Uvjerljivost vladajućih miniraju pitanja svakodnevnog života

Povezani članci

• BUDI BRATE MUŠKO I RECI … GLUP SAM
• Postoje li u BiH vlast i opozicija – ili su i jedni i drugi dijelovi iste družine?
• ‘Za odgodu suđenja krivi su zatvorski liječnici’
• Emir Suljagić: Policijska brutalnost u Kravici – nastavak okupatorske politike u RS-u
• Heni Erceg: Psihologija sjećanja
• Karadžićevim stazama revolucije: Brutalnost prema povratnicima u Prijedoru

Odgovornim bi političarima, naime, iskustvo, koje u tri prohujala mjeseca proživi BiH, poslužilo kao povod za traženje odgovora – za usmjeravanje ukupne društvene energije u, primjerice, traganje za rješenjima kako povećati protočnost napola zatrpanih riječnih korita. A što rade ovdje? Sve ostalo osim toga.

Piše:  Slavo Kukić

Iako BiH još uvijek oficijelno nije u predizbornoj kampanji, ona se, kao rijetko kada, i to mjesecima unazad, intenzivno vodi. Nedostajalo je, uostalom, nije ni u tjednu iza nas. Posjetu Srbiji, tako, lider SDP iskoristi da svrati na Dedinje i još jednom oda poštu Josipu Brozu. Poruka je – niti on, ni partija kojom kormilari ne odustaju od Titova puta. Još samo da je pronaći i publiku koja će, posebno što se njega tiče, na to nasjesti. Ako je, pak, po istraživanjima suditi, takvih je sve manje. Ili, oporba u RS-u pojačava kritiku vladajućih – koji su, opet, sve nervozniji. U prilog tome, među inim, svjedoče i sve učestalija policijska privođenja onih koji ga se usude kritizirati – ili se, pak, prema njemu nušićevski odnositi.

No, u pravilu se, s izuzetkom Komšićeve Demokratske fronte i nekolicine manjih političkih partija, za naklonost birača i dalje koriste već olinjali stereotipi – nacionalna ugroženost i zbijanje etničkih redova kao pretpostavke kolektivnog opstanka. U toj priči su, istina, i danas partije koje filozofiju ugroženosti početkom devedesetih patentiraše. Ali, one više nisu i jedine.

Borba, primjerice, za srpske nacionalne interese već odavna je prestala biti ekskluzivitet SDS-a. Dapače. Dodik se u tome, i stranka kojom kormilari, svakim danom žele legitimirati kao jedini iskonski. I, ruku na srce, ako je temeljem istraživanja javnog mnijenja suditi, u tome u dobroj mjeri i uspijevaju.

I hrvatski nacionalni interes je, s druge strane, prestao egzistirati kao briga isključivo HDZ-a. Ali, u njegovoj obrani još uvijek nema „alternative“ s, recimo, SNSD-ovim utjecajem. A to, opet, znači, da bi „čuvari“ hrvatstva, lider im posebice, i slijedeće četiri godine u pitanje mogli dovoditi legitimitet svih i svakoga – pod uvjetom, dakako, da se oteo njihovoj političkoj kontroli.

Nejasnoća je, kako stvari stoje, najviše među „braniteljima“ bošnjaštva. SDA je, naime, već odavna ispod magične granice utjecaja. A svi ostali, kažu iz centrale Alijinih sljedbenika, obranu organiziraju tako da se „sirotim“ Bošnjacima i ne piše dobro. SBB se, primjerice, i lidera mu, optužuje za kriminal i „ćosanja“ koja su ravna nacionalnoj izdaji. A SDP? On, vele, ni sam ne zna što bi – malo bi „branio“ Bošnjake, malo i ostatak svijeta. Što, ruku na srce, i nije daleko od istine.

Istodobno, međutim, i u tome je najveća istina, za pitanja života svakidašnjeg nitko od njih – mislim na sve koji u manjem ili većem parčetu vlasti još uvijek uživaju – i ne mari. Prisjetimo se, uostalom, velikih socijalnih nemira tijekom veljače. Rijetki, naime, nisu bili ni oni koji im pripisivaše karakter revolucije. A još više ih je u njima vidjelo simptome društvenih promjena koje više nitko ne može zaustaviti. Osobno sam, međutim, u odnosu na tu vrstu mogućnosti socijalnog bunta gladnih bio skeptik. I ne samo to. Nerijetko sam ponavljao kako bi socijalni nemiri nacionalistima, budući se dogodiše osam mjeseci prije izbora, mogli doći k’o „kec na deset“ – jer će im, nakon emotivnog pražnjenja, stvoriti pretpostavke za nova nacionalna „pumpanja“ sirota naroda. To predviđanje se, pošteno govoreći, što smo bliže izborima, sve više i potvrđuje. Običan svijet nanovo je uvučen o priče o nacionalnoj ugroženosti i potrebi homogenizacije – pitanja stvarnog života ponovo su na margini, tamo gdje su gurnuta prije četvrt stoljeća.

Pitanje je, međutim, koliko će političke manipulatore i to zadovoljiti. I kuju li već sada planove da za nacionalno konfrontiranje iskoriste i prve naredne izljeve socijalnog nezadovoljstva ponižena svijeta – a njih je, što se moje procjene tiče, nemoguće izbjeći. Jer, u protivnom, odnese vrag njih same. A uspiju li politički makijavelisti u tome, uspiju li u nakani da slijedeći socijalni bunt kanaliziraju na način koji vodu tjera na njihov vlastiti mlin,  posljedice bi mogle biti iznad onoga što bi normalan ljudski um mogao i pretpostavljati.

Pogledajmo, potom, događanja u vezi sa serijom ovogodišnjih poplava. U zadnja tri mjeseca zemlja je, zapravo neki njezini dijelovi, već treći put pod vodom. I sve to se, k’o eto, pripisuje nesvakidašnjem nevremenu, činjenici da se i priroda protiv nas uroti.

Daleko od toga da i ćud prirode treba isključiti. A, u tom slučaju nemoćna su i mnogo uređenija društva od bosanskohercegovačkoga. Ne vjerujem, međutim, da se na prirodu baš sve može svaljivati. Ako joj se, naime, ono što se dogodi tijekom svibnja i može na dušu natovariti, zar je – ili barem samo nju – treba optuživati i za sve kasnije potope? Početkom kolovoza nanovo zbog nabujalih rijeka spavali nisu stanovnici Banja Luke, Zenice, Žepča, Zavidovića, Gračanice, Tuzle, Brčkog, Doboja… Priča se ponovila i desetak dana kasnije. Ponovo je, primjerice, nastradalo stotinjak objekata u jednom banjalučkom naselju, rijeka Bosna ponovo je proizvela napad panike kod građana Doboja – a slično je bilo i drugdje.

Priroda, istina, znade biti nemilosrdna. Ali, zar za baš sve treba optužiti samo nju? Zar, hoću reći, u čitavoj toj priči nema i ljudske odgovornosti?  Odgovornim bi političarima, naime, iskustvo, koje u tri prohujala mjeseca proživi BiH, poslužilo kao povod za traženje odgovora – za usmjeravanje ukupne društvene energije u, primjerice, traganje za rješenjima kako povećati protočnost napola zatrpanih riječnih korita. A što rade ovdje? Sve ostalo osim toga. Dodiku je, recimo – koji se vlastitim stilom izdvajao i u slučaju poplava – važnije od toga pitanje zašto predsjedavajući bosanskohercegovačkog predsjedništva bez njegove dozvole dolazi u Doboj. Jer Doboj je, hvala ti Bože, dio njegova begovata. I stoga, bez njegove mu dozvole prismrditi ne smije nitko, pa ni prvi čovjek kolektivnog šefa države.  Pita li se, naime, Mileta, čak takvi dolasci predstavljaju kršenje ustava – pa i, ako se već hoće, atak na suverenitet prostora kojeg drži pod šapom. Dodiku su, dakle, u prvom planu potpuno druge stvari – ponovo izazivanje nacionalnih strahova i netrpeljivosti, čak i sumanuta priča kako su, eto, i prirodne katastrofe dokaz nemogućnosti BiH kao države. A poplave, ljudski životi, strahovi obična svijeta? Ma, tko mari za to. Što se vožda tiče, a on nije i jedini, mogu i pocrkati.

Ako je, na koncu, za najnoviju kalvariju građana ove zemlje kriva priroda, ili Bog ako već hoćete, nemoguće ih je optuživati i za sve ostalo. Kako ih, primjerice, optužiti za ono što proživljava Mostar – a puno bolje nije ni drugdje – da je svako malo zatrpan smećem koje o ovom gradu u bijeli svijet šalje užasne poruke? I ne samo to. Gradski otpad na mostarskim ulicama, upozoravaju zdravstveni radnici, izvor je različitih vrsta zaraze. Ali, koga i to muči. Političkim mešetarima je važno kako podijeliti sfere utjecaja. A zdravlje građana? Ma, kakvi građani – mogu i pocrkati.

Dokle tako? U normalnu svijetu, nema dvojbe, ignoriranje pitanja svakodnevnog života ruši uvjerljivost vladajućih. Ovdje? Sam Bog zna. Sačekajmo, uostalom, listopad – i parlamentarne izbore dakako. Tada će se znati sve – među inim i odgovor na pitanje imamo li šanse da priključak normalnima konačno počnemo i sami hvatati.