Uzavrela Bosna

Povezani članci

• Mario Kopić: Crkva i antisemitizam
• Goran Sarić: Titov bunker, suze i tepsija
• Tzv domaći lideri moraju donijeti odluku: Visoki predstavnik neće nametati Zakon o JMBG-u
• BAGI – Oštre osude rehabilitacije Draže Mihajlovića
• Marinko Čulić: Blues za Jugoslaviju
• Heni Erceg: Bijesni i obijesni

        Bosna i Hercegovina je uzavrela. Građani su počeli izlaziti na ulice, nezadovoljni – kako tko, i kako čime.

        Sarajevske demonstracije pred saveznim Parlamentom inicirane su sudbinom bolesne djevojčice Belmine, koja nije mogla dobiti pasoš za odlazak na liječenje od teške bolesti, s obzirom da joj nije dodijeljen takozvani Jedinstveni Matični Broj Građanina (JMBG). Dakako, ona je samo bila povod – kap koja je prelila čašu građana Federacije, koji su postali taoci političara BiH nesposobnih da se dogovore i oko važnijih stvari od jedinstvenog JMBG za cijeli teritorij BiH. Ironično je da su političari okrenuli pilu naopačke, te taoce svoje nesposobne politike prozvali teroristima koji parlamentarce drže taocima. Nezadovoljstvo više od 10000 učesnika demonstracija – građana Federacije – slučajem male Belmine, proširilo se, te osim zahtjeva za promptno uvođenje JMBG-a, oni traže i smanjenje plaća članova parlamenta za 30% i uplatu tog novca u novoosnovani fond za liječenje (u inostranstvu) teško bolesne djece.

        U Banja Luci, sem relativno malobrojnih građana koji su podržali sarajevski skup ili čak i sami učestvovali na njemu, demonstriraju studenti za svoja prava. Nekoliko hiljada studenata okupilo se pred zgradom Vlade RS tražeći „izgradnju četvrtog paviljona u Kampusu, smanjenje cijena studiranja i mastera, traže hitno rješenje pitanja hotela Krajina gdje bi trebali biti smještani studenti, korjenite promjene u društvu, otvorenu borbu protiv kriminala, korupcije i nepotizma, smjenu entitetskog ministra prosvjete i kulture Gorana Mutabdžije te izražavaju podršku porodici Vulić koja vodi spor protiv firme “Grand trejd”, Gradske uprave i Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju RS oko mešetarenja zemljištem.“. U slučaju neispunjenja svojih zahtjeva, prijete iseljenjem 40000 studenata iz RS (vrlo nerealna, bleferska prijetnja). Demonstracije su ispočetka bile zabranjene, da bi ih nakon negativnih komentara ambasadora SAD i članova međunarodne zajednice Predsjednik RS Milorad Dodik ipak odobrio. Studenti su odbili dati podršku sarajlijama, u vezi uvođenja JMBG-a.

        Studentski bunt zahvatio je i mostarske sveučilištarce. Oko 1000 studenata i profesora Univerziteta Džemal Bijedić okupilo se pred kantonalnom vladom, zahtijevajući od iste „preuzimanje osnivačkih prava, odnosno rješavanje pitanja finansiranja ove visokoškolske institucije te smanjenje plata kantonalnom premijeru, ministrima i zastupnicima“.  Na prosvjedima nekoliko dana prije, svega oko 300 mostaraca dalo je podršku zahtjevima svojih sarajevskih kolega.

        Sve u svemu, građani BiH nezadovoljni svojim statusom bili su prinuđeni izaći na ulice iskazujući svoj građanski neposluh. Ali… Analiza događanja pokazuje da je samo bunt sarajlija usmjeren na promjene u cijeloj Republici BiH, i kao takav upućen centralnoj vlasti ove države. Banjalučki i mostarski studenti obraćaju se svojim kantonalnim vlastima, ne mareći puno za zahtjeve sarajlija, što samo pokazuje kako oni ne mogu prevazići svoj etnički status dobrom dresurom inkorporiran u njihove mozgove. Oni radije bivaju biti nezadovoljnim Srbima i nezadovoljnim Hrvatima – iako eksplicitno ne ističu svoju nacionalnu pripadnost – negoli nezadovoljni građani BiH. Prava vlast kojoj se oni obraćaju, ne nalazi se u Sarajevu, ona nije vlast jedinstvene države BiH, ona se nalazi u njihovim realnim ili priželjkivanim entitetima odnosno kantonima.

            Daklem, mada se na prvi pogled čini kako su ove demonstracije objedinile sve građana BiH – bez obzira na nacionalnu pripadnost – u zajedničkom izražavanju nezadovoljstva i uzajamnoj podršci, one samo ponovno podvlače njihovu duboku razdvojenost i inkorporiraranost u nacionalne torove. Za pretpostaviti je da one u dogledno vrijeme ipak neće nešto bitno promijeniti na državnoj razini, sem ako to ne nametne pasivna međunarodna zajednica. Kao što reče ugledni književnik Sabahudin Hadžialić u Dnevniku FACE TV Sarajevo, “jedino kroz konsensualnu demokratiju možemo ići naprijed”. Problem je samo što bi to značilo da svi moraju pomalo popuštati – stoga se i toliko opiru promjenama. Svako drugo rješenje osim konsenzualnog prijetnja je novog rata ili mirne dekonstrukcije BiH, za što se Milorad Dodik i javno zalaže, dok hercegovački političari samo mjerkaju vrijeme i očekuju pogodan čas. Za što, toga moraju svi građani opredjeljeni za jedinstvenu, cjelovitu BiH, biti svijesni.

            Kaže se da na mladima svijet ostaje. Sudeći po zahtjevima studenata, barem ovaj bosanski svijet neće se tako brzo promijeniti. Možda neku šansu možemo vidjeti u onim bebačima pred saveznim Paralmentom, no trebat će bar petnaestak godina da porastu kako bi i sami mogli utjecati na promjene. Ako ih u međuvremenu, današnja studentarija koja će do tada zauzeti pozicije u prosvjeti, kulturi i politici ne promijeni u najgorem smislu. No, kažu – nada umire poslijednja.

 magazinplus.eu