Uz drugu obljetnicu socijalnih nemira – je li narod doista nemoćan pred etnokleptokracijama?

tačno.net
Autor 10.2.2016. u 10:11

Uz drugu obljetnicu socijalnih nemira – je li narod doista nemoćan pred etnokleptokracijama?

Jesu li, međutim – nakon četvrt stoljeća trovanja ideologijom kako njihovi pojedinačni životi ne znače ništa, i kako je sreća njihova etnokolektiva sve – za ovo drugo ti isti građani i spremni? Ne znam. Pita li se, primjerice, mene, nisam bogzna kakav optimista. No, odluka i nije na meni nego na njima – a ona će, onda, odrediti i vlastiti im, ali i život njihovih potomaka. Pa, dvije ih volje.

Piše: Slavo Kukić

Jeffrey Kuhner, ugledni kolumnista The Washington Timesa, svojedobno, prije pet-šest godina, kritizirajući HDZ kod zapadnih susjeda – a svoje sudove reciklira i prethodnih dana – za ovu stranku ustvrdi da je „politička inačica gangsterske vladajuće kaste“, metafora „balkanskoga stila kleptokracije“ pod vlašću koje cvjetaju i kriminal i korupcija. A svoje ocjene završava rečenicama koje u međuvremenu u Hrvatskoj postadoše dio prepoznatljivog javnog vokabulara. Mnoge države, poruči Kuhner, „imaju mafiju. U Hrvatskoj, međutim, mafija ima državu“.

S iznijetim se sudovima, pošteno govoreći, i nije teško složiti – a to je, uostalom, vidljivo u političkoj filozofiji i današnje hrvatske vlasti. I kako vrijeme bude odmicalo, živi bili pa vidjeli, vidjeti će se sve jasnije. Kojom srećom, međutim, da se Kuhnerovi sudovi odnose samo na prostor zapadnih susjeda. Jer, priča je makar ista i ovdje, u BiH. U prilog tome, uostalom, govore i najnovije informacije iz SAD. Tamošnji senator, koji je i čelnik Američke Helsinške komisije, ako je medijima vjerovati, ovih dana u pismu državnom sekretaru ukazuje na visok stupanj korupcije u BiH, prvenstveno među visokorangiranim političarima, zalaže se za aktivniji odnos SAD kako bi se ona dokumentirala i raskrinkala – ali i da se korumpiranim političarima, i onima koji ih podržavaju, zamrznu sredstva i zabrani ulazak u SAD. Jer, piše on Kerryju, ta vrsta korupcije „zaustavlja ekonomiju BiH, krade napredak građanima ove zemlje, paralizira njezin napredak k evropskim integracijama i izlaže strane investitore riziku, uključujući i one iz Sjedinjenih Država“.

Vratimo se, međutim, Kuhneru i njegovoj tezi o hrvatskom HDZ-u kao „političkoj inačici gangsterske vladajuće kaste“. Ta inačica, naime, postoji i ovdje. I nju, budimo načisto,  ne čini samo domaći HDZ, koji je jednojajčani blizanac onog zapadno od Dinare, nego i svi ostali koji s BiH, „braneći“ vitalne interese svojih naroda, postupaju na gotovo identičan način – temeljem kojeg se u njima dade prepoznati „balkanski stil kleptokracije“ o kojem ugledni kolumnista zbori.

U prilog tome, uostalom, govore i dosad nezabilježeni pritisci kojima su izloženi tužiteljstvo i sud zbog najnovijih pritvaranja bosanskohercegovačkih političkih moćnika. I koji najodgovornije u ovoj, dakle sudbenoj vertikali vlasti prisiliše da o njima i javno progovore – a time od građana zatraže i potporu za ono što čine kako bi funkcioniranje pravne države uopće bilo moguće. Jer, pojašnjava predsjednica Suda BiH, ni Dodikove prijetnje referendumima ovoj državi nisu nanijele toliko štete kao najnovija „orkestrirana hajka na pravosudne institucije“, i to samo zato što rade posao koji im je u nadležnost dat i po ustavu i po zakonu.

Zašto je, međutim, sve to moguće? Traganje za cjelovitijim odgovorom bi, vjerujem, dovelo i do razloga o kojima se u svakodnevnom životu baš i ne zbori. Ali, odgovornosti se, bilo im pravo ili krivo, osloboditi ne mogu ni građani ove zemlje.

Zašto prstom upirem baš u njih? Među inim, i zbog obljetnice socijalnih nemira iz veljače 2014. godine, na koju me ovih dana, tražeći me za komentar, podsjetiše novinari nekoliko medija.

Prisjetimo se, bio je to socijalni bunt koji ravnodušnima ostavio nije ni političke moćnike, izljev nezadovoljstva gladnih stomaka zbog kojeg su neki od Kuhnerovih „balkanskih kleptokrata“ bili prisiljeni i na angažiranje privatnih milicija – kao svojedobno rumunjski diktator Čaušesku.

Mnogi su se analitičari bosanskohercegovačke zbilje tada nadmetali tezama kako je vrijeme, koje ovu zemlju opterećuje četvrt vijeka, definitivno iza nas – i kako povratak na dotadašnju filozofiju života više nije moguć. Kako, hoće reći, više ništa neće biti kako je bilo.

Iako sam, uvijek kad sam za mišljenje pitan, isticao da bi takvom razvoju događaja i sam vrlo rado aplaudirao, nisam mogao ne priznati da tu vrstu optimizma ne dijelim. Dapače. Ni u javnom prostoru se nisam uspijevao oteti skepsi, čak i strahu za ono u što bi se izazvana socijalna eksplozija mogla pretvoriti.

Mali čovjek je, ponavljao sam, eksplodirao zbog nepravdi koje mu se tovare na pleća. Ali, ruku na srce, i pogreška je to trpati pod tepih, izazvana eksplozija nije bila i opće bosanskohercegovačka. Jer, nije je, osim sporadičnih potpora, bilo ni na prostoru Republike Srpske, u najvećoj mjeri ni tamo gdje HDZ vedri i oblači. A to je, smatrao sam, onima što u tim dijelovima zemlje odlučuju o ljudskim životima, došlo kao neka vrsta jokera. Jer, zahvaljujući tome socijalni se bunt mogao tumačiti, i tumačio se, kao najuvjerljiviji dokaz bošnjačke ujdurme protiv Srba i Hrvata – nikako ne i kao pobunu gladna i ponižena svijeta.

Obeshrabrivala je, potom – o čemu sam također javno zborio – i  činjenica da se socijalni bunt događao osam mjeseci pred parlamentarne izbore. Zašto? Pa zato jer je, tamo gdje se dogodila, socijalna eksplozija imala funkciju svojevrsnog ispušnog ventila, instrumenta u funkciji hlađenja „usijanih glava“. A ono, opet, pruža šansu „zaštitnicima“ nacionalnih interesa da se suplemenicima, kada dođe do stišavanja strasti, ponovo obrate na način kako im se već desetljećima obraćaju – retorikom, dakle, kojom su ih u stanje frustracija i bezizlaznosti i doveli, pričom o potrebi zbijanja nacionalnih redova kako bi uopće imali izgleda da  kolektivno, kao narod prežive.

Vrijeme od osam mjeseci, koliko je od socijalnog bunta do parlamentarnih izbora bilo na raspolaganju, tom i takvom procesu je došlo k’o „kec na deset“. I to se, Bože moj, na izborima i potvrdilo. SDA je dobila glasova koliko ni u snu nije očekivala – a razloga za nezadovoljstvo, što je-je, nije imao ni njezin „hrvatski partner“.

Istina, tada sam tvrdio i još nešto. Vjerovao sam, naime, da će slijedeći socijalni bunt – do kojega bi moglo doći već u narednu godinu ili nešto više, možda i samo koji mjesec nakon parlamentarnih izbora – nadvladati „dječje bolesti“ prvoga. Vjerovao sam, da budem još konkretniji – ili sam vjerovati želio, vrag bi ga znao – da će prvi slijedeći socijalni bunt preplaviti prostor čitave države. I da će time iz ruku izbiti argumente o ujdurmi jednih protiv drugih, da će u prvi plan namjesto dominantnog etničkoga isturiti ljudsko – činjenicu da je sve više ljudi bez posla, da se sve teže živi, da ih sve više prekopava po kantama za smeće, da ih se sve više odlučuje za odlazak bez ambicija da se ikada više vrate.

Vjerovao sam – ili sam, da još jednom ponovim, vjerovati želio – i ponovo promašio. Istina je, ljudima je sve nesnošljivije – i sve više ih je u bijelu svijetu. Prije koji dan, recimo, pročitah da livanjsku i duvanjsku općinu svaki tjedan i danas napusti po pun autobus svijeta – i to ne bilo kakva nego najčešće mlada i obrazovana. A to, opet, znači i gotovo nikakvu mogućnost da se na njihov povratak može ozbiljnije računati.

Ali, od eksplozije socijalnog nezadovoljstva, poput onog od prije dvije godine, ni traga ni glasa. Zašto? Što se to dogodi? Teško je reći. Bojim se, ipak, da daleko od pameti nije i mogućnost da je ideološki pritisak, kako je kolektivno prioritetno u odnosu na sve ostalo,  još uvijek nesavladiva brana probijanju svijesti o pravu pojedinca na normalan ljudski život. I kako prosječna čovjeka to opredjeljuje radije na dizanje sidra i odlazak nego na priključivanje organiziranom otporu ideologijama koje su istinski uzrok i njegova biološkog skapavanja.

Ako je to točno, a bojim se da bi moglo biti, ne piše se dobro. U tom je slučaju, naime – zaludu sva pisma američkih senatora i sve akcije američke, pa i vlada zemalja Evropske unije – nerealno i očekivanje kako bi, barem u slijedećih desetak, pa i petnaest godina, moglo doći do promjena koje bi bile u funkciji uvoda u drugačiju filozofiju života. Jer, u tom je slučaju nerealan i organiziran otpor supremaciji etničke političke matrice u odnosu na elementarno pravo na život čovjeka.

Otpor se, doduše, može manifestirati u formi lokalnih prosvjeda – ili nešto širih, kakav je onaj od prije dvije godine – ali takav, ni jedan ni drugi, ne može biti i motor pokretač definitivnog razlaza s ideologijom koja je ovu zemlju i dovela u stanje u kojem je danas.

Na građanima BiH je, nemojmo se lagati, da izaberu – ili će ruku pod ruku s onima koji su ih u stanje beznađa i doveli ili će s njima napraviti definitivan, i razlaz za sva vremena, ako ne zbog sebe onda barem zbog svoje djece.

Jesu li, međutim – nakon četvrt stoljeća trovanja ideologijom kako njihovi pojedinačni životi ne znače ništa, i kako je sreća njihova etnokolektiva sve – za ovo drugo ti isti građani i spremni? Ne znam. Pita li se, primjerice, mene, nisam bogzna kakav optimista. No, odluka i nije na meni nego na njima – a ona će, onda, odrediti i vlastiti im, ali i život njihovih potomaka. Pa, dvije ih volje.

tačno.net
Autor 10.2.2016. u 10:11

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija