Uvreda vjere ili razuma?

Autor 28.2.2012. u 15:55

Uvreda vjere ili razuma?

Još od predantičkih vremena postoji napetost između vjere – institucionalizirane kao religija – i slobodnog, nesputanog, skeptičnog i kritičkog razmišljanja koje je svoje utočište našlo u znanosti. Poricanje vjere se sve do najnovijih vremena smatralo napadom na državu (a u mnogim islamskim zemljama je i dan-danas tome tako) i poricanjem iste. Religija je odigrala tokom povijesti ogromnu ulogu u stabiliziranju i podržavanju vladajućih struktura – ona je tisućljećima bila jedan od temelja na kojima su počivale države i društveno politički sistemi. Nastanak vjera poput džainizma, budizama u Indiji, odnosno taoizma u Kini koje nisu sadržavale tradicionalne religijske koncepte (posebno postojanje božanstva, naročito u obliku „ličnog boga“), natjerao je mnoge da ih smatraju, ako ne ateističkma, a ono svakako nonteističkima. Od Dijagorae sa Melosa kojeg smatraju prvim ateistom, preko Protagorae, Leukipa, Demokrita, Euhemera, Epikura i Tit Lukrecija Kara koji su zastupali materijalističke koncepte stvarnosti, preko Renesanse koja je bila plodno tlo za preispitivanje raznih dogmatskih koncepata do, recimo, Denisa Diderota koji je čak bio u zatvoru zbog promicanja ateističkih stavova, sve do današnjih dana, traje ovo čas izraženije, čas pritajenije sukobljavanje razuma i vjere. Na koliko karikaturalni način se to ponekad dešavalo (uz mnogobrojnije načine sa daleko tragičnijim posljedicama), može nam svjedočiti i slijedeća, navodno istinita anegdota. 

“Pozvan od Katarine Velike da posjeti njen dvor, Diderot (Denis Diderot – francuski filozof, enciklopedist) se nastojao proslaviti obraćenjem dvorjanika u ateizam. Nezadovoljna time, Katarina je povjerila Euleru (Leonhard Euler – veliki, pobožni švicarski matematičar) da ušutka nadutog filozofa. To bijaše lako, jer je za Diderota cijela matematika bila nepoznanica. De Morgan (AugustusDe Morgan – britanski matematičar) priča što se dogodilo (u svojem klasičnom djelu “Budget of Paradoxes”, 1872): Diderotu su rekli da učeni matematičar zna algebarsku demonstraciju o postojanju Boga i to će prikazati pred dvorom, ako on to želi čuti. Diderot je rado pristao… Euler je stao pred Diderota i rekao ozbiljno, s tonom potpunog uvjerenja:

Sire, (a+b^n/z=x),  znači Bog postoji; odgovorite! 

To je Diderotu izgledalo pametno. Osramoćen neobuzdanim smijehom koji je popratio njegovu zbunjenu šutnju, siromašni je čovjek zamolio Katarinu da ga odmah pusti u Francusku. Ona mu je to velikodušno dopustila.” (E.T.Bell, “Veliki matematičari”) 

Ipak, velika je vjerojatnost da događaj nije istinit, s obzirom da je Diderot bio sposoban matematičar, koji je čak objavio nekoliko matematičkih rukopisa. 

        Pogledajmo kakvim se sve alatima (u svojoj osnovi nalik onom upotrebljenim od Eulera) – „teškom artiljerijom“  – služe vjernici prilikom dokazivanja valjanosti religije i opstojnosti Boga. Jer, ona ga, paradoksa li, „dokazuje“ svakom svojom rečenicom, iako tvrdi da joj dokaz nije potreban i da je suvišan, jer – Bog je nedokaziv! Da vidimo odakle crpe svoje citate i tumačenja zagovaratelji vjere.

 

Stari vjerski tekstovi 

            Pozivaju se na citate iz prastarih religijskih knjiga, od kojih je Biblija gotovo još najmlađa (Kuran je još mlađi), iako i ona počiva na još starijim izvorima (Židovi, Grčka, Babilon,…, možda čak i Indija). Mada se povijesno može pratiti kontinuitet i utjecaj religije starijih naroda na one mlađe – što se zamjećuje usporednim proučavanjem religijskih tekstova – kršćani naprasno staju kod Biblije. Citata iz Kurana nema, iako se on nadovezuje direktno na Bibliju kao svoju osnovu. Da, ali nećeš! Osnovna greška mu je, što je inaugurirao novog Mesiju – Muhameda – na što vrli nam kršćani nikako ne mogu pristati; odreći se privilegije na jedinstvenost i neponovljivost Isusa i njegove riječi. Nema nad Isusom – Muhameda! 

            Nevjerojatno je da vjernici ustrojstvo svijeta tumače pomoću knjiga starih više tisuća godina, a suvremene spoznaje znanosti (sakupljene u milijunima knjiga aktualnijima od „knjige nad knjigama“) su im tek utoliko relevantne ukoliko ih mogu strpati u svoj prastari okvir.

 

Hermeneutika 

            Vještina tumačenja (biblijskih) tekstova. Pravi se nevjerojatni „ptolomejevski obrat“. Umjesto da biblijske tekstove tumače u kontekstu suvremenih znanstvenih spoznaja, oni čine upravo obrnuto. Suvremene znanstvene spoznaje nastoje uklopiti u kalup vjerskih maštarija, točnije – arhaičnog tumačenja čovjeka i svijeta, karakterističnog za naše daleke pretke. Jerbo – stari narodi su: 

-ili bili inteligentniji od suvremenih civilizacija, te raspolagali nadmoćnim spoznajama u odnosu na naše 

-ako pak to već sami, svojom vlastitom inteligencijom i svekolikom infrastrukturom (neizmjerno nadmoćnijom našoj) nisu uspjeli postići, onda im se, eto – obratio direktno Bog (u formi neshvatljivog i nespoznatljivog Svetog Trojstva), te im dao spoznaje koje altruistički vjernici tisućljećima čuvaju i nastoje prenijeti svojim potomcima! 

Samo, pitamo se, pitamo – zašto se, bolan, Bog više ne obraća Nama? Pa, mi smo ga spremni saslušati (ne njegove svećeničke, teološke i pastvinske „glasnogovornike“, već Njega lično)!

 

Teologija 

            Teologija ili bogoslovlje, „u užem smislu, kršćansko učenje o bogu, u širem pak – izučavanje prirode, biti i pojave najvišeg duha ili bića, odnosa između njega, svijeta i čovjeka“. Teologija – koju neki smatraju znanošću, no ona je daleko od toga – polazi u tumačenju svijeta od Otkrovenja: božjih poruka ljudima a koje su sadržane u religijskim knjigama i tekstovima. Apriorno se, kao premisa, kao aksiom, uzima nepobitnim takvo obraćanje Boga ljudima, te se onda temeljem njega izvode sve moguće (i nemoguće!) posljedice. Teologija je odavno došla u sukob, kako sa filozofijom tako i sa egzaktnim znanostima, pa i sa društvenim naukama koje sve više koriste metode objektivnog izučavanja (karakteristične za prirodoslovlje) društva. Kakva se sve bratija skupila oko ove pseudoznanosti, svjedoči i sva hrpa dokaza (sic!) koju podastire o opstojnosti Boga. Naime, kako god se pozivali na nedokazivost najvišeg bića, dokaz im je – priznali oni to ili ne – neophodno potreban za njihova zaključivanja. Naime, bez toga – osnovna im premisa visi u zraku, bez ikakva uporišta, a zna se što se dešava sa zgradama podignutima na labavim temeljima. Zato u teologiji sve vrvi od kojekakvih „dokaza“ – koje nitko sem njih ozbiljno ne prihvaća, a i oni su tu i tamo prisiljeni pod udarcima elementarne logike odustati od pokojega. Pa imamo ontološke dokaze, kozmološke (koji sa kozmologijom kao znanošću veze nemaju) dokaze, dokaze iz uređenosti,…, a u okviru svake ove skupine imamo hrpu parcijalnih dokaza opstojnosti vrhunaravnog metafizičkog bića. 

        Daklem, teologija deduktivno polazi od – navodnog – Otkrovenja, dok je polazište svekolike znanosti uglavnom induktivno: korak, po korak, mukotrpno, gomilajući činjenicu na činjenicu, pokus na pokus, opažanje na opažanje, tumačenje na tumačenje – gledajući da su međusobno neproturječna i koherentna – znanost napreduje što manjim što većim, što sporijim što bržim koracima, ka pravom otkrovenju – onome koje je rezultat ljudskog odnosa sa prirodom, kome su temelji u prirodi samoj i stoga čvrsti i stabilni. Nije ni čudo da nas je znanost, a ne teologija izvukla iz mraka srednjeg vijeka. Kao što je istaknuo Thomas Jefferson – treći predsjednik SAD-a – misleći na Sveučilište Virginia kojega je bio osnivač: 

“Profesori teologije ne bi smjeli imati mjesta u našoj instituciji.”

 

Filozofija 

            Koristi -+-se pozivanjem na citate filozofa idealista, sasvim ignorirajući filozofe materijalističke orjentacije (još od antičkih vremena suprostavljenih idealističkim pogledima na svijet). Jasno je, čija filozofija (posebno ontologija) je koherentnija, plauzibilnija i usklađenija sa dometima suvremene znanosti. Tu treba bitna napomena. Filozofija nije znanost. Ona je prvobitno bila stjecište svih znanosti, predstavljala je opći pogled na svijet, dok se one nisu izdiferencirale od nje, ostavljajući joj uglavnom područje etike, morala i logike (i ovu poslijednju istiskuje mnogo dosljednije fundirana matematička logika) i još nekih neegzaktnih disciplina. 

        Filozofija ima maltene koliko i filozofa. Njihove su filozofije uglavnom međusobno neusklađene, tvoreći svaka za sebe zatvoreni filozofski sustav u koji se konkurentske filozofije ne uklapaju. U znanosti nije tako. Sve znanstvene spoznaje (na danom stupnju razvoja) međusobno su usklađene, plauzibilne, koherentne i imaju isto znanstveno ishodište – i to ne samo u okviru jedne, već svih znanstvenih disciplina. Ne mogu fizika i kemija svijet tumačiti na jedan, biologija i astronomija na savim drukčiji način. Pametnome je jasno kome pokloniti povjerenje – jedinstvenoj pozitivnoj znanosti koja svoje spoznaje doslijedno uklapa u cjeloviti sustav, ili filozofiji gdje između Descartesa, Leibnitza, Kanta ili Marxa zijaju ponori od svemira širi. Nekada se (za skolastiku) govorilo kako je filozofija postala sluškinja teologije. Danas je ona na neki način sluškinja svoje odmetnute djece – sviju znanosti što proučavaju svijet, uključivo i čovjeka. Jasno, ona i dandanas pokušava dati sintezu sviju spoznaja o svijetu – pitanje je samo, koliko je to sposobna ako ne nadiđe svoje podjele na materijalizam i idealizam. A materijalistički tumačena stvarnost joj otvara  logični i prirodni put ka tome. Da ne govorimo o moralnim zastranjenjima religije koja je dobro karakterizirao antički materijalistički filozof Tit Lukrecij Kar: 

“Do kakvih visina zla čoveka vodi religija” . 

Shvatljivo je i zašto mnogi uglednici skrivaju svoja nonreligijska shvaćanja. To je lijepo dijagnosticirao Bertrand Russell: 

“Golema većina intelektualnih uglednika ne vjeruje u kršćansku religiju, ali to skrivaju u javnosti, bojeći se da će izgubiti svoje prihode.” 

        U pogledu filozofskog osvrta na odnos religije i znanosti, preporučam pročitati izvrsni prikaz knjige Michael Schmidt-Salomona, Manifest des evolutionären Humanismus, od Snježane Kordić: Principi znanosti:  Književna republika, VI, 11-12 (2008), Zagreb, str. 216-224

 

Psihologija 

           Mnogi zagovaratelji religije izjavljuju kako je ona preteča psihologije, s čime bismo se doduše možda i mogli složiti uz napomenu, da je i astrologija preteča astronomije a alkemija preteča kemije. Pa danas ipak,  obrazovani ljudi znaju – uvažavajući sav doprinos koje su te pseudoznanosti dale svojim „potomcima“ proizašlima iz njih – gdje koju smjestiti. Nedvojbeno je i religija davala određene doprinose kulturalnom razvoju čovječanstva (tu ne mislim na doprinose pojedinih religioznih znanstvenika znanosti – to nema veze s time), ali je isto tako nedvojbeno da ju je – poput astrologije, alkemije, hiromantije, gatanja,… – kulturalni razvoj pregazio. Posebno vjernici vole isticati – tumačeći ih na sebi svojstven način – citate Freuda i C.G.Junga (uz izostanak suvremenih psihologa), očeva psihoanalize. Gdje ćeš većih autoriteta za vjerska pitanja! Em što je psihoanaliza – u smislu tumačenja pozadine psiholoških procesa – odavno prevaziđena (barem u freudovskom obliku) s obzirom na međusobno različite pristupe i izrazito subjektivna tumačenja psihoanalitičara, em što (ako je i prihvatimo kao znanost) ona može govoriti samo o eventualnoj čovjekovoj potrebi – na danom stupnju evolucije – za Bogom, ali ne može govoriti baš ništa o Bogu samome! Istaknimo tek Freudov istinski odnos prema religiji koji navodi i Michael Schmidt-Salomon u svom djelu: 

Možemo se složiti sa Sigmundom Freudom da djeca po svoj prilici uopće ne bi razmišljala o stvarima koje nisu na ovome svijetu kad ne bi bila inficirana religijskim učenjem već u doba kada domete tih ideja ne mogu procijeniti, a kamoli na bilo koji način kritički preispitivati. Posljedice te rane indoktrinacije ne smiju biti potcijenjene:  ‘tko je već u djetinjstvu progutao apsurdnosti religijskog učenja, njegovi kasniji defekti u razmišljanju ne trebaju nikoga čuditi’ – rekao je Freud” (33).  (iz prikaza knige, S.Kordić)   

Zaista, 

“Nema tog prekršaja i intelektualnog nepoštenja koje ljudi nisu pokazali u stvarima religije.” (S.Freud)

 

Književnost 

            Veliki dio argumenata u korist religije vjernici posvećuju književnicima koji (za razliku od nas „pozitivističkih, materijalističkih birokrata“, kako nas znaju prezrivo nazivati) imaju hrabrosti postavljati naivna pitanja. Na koja onda oni nude svoje naivne odgovore. Naime, pitanje (posebno laika, ali i stručnjaka) može u svojoj osnovi biti naivno – u smislu svoje jednostavnosti – ali ono zahtijeva nimalo naivne, i obrazložene odgovore. Da „Bog“ nije takav odgovor, spoznali su već i umjetnici u antici i srednjem vijeku, o čemu govori i sintagma „deus ex machina“. Naime, kada bi u svojoj umjetničkoj imaginaciji toliko zapleli radnju da nisu bili sposobni iznaći nikakvo racionalno razrješenje, izlaz iz ujdurme koju su sami skuhali – na pozornicu bi se, sustavom užeta i kolotura, spuštao sam Bog (odatle i naziv Deus ex machina – Bog spušten mašinom, strojem) koji je dakako, svojim nadnaravnim svemoćima učas nalazio rješenje, izlaz iz labirinta u koji se autor zapleo. Ma rješenje nemalo baš nikave veze sa logikom i stvarnošću. Tako i naši vjernici – nestrpljivi, uopće ne shvaćajući vremensku, evolutivnu komponentu ljudskog razvoja – mehanički spuštaju Boga u našu kulturu kao sveopćeg Spasitelja, Nadonosca, Tumača i Razrješavaća svih svojih dvojbi. No, uže kojim smo spustili Gospodina, odavno je puklo i On je hametice tresnuo tamo gdje i spada. O čvrsto tlo, koje je  – i mora biti – polazište svih ljudskih potraga za istinom

         Jasno je da postoje religiozni knjževnici (istaknimo danskog filozofa, teologa i književnika Søren Kierkegaard-a), kao i oni koji su pokazivali averziju prema njoj. Među ponajboljim ocjenama religije, možemo izdvojiti onu, američkog satiričara Ambrose Bierc-a: 

„Vjera: Kći Nade i Straha koja Neznanju objašnjava kakve je naravi Nepoznato.” 

kao i konstataciju Victora Hugo-a: “U svakom selu je luč – učitelj; i gasitelj luči – svećenik.”

 

Namjerni falsifikati i prilagodbe 

            O namjerno višestruko ponavljanim krivim interpretacijama i prilagodbama svojim djetinjastim koncepcijama, izjava pojedinih znanstvenika (posebno Einsteina, koji je sasvim eksplicitno objasnio svoje shvaćanje vlastite „religioznosti“) – sasvim izvučenih iz konteksta, njihova života, opusa, značenja i prilika u kojima su dane, da ne trošimo riječi. Einstein izrijekom kaže: 

“Ono što ste pročitali o mojim religijskim uvjerenjima bila je, dakako, laž, i ta se 1až sustavno ponavlja. Ja ne vjerujem u osobnog Boga i nikad to nisam poricao, već sam to jasno govorio. Ako u meni postoji nešto što se može nazvati religioznim, onda je to bezgranično divljenje ustrojstvu svijeta u mjeri u kojoj ga naša znanost može razotkriti.” (Einstein) 

“Ne pokušavam zamisliti nekog osobnog Boga; dovoljno je stajati sa strahopoštovanjem pred ustrojstvom svijeta i iskusiti ga onoliko koliko su to naša nedostatna osjetila u stanju.” (Einstein) 

Uostalom, mnogi se  – distancirajući se od 99% naivnog vjerskog puka – izjašnjavaju da Boga shvaćaju kao metaforu, apsolutnu ideju. Da ih ne podučavamo što je metafora iliti prispodoba, tek jedno pitanje: 

Na koji to način metafora (čega?) može biti aktivni princip u ustrojstvu svijeta? 

        Često se u prilog korisnosti vjere u Boga (vjeruju li vjernici iz koristoljublja?) ističe tzv Pascalova oklada (Blaise Pascal, francuski filozof, matematičar i fizičar) koju bismo najjednostavnije mogli formulirati ovako: 

“Mudrije je vjerovati u Boga nego ne vjerovati. Ako vjeruješ, a Bog postoji, nagrada će ti biti Vječni Život. Ako ne vjeruješ, a Bog postoji, bit ćeš kažnjen za svoju nevjeru. Ako Bog ipak ne postoji, nećeš ništa dobiti ni izgubiti ma kako bilo.” 

Ni jedan racionalni, analitički duh, ne može prihvatitit njegovu okladu. On u njoj miješa argumente teorije vjerojatnosti – strogo znanstvene discipline koje je jedan od osnivača – sa „argumentima“ metafizičke vjere. Klađenje se zasniva 

a) ili temeljem savršeno iracionalnih pretpostavki za vjerojatnost kojih ne postoje nikakvi egzaktni, odnosno empirijski brojčani pokazatelji vjerojatnosti 

b) ili na djelomično iracionalnim pretpostavkama o ishodu oklade (iracionalnima utoliko što se ne mogu izraziti egzaktnim brojčanim vjerojatnostima a odabir kladitelja može ovisiti o subjektivnim preferencijama, dok ishod oklade često ovisi o slučajnosti). 

Primjerice, u kladionicama gdje se na osnovi raznih neegzaktnih pokazatelja (forma momčadi, sastav momčadi,  trenutni položaj na tablici, domaćin ili gost i dr.) nude opcije, poput: pobjeda domaćina 50%, remi 30%, pobjeda gosta 20%. Jasno da klađenje na takve opcije (odnosno, ishod utakmice) ovisi o mnogo faktora, pa  i o slučajnosti 

c) ili temeljem savršeno egzaktnih pokazatelja vjerojatnosti (recimo, vjerojatnost da kocka padne na odgovarajući broj iznosi 1/6) 

        Paskalova oklada počiva na vjerovanju i dobitku koji se temeljem tih vjerovanja nude kladitelju. Vjera u ovo ili ono nije nikakav egzaktni pokazatelj i ne može joj se pripisati nikakva brojčana vjerojatnost. Daklem, sasvim je izvjesno da ta vrsta oklade spada u grupu a). Konačno, rezultati svih oklada (po kladitelja)  ovise o iracionalnoj odluci kladitelja, stim što on nastoji – temeljem nekih svojih spoznaja – svesti mogući gubitak na najmanju, a mogući dobitak na najveću moguću mjeru. 

Oklada tipa a) ne omogućava mu nikavu racionalnu analizu za to. 

Oklada tipa b) mu djelomično omogućava sagledati svoje šanse 

Oklada tipa c) mu omogućava da brojčano izrazi svoje šanse za dobitak, odnosno gubitak. 

 Kako su Paskalove premise (postoji li ili ne postoji Bog) iracionalne i nedokazive (vjernicima ni nije važan dokaz, a ateisti smatraju da oni ne moraju dokazivati proizvoljne tvrdnje vjernika), tako su i dobitak, odnosno gubitak, u toj okladi na jednak način iracionalni i nedokazivi (postojanje raja i pakla). Osim činjenice da su u svakoj realnoj ljudsko okladi gubitak i dobitak konačni, ali – po nijedno ljudsko biće nisu zanemarivi. Inače se ne bi ni kladilo. Daklem, Pascal svoju okladu zasniva na mješavini iracionalnih (Bog, raj, pakao) i racionalnih (konačni dobitak i gubitak) premisa. Stoga nikome ne bismo preporučili da je prihvati.. Ona je jedan od argumenta da je nemoguća sinteza znanosti i vjere, jer ista ne dovodi do nikakvih plauzibilnih rezultata ni po znanost ni po vjeru. Upravo stoga joj najviše pažnje pridaju mistici, kojima je ionako primarno opredjeljenje – doživotni život u sumnji koju je nemoguće dokazati niti oboriti.          

        Bacimo li pogled na pobrojani arsenal oružja (oruđa) vjernika za potvrđivanje vjere i Boga, uočljivo je jedno – radi se o „duhovnim oruđima“. Ali ne o duhu koji u interakciji sa materijom poznaje i objašnjava svijet, već o čisto idealistički shvaćenom duhu koji, praktički sam iz sebe – bez dubljeg odnosa sa stvarnošću – stvara hipoteze. Koje kao takve jedino i podliježu verifikaciji duha samoga i ničega (nikoga) više. Zato mu i dokaz (kako ga suvremena znanost shvaća) za opstoj Boga nije ni potreban! Duh je autor, sudija (procjenitelj) i kadija – vlastite hipoteze. Nikakve on verifikacije i potvrde ispravnosti van samoga sebe ne traži. Vjerniku materija (on je poistovjećuje sa tvari, mada je to općenitiji koncept kojega je tvar samo sastavnica, i iz kojega sasvim prirodno – evolucijom – izrasta i duh) uopće ne treba. Njegovo vlastito tijelo mu je suvišno, tek obično skladište, posuda za boravak duha. A tko ga je u nju smjestio? Pa, Sveti Duh, kao jedna od komponenti Svetog Trojstva iliti Trojednog Boga, dakako! 

        Mogli bismo zaključiti kako su ljudi koji zaista imaju imalo duha, odavno napredovali – od Svetoga Duha, do ponosa ljudske vrste – njegova vlastita, ljudskog duha, koji ga izdvaja od ostalih živih bića planete. Sad, dali baš sve pripadnike – to je veliko pitanje.

 

 

Autor 28.2.2012. u 15:55

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija