Ustanak u varšavskom getu: Krtica pod ringišpilom

Povezani članci

• Dubravka Stojanović: Politička ubistva i prevrati u Srbiji 1817 – 2003
• Lijepi li su mostarski shopping-centri
• Viktor Ivančić: Disput i Despot
• Ljubo R. Weiss: ODLAZAK „JASTREBA“ ILI ARIKA MIROTVORCA?
• Terorist na žalu
• Fašisti “u rukavicama”

Na kraju ustanka: Njemački SS-vojnici vode jednu grupu Jevreja iz varšavskog geta – u logor smrti

By: Konrad Schuller, Varšava

Preveo: Ešref Zaimbegović

 “On dira tijela pokopanih, on broji, on kopa dalje” kaže se u jednoj pjesmi o odnosima Poljaka prema ustanku u varšavskom getu 1943. godine. Na godišnjicu toga događaja diskutuje Poljska o svojoj istoriji između ravnodušnosti i herojske pomoći.

Ovo mora biti to mjesto: Križanje ulica Miodowa i Swietojerska. Rossmann je otvoren, Millennium banka nudi jeftine kredite a pred palačom Krasinski izložena je ulična umjetnost, leteći limeni konjići u žutom i zelenom. Prije sedamdeset godina bio je tu varšavski geto u plamenu. Ovdje je bio zid, koji je geto razdvajao od ostatka grada a ovdje, odmah sa strane, morao je biti ringišpil koji je inspirisao Czeslawa Milosza za njegovu strašnu pjesmu „Campo di Fiori“: “ Vjetar od izgorenih kuća duvao je u haljine djevojaka, vesela gomila smijala se te lijepe varšavske nedjelje.” 19. aprila 1943. počeo je ustanak u varšavskom getu, najveća jevrejska pobuna u Drugom svjetskom ratu. Kada je Milosz tada doživio onu “lijepu nedjelju” Nijemci su već bili počeli sa rušenjem kuća i ubijanjem stanovnika. 16. maja pisao je SS i policijski vođa Jürgen Stroop u svome dnevnom izvještaju: “Nekadašnji jevrejski kvart u Varšavi više ne postoji.”

Poslije rata prvo se na ruševinama raširio blok socijalizma a danas izdaje reklama na Litfass stubovima da je vrijeme narodne republike komunista prošlo isto kao i “generalna uprava” nacista. Ko međutim ide dalje uzduž Swietojerske u unutrašnjost starog zatvorenog područja uskoro se susreće sa novinom koja zaustavlja dah: Staklo i razmahani beton 21. stoljeća, “Muzej istorije Jevreja u Poljskoj”, skoro izgrađen od poljske države, grada Varšave i internacionalnih donatora, među njima i vlada Njemačke. Ovoga petka otvara svoja vrata. Stalna izložba o hiljadugodišnjem životu Jevreja u Poljskoj otvoriće se krajem 2013. godine.

Bilo je solidarnosti i bilo je ravnodušnosti

Ustanak u varšvskom getu pripada strašnom kraju ove istorije. Hitler je od Poljske napravio glavnu pozornicu holokausta. Aušvic, Treblinka, Majdanek su tu, veliki logori smrti a polovina od oko šest miliona ubijenih Jevreja bili su poljski građani. Geto je bilo predvorje uništavanja. Na veoma malom prostoru, jedva nešto većem od aerodruma Tempelhof u Berlinu, stiskali su Nijemci 460.000 ljudi – izgladnjelih, bolesnih, uplašenih. Gustina stanovništva bila je trideset puta veća od današnje u Berlinu, smrdilo je na raspadanje, na trotoarima su ležali mrtvi. Masovni transporti u gasne komore u Treblinci terorisali su one koji su još bili na životu.

Ustanak je bio dramatični kraj ovog pakla. Nijemci su bili upravo počeli novi val deportacija a onda su se sudarili sa otporom. Nekoliko stotina, možda hiljadu mladih žena i muškaraca, često još djeca, pucali su na SS i branili kuću za kućom. Nije jasno da li su se nadali spašenju ili im je išlo o to, kako se kasnije izrazio Marek Edelman, jedan od malo preživjelih, da izaberu “način umiranja” – u gasnoj komori ili u borbi. Činjenica je da ih je preživjelo vrlo malo. Mladi komandant ustanka, Mordechai Anielewicz, i njegovi poslednji borci ubili su se 8.maja 1943., opkoljeni u njihovom podzemnom skloništu.

A Poljaci? Varšavljani, koji su tada buljili u zapaljene zidove geta? Slika nije jednoznačna. Bilo je izdaje i otkrivanja sakrivenih Jevreja a bilo je i herojske pomoći. Bilo je solidarnosti i bilo je ravnodušnosti. To je važilo za sve čak i za borce poljske domovinske armije (AK). Njihove dobro organizovane jedinice su doduše dale jevrejskim borcima nešto oružja i napale su za vrijeme ustanka nekoliko njemačkih postaja. Međutim u cjelini podrška poljske strane bila je sa pola srca tako da je Szmul Zygielbojm, predstavnik Jevreja u londonskoj egzilskoj vladi, još za vrijeme borbi iz protesta izvršio samoubistvo.

“Nećemo da budemo kao Poncije Pilat”

I kad je neko pobjegao iz geta nije uvijek mogao računati na pomoć. Skriveni Jevreji bili su redovito ucjenjivani, pljačkani i denuncirani, nekada iz pohlepe, ali nekada i zbog široko raširenog antisemitizma, koji se prije rata učvrstio u Poljskoj. U nekim slučajevima, naprimjer u selu Jedwabne, gdje su poljski seljaci pod nadzorom Nijemaca u jednoj štali zapalili stotine Jevreja, dolazilo je do pogroma.

Na drugoj strani je tačno, da Jevreji za vrijeme holokausta nigdje nisu dobili više pomoći nego u Poljskoj. Samo u Varšavi skrili su hrabri građani, uprkos prijetnje smrtnom kaznom, prema nekim procjenama oko 27.000 ljudi. Domovinska armija ubijala je denuncijante. Njihov tajni “Savjet za pomoć Jevrejima” (Zegota), kojem je pripadao kasniji ministar spoljnih poslova Wladyslaw Bartoszewski nabavila je desetine hiljada lažnih dokumenata i prošvercovao 2.500 jevrejske djece iz geta.

Denuncijacija, ravnodušnost, pomoć – tek sve zajedno daje potpunu sliku.” Neki su na nas gledali kao na lopove koji iskaču iz gorećih kuća”, kazao je kasnije o Varšavljanima, Icchak Cukierman, jedan od geto boraca. “Ali ja sam također…vidio Poljake koji plaču. Stajali su i plakali.” Ponekad je ova raspolućenost bila i u samo jednoj osobi. Naprimjer kod inspektora kanalizacije Leopolda Soche iz Lwiwa, kojem je režiserka Agnieszka Holland u svome filmu “U sumrak” napravila spomenik. Socha je na početku Jevrejima sakrivenim u kanalizaciju pomagao samo za novac. Međutim kasnije, kada oni nisu imali više ništa, štitio ih je iako je bio u životnoj opasnosti. Čak i jasni antisemitisti mogli su postati herojski spasioci – naprimjer Zofia Kossak-Szatkowska, jedna od najvažnijih figura pomoći Jevrejima. Ona je doduše smatrala “neprijateljima Poljske” ali je istovremeno bila ubjeđena, gledajući “pokolj miliona bespomoćnih ljudi” da niko ne smije ostati pasivan. Svo neprijateljstvo ne mijenja hriščansku “obavezu da se osudi zločin”. “Mi nećemo da budemo kao Poncije Pilat”, pisala je osnivačica Zegote.

Ispit savjesti ostao je prepušten pjesnicima

Sedamdeset godina kasnije spustio se u Poljskoj val obrade toga perioda. Godine komunizma nisu bile za to povoljne. Već odmah nakon rata došlo je do pogroma protiv preživjelih Jevreja, kasnije, 1968. godine, iselili su se mnogi od onih koji su ostali, jer je Komunistička partija započela antisemitsku kampanju protiv “cionista”. Danas živi u Poljskoj nekoliko desetaka hiljada Jevreja, tačan broj je nepoznat.

Ispit savjesti ostao je tada prepušten pjesnicima i skrivenoj opoziciji. Czeslaw Milosz, koji je kasnije dobio Nobelovu nagradu, napisao je svoje očajničke stihove o ringišpilu uz zidove geta već 1943. godine pod neposrednim utiskom katastrofe a još iste godine poslao je dalju pjesmu koja je nosila naslov “Siroti hriščanin gleda na geto”. “Mravi” i “pčele” u ovoj morbidnoj poemi su ti koji jedan srušeni svijet od ruina i raspadanje rastvaraju. Istovremeno ispod zemlje kopa “krtica” svoje prolaze, jedan “čuvar” kome ništa ne promiče. “On dodiruje tijela pokopanih, on broji, kopa dalje, prepoznaje ljudski pepeo na đubretu boje duge”, piše Milosz – i završava sa priznanjem, koje kao nijedno drugo rasvjetljava duboko razoreni odnos Poljaka prema holokaustu: Ja se bojim, tako priznaje on, ja se strašno bojim čuvara-krtice: “Šta ću mu reći?…On će me ubrojati u pomoćnike smrti.”

Miloszeva “krtica” kao vodeći motiv

Ta slika je imala ogroman učinak. Do danas se osjeća strah od “čuvara” iza svake od onih protestnih nota koje poljski ambasadori već godinama šalju kada u novinama u svijetu iskrsne nerazumljiva definicija o “poljskim koncentracionim logorima” ili kada ZDF predstavlja partizane domovinske armije kao antisemitiste. Briga da ne budu ubrojani u “pomoćnike smrti” nije Poljsku nikad napustila.

Literarni kritičar Jan Blonski bio je taj koji je Miloszevu “Krticu” uzeo kao vodeći motiv u posljednjim godinama komunizma. U svome eseju “Siroti Poljaci gledaju na geto” iz 1987. godine vraća se on na Milosza, na njegovo uporno pitanje, kako su Poljaci tada ”mogli mirno gledati” kad su Jevreji umirali – i “mi” Poljaci, nastavlja Blonski dalje, “osjećali bi smo da nešto nije u redu”, da smo zapostavili “obaveze milosrđa i bratstva”.

Sindikat Solidarnost prihvatio je tada ovaj signal i do danas djeluje poziv Blonskog. Godinu dana kasnije, 1988., kratko prije kolapsa komunizma, došao je vođa Solidarnosti Lech Walesa na 45-u godišnjicu ustanka u getu zajedno sa preživjelim Marekom Edelmanem. Poslije preokreta predsjednik Aleksander Kwasniewski je zamolio za oproštaj za pogrom u Jedwabne. Filmovi i knjige rasvjetlili su odnos između Jevreja i Poljaka i ovoga petka će sa novim muzejom jevrejske istorije izgubljena “sestrinska nacija” Poljske (riječ nacionalnog pjesnika Adama Mickiewicza) naći svoje mjesto u topografiji spomenika Varšave.

Pluralistička tradicija stare plemićke republike

A poljski antisemitizam? Toga još ima uprkos svemu; tek nedavno jedna anketa je pokazala da 40% poljskih srednjoškolaca ne bi voljela da ima Jevreja za školskog druga. Na drugu stranu brojke su nakon kraja komunizma sve bolje a Poljska je poslije 1989. imala tri jevrejska ministra vanjskih poslova.

Pred predstojeću godišnjicu opet se postavlja pitanje koje je već tada, kda je geto gorjelo,  imalo svoj značaj. Zar razlikovanje između “Jevreja” i “Poljaka” nije uvijek bilo politička pogreška? Zar nisu jevrejski borci, dok se kod zida geta još veselo okretao ringišpil, pored plavo-bijele jevrejske zastave dizali i poljsku bijelo-crvenu? Nije li se Marek Edelman, najpoznatiji preživjeli, poslije poraza dalje borio kod “Poljaka”, kod domovinske armije? Zar nije decenijama kasnije, kao svaki dobar Poljak, bio u Solidarnosti i bio čak interniran? Ukratko: Nisu li žene i muškarci u getou bili, kako se nedavno pitala „Gazeta Wyborcza“, “Poljaci u republikanskom smislu”?

Misao je proteklih dana bezbroj puta varirana i to ne u smislu jeftinog “uklapanja” Jevreja u uniformni klasni koncept, što su još komunisti pokušali, nego u oslanjanju na pluralističke tradicije stare “jagelonske” plemićke republike, kada su se pored Poljaka i Litvanci, Ukrajinci, Nijemci i isto tako Jevreji ubrajali u nadetničku državnu naciju. Najpoznatiji zagovornik takvih ideja je danas Wladyslaw Bartoszewski, suosnivač Zagote. On je nedavno rekao da su jedan tako “romantičan” ali  beznadežan i oduševljen revolt kao što je ustanak u getu mogli organizovati samo “poljski” Jevreji. “Ponavljam: poljski. U nijednoj drugoj…zemlji takva poljsko-jevrejska ludost ne bi bila moguća.”

faz.net