Uzavreli politički odnosi u zoni Zapadnog Balkana: SRBIJA (PREMIJER VUČIĆ) NA TRI FRONTA

Povezani članci

• Damir Ovčina: Književnost od ničeg pravi zlato!
• Tomislav Klauški ima prijedlog :Ukinimo Josipovica
• Međunarodni potkivači konja
• U toku ekshumacija i potraga za nestalim na Rostovu kod Bugojna
• Florens Artman u zatvoru zbog borbe za istinu
• Zločini i nagrade

Po svemu sudeći, izgleda da mojoj nedavnoj prognozi u kojoj je izražena mala vjerovatnoća da će se premijer Srbije Aleksandar Vučić 11. jula ove godine u Srebrenici pokloniti žrtvama genocida – rapidno opada vrijednost. Moja tadašnja hipoteza bila je postavljena na tri (bar se tako činilo) stabilna stuba: na priličnoj upitanosti usvajanja Nacrta rezolucije o genocidu u Srebrenici u Generalnoj skupštini UN; na decidnom odbijanju oficijelne Srbije da prizna srebrenički genocid; i na vrlo nejasnoj sudbini  Nasera Orića koji je, prema Interpolovoj potjernici iz Beograda, uhapšen i pritvoren u Švajcarskoj.

Piše: Stipe Sikavica

     Ako je suditi prema medijskim izvještajima, ovaj treći razlog moje pretpostavke izazvao je salve negodovanja u strukturi organizatora obilježavanja dvadesete godišnjice rečenog genocida, pa i u cijeloj bošnjačkoj populaciji. Štaviše, u pitanje je dovedena i sama jubilarna komemorativna svečanost u Potočarima ne bude li Naser Orić na slobodi. Međutim, tzv. međunarodna zajednica, u ovoj (ne)prigodi u sastavu EU i SAD, svoj su balkanski politički i diplomatski pogon ubacili najmanje u treću brzinu, te su Bakiru Izetbegoviću, članu  Predsjedništva BiH, poručili da bi bilo poželjno i jako lijepo s njegove strane da Aleksandru Vučiću, srbijanskom premijeru, uputi makar i „prijateljski“ poziv da dođe na poklonjenje u Srebrenicu, a Vučiću – da ne povlači ispruženu ruku prema Bošnjacima. Iza toga, švajcarske su vlasti promptno odlučile da bosanskohercegovački zahtjev za izručenje Orića Sarajevu (o čemu je oficijelni dokument u međuvremenu, istina u posljednjem trenutku, stigao u glavni grad Švajcarske) ima preimućstvo u odnosu na isti takav zahtjev iz Beograda.

     Ovakva hitnja nije prouzrokovana samo time što se datum dvadesetogodišnjice srebreničke tragedije približava velikom brzinom, već i (a možda i prije svega) namjerom Zapada da u navlačenju političkog konopca preko ex-yu državica stekne preimućstvo nad Rusijom koja uživa naročitu naklonost većinske, pogotovo desnokrilne Srbije. Takav, „bratski odnos“ (većine) Srbalja prema Vladimiru Vladimiroviču Putinu i Moskvi ispoljio se ko zna koliko puta i u tekućoj godini, pa u neku ruku (i samo – u neku ruku, jer srebrenički genocid ne tangira Rusiju izravno!) i na sednici srbijanske Vlade, održane koncem druge junske dekade, na kojoj se raspravljalo osim ostaloga i o tekstu Nacrta već pomenute rezolucije: jedino je potpredsjednica Vlade i ministarka čiji resor obuhvata građevinu, saobraćaj i infrastrukturu, gospođa Zorana Mihajlović, podržala tekst!

     Naravno, taj hrabar i iznad svega duboko human čin ove dame, kojoj je stvaralac podario i um i ljepotu, ima i adekvatnu cijenu: ne samo da su društvene komunikacijske mreže do vrha pune pogrda ispisanih na adresu ove dostojanstvene i stamene žene, već nisu rijetke ni fizičke prijetnje koje joj se upućuju iz širokog opsega srbijanskog političkog taloga. Svemu uprkos, i naročito uprkos pismu što ga je predsjedniku Tomislavu Nikoliću i premijeru Aleksandru Vučiću uputila cijela brigada studentica i studenata, njih čak četiri stotine (i to je utoliko više poražavajuća činjenica po Srbiju što je riječ o mladom svijetu koji, nažalost, nema pojma šta se i kako se događalo i dogodilo ne samo u Srebrenici, već u cijeloj BiH!), u kojem (pismu) ova grupacija apeluje na dvojicu svojih državnika da se ne pojavljuju u Srebrenici 11. jula, potom, i da traže od Rusije da stavi veto na prijdlog pomenute rezolucije – dakle, svemu tome uprkos, gospođa Mihajlović izrazila je spremnost da, zajedno sa premijerom otputuje u Srebrenicu, odluči li se on zaista na taj poštovanja dostojan korak. I upravo taj nedvosmisleni stav premijerove pomoćnice podupire nadu da će se oni zajedno naći u Potočarima na Dan jubilarne komemorativne svečanosti! Suština tog očekivanja se ne mijenja bez obzira na to što je Vučić izručenje Nasera Orića Bosni i Hercegovini okvalifikovao kao politički čin (a kakav bi drugačiji i mogao da bude!) i što je za njega Orić – ratni zločinac. (Što će reći da ignoriše presudu Haškog tribunala, i tek bi mu, valjda, srbijansko pravosuđe osiguralo fer i pravedno suđenje, isto onako kao što je, na primjer, sudilo i presudilo Ejupu Ganiću, generalu Jovanu Divjaku, ili Iliji Jurišiću!)

     Drugi srbijanski (Vučićev) front odavno je otvoren naspram Kosova. Ovih se dana na dnevnom redu za pregovaračkim stolom u Briselu našao set različitih pitanja (organizacionih, imovinskih, tehničkih), ali se rješenje za svaki problem ipak tražilo pod budnom paskom politike (politika je svagda sveprisutna!). I jedino što bi se u ovom času suvislo moglo reći o pregovorima Prištine i Beograda jeste da se parafrazira lapidarna rečenica premijera Vučića po povratku iz glavnog grada Belgije: Razgovori su bili teški, ali ima napretka! (Biće da se premijeru potkrao  lapsus, jer nisu posrijedi razgovori nego pregovori.) U štampi („sa ovih naših prostora“) mogle su se pročitati najave da „nova runda pregovora“ slijedi uskoro. Dakle, novinari su koristili englesku, odnosno njemačku riječ (round, Runde) koja se odavno odomaćila i u politici, a inače se redovno rabi u boksu i u kafanama („narudžba pića za sve oko stola“, B. Klaić). Izgleda da ovaj boksersko-kafanski termin „runda“ baš pristaje pregovaračkim timovima Srbije i Kosova, pa ćemo vidjeti ko će iz Brisela izaći grogiran, a ko pijan.

     Najposlije, evo i trećeg fronta, fronta iza kojeg se sa druge strane našla Hrvatska. Moglo bi se bez preterivanja reći da je političke odnose između Srbije i Hrvatske u posljednjih nekoliko sedmica obilježio Vučićev skandal-ministar Aleksandar Vulin. Ta uistinu neotesana politička figura – koja je, kao što se zna, diplomirala na „Diplomatskoj akademiji“ dr Mire Marković – ostala je zarobljena u vlastitom neznanju, primitivizmu i neprimjerenoj retorici i u nedjelju, 21. juna, na komemoraciji žrtvama ustaškog terora u kompleksu logora Jadovno. Naročito ekstremna hrvatska desnica, a zajedno s njom i Nadbiskupski duhovni stol, obrušili su se pravom lavinom negodovanja ne toliko na samog Vulina  koliko na ministra kulture u Hrvatskoj vladi Berislava Šipuša zato što nije Vulinu „žestoko uzvratio“ na njegovu tvrdnju da je blagopočivši biskup Alojzije Stepinac bio „vikar ustaške vojske“. Na ovom mjestu pozivam u pomoć kolumnistu riječkog „Novog lista“ g. Predraga Lucića. On je u tekstu pod naslovom „Razina vike oko vikara“ napisao i slijedeće:

     „Zanimljivo je da se najveća vika digla oko onoga što je u čitavom govoru Aleksandra Vulina najmanje sporno – oko povijsne činjenice da je Alojzije Stepinac obnašao dužnost vikara ustaške vojske. Na tu je činjenicu upozorio i Ivica Maštruko, sociolog religije i bivši veleposlanik pri Svetoj Stolici, podsjetivši kratkopametne kako ni sam Stepinac nikada nije negirao da je bio vojni vikar za sveukupne Oružane snage NDH, pa samim tim i za Ustašku vojnicu. I povjesničar Miroslav Akmadža je, makar mu to nije bila namjera, zapravo potvrdio da fakti ne stoje ništa drugačije: ’Kardinal Stepinac bio je vojni vikar, ali ne ustaški, nego za sve katolike vojnike na području bivše Kraljevine Jugoslavije i kasnije NDH’“

     Još citiram rečenog kolumnisu: „Baš čudno kako nikome nisu zasmetali oni zaumni i šuplje patetični dijelovi Vulinova govora, koji sasvim sigurno ne doprinose pomirenju među živima, i u kojima se srpski ministar uživio u morbidnu ulogu izaslanika s onoga svijeta i ovlaštenog pregovarača s mrtvima… Nitko Berislavu Šipušu nije zamjerio što nije odreagirao na Vulinove pozive nazočnima na komemoraciji da ’svojoj deci pričaju o svim strahotama sve dok u njihovim očima ne vide strah nad užasom koji se događao’, niti na njegove retoričke floskule tipa ’Šta da kažem pobijenoj srpskoj deci?’ ili ’Šta da kažem dušama pravednika srpske i jevrejske braće’“.

     I nadalje citiram Lucića: „Kao što vidimo, svi se na hrvatskog ministra kulture otresaju samo zato što nije replicirao na Vulinove provokacije o Stepincu kao vikaru ustaške vojske. A pritom nisam siguran da bi se itko od njih snašao išta bolje od Šipuša. I da bi srpskom ministru začepio usta tako što bi mu naprimjer odbrusio da je Alojzije Stepinac bio i dobrovoljac Jugoslavenske legije na Solunskom frontu, spreman da u buduću zajednicu južnoslavenskih naroda ugradi i svoj mladi život“.