je premijer zatražio, kao i skandiranja u višenacionalnim Pljevljima: “Ustala je Sparta srpska, ovo neće biti Turska”. Još se bruka nije stišala kada su predstavnici nove vlasti obijali i razvaljivali crnogorske ambasade u svijetu, a dosadašnje ambasadore olajavali i ponižavali. Ima još skandaloznih poteza, poput prijedloga da se u Beranama jedna ulica nazove po ratnom zločincu Ratku Mladiću, ali ko će to sve nabrojati.
Da li se oni stide
Crnogorska vlada postala je neka vrsta atrakcije u regionu, pa i šire. Dovoljno je samo pratiti taj odnos vlade i parlamentarne većine koja je tu vladu i izglasala. Tu se ne zna ko se sa kim svađa, ko koga ne podnosi, ko kome smješta iza leđa, ko koga ogovara i špijunira, sve do međusobnog lažikanja. To je vlada “političkih šibicara i džeparoša”, kako ju je nazvao jedan od lidera Demokratskog fronta Nebojša Medojević. A šta kažu građani? Oni, bar prema onome što se može vidjeti iz sve brojnijih komentara na društvenim mrežama, osjećaju potištenost i neku vrstu nelagode što moraju sve to da gledaju i slušaju. “Da li se oni stide”, je li ih sramota”,”imaju li oni obraza”,”da li se ponekad zacrvene”? “Evo, mene je kao građanina sramota od toga što vas nije sramota”. Ovo su samo neki od komentara građana na pojedine poteze i izjave predstavnika vlade.
I zaista, kakvo smo mi to društvo, kakvi su to ljudi? Jesmo li uvijek bili ovakvi? Kako je moguće dići ruku na svoju domovinu? Zašto joj željeti zlo? Kako voljeti više tuđe nego svoje, koja je to izopačena svijest. Da li ti ljudi ponekad stanu pred ogledalom? Koga tamo vide? Je li se prepoznaju? Možda smo, stvarno, grešni. Možda zato ispaštamo.
Aveti devedesetih godina prošloga vijeka nasrnule su na Crnu Goru svom žestinom. Iste strukture koje su devedesetih provocirale rat, a duboko su inkorporirane u aktuelni srpski režim, kao da žele ponovo rat. Ali, do svega ovoga ne bi došlo da DPS nije pravio trule kompromise na štetu državnih i nacionalnih interesa, da mnogima od njih Crna Gora nije bila domovina, već imovina i da nije jedan broj Crnogoraca uvijek spreman da proda “vjeru za večeru”. Ali, o ovim stvarima u sljedećem tekstu.
Autor/ica 👤Savić Jovanović
