UZBRDICE /NIZBRDICE: Ljubo R. Weiss: Ratovi počinju na Maksimiru i na Marakani??

Ljubo Ruben Weiss
Autor 8.9.2013. u 06:45

UZBRDICE /NIZBRDICE: Ljubo R. Weiss: Ratovi počinju na Maksimiru i na Marakani??

 

Utakmica je odigrana, reflektori su pogašeni, naši „junaci“ vratili se uglavnom na proputovanju u Zagreb, pa nastavili prema njemačkim, ukrajinskim, engleskim, španjolskim klubovima…

Svi smo generali nakon bitaka, zadnja bakica koja ni ne zna što to gurači guraju i kuda lopte šutaju, i zašto ovih 11 ima ovakve dresove, a onih jedanaest drugačije, tko je onaj među njima s pištaljkom u ruci… komentira utakmicu na Marakani, kao da se dogodio sraz svjetova, kao da je to bila bitka kod Armagedona, bitka Goga i Magoga, ona, znate, bitka koju spominje Biblija, između sila dobra i sila zla, nakon koje će svijet, Zemlja, kao lopta možda odletjeti u svemir iz kojeg je i nastao VEKIKIM praskom, ovaj malecni planet, gdje je sve važno, ali naravno, najvažnija je najsporednija stvar na svijetu tj. nogomet, a neki bi rekli i fudbal.

O politici i nogometu (fudbalu) vjerojatno se u nas najviše klepeće, možda se još slično šire tračevi,  trkelja o janjcima (u se), odjeći (na se), i  ženama i muškarcima jebačicama-jebačima, ovisno tko je gornji a tko donji (poda se).

VJEČNO: KRUHA I IGARA

Ma, koga briga za neke latinske izreke kao PANEM ET CIRCENSES ili Divide et impera, ili Historia est magistra vitae … ali eto, vrag mi ne da mira i sam se upetljavam u vječnu diskusiju o nogometu, konkretno o toj utakmici koja će se spominjati idućih dvadeset godina, kao kada se nakon Prvog svjetskog rata raspravljalo o njemu do izbijanja Drugog svjetskog rata, samo 19 godina kasnije… Neki kažu da je rat 1991.-1995. onaj krvavi rat vezan za raspad Jugoslavije, počeo na stadionu u Maksimiru kada su se makljali igrači Dinama i Crvene zvezde…Dvije latinoameričke zemlje, ne sjećam se koje, vodile su rat koji je u povijest ušao kao „nogometni rat“… Možda bih odšutio tu utakmicu na Marakani, gdje nogometa, pogotovo lijepog, nije bilo, gdje je zapravo nogomet na terenu bio najmanje važan, a ne ki mamići, mourinhovci, abramovići, štimci, mihajlovići, židaki, pantići… zvijezde nad zvijezdama došle u prvi plan, a tek tu i tamo spominjani su Modrić, Mandžukić, Matić i Ivanović, neke dileme oko sastava, navijači i naravno, neviđene mjere osiguranja, kao da su na aerodrom u Surćinu (Nikola Tesla) spustili se svemirci a ne čarter zrakoplov s odabranima: igrači, trenerski štab (stožer, kako to gordo zvuči!!??)  glavni bossovi hrvatskog nogometa, pokoji političar, novinari…

U stvari na ovaj zapis ponukao me kolega novinar i  FB prijatelj Tomislav Klauški koji se zapitao zašto mnogi opravdavaju pogibeljan start Šimunića nad Sulejmanijem, nakon kojeg je Šimunić isključen iz igre. Čak ne i njegovo kritičko pitanje koliko i činjenica da su se ispod pitanja Klauškog pojavili i oni koji  odobravaju taj start klicajući da bi svaki igrač to uradio, da se tako radi, da nježno igraju samo frajle itd. i t sl. Čitajući te lude upise pred očima su mi se pojavili rimski gladijatori, Spartak, doba rimskih – ludih – careva, megalomana, palikuća, osvajača…sve one slike gdje kroz povijest vladari ojađenom i osiromašenom narodu nude spektakle, rat protiv drugih i drugačijih, malo kruha, a puno, puno agresije, sve do onih koji u pogibeljnom startu  Šimunića vide požrtvovnost, domoljublje i što ti ja znam još, a vezano za patriju, domovinu, otadžbinu, Međugorje, Vukovar, ćirilicu …. Dakle, Josip Šimunić, inače bolji igrač hrvatske reprezentacije, godinama, ušao je tijelom u igrača suparničke momčadi, s idejom, lopta može proći, ali igrač mora  pasti… što je svuda na svijetu, na svakom stadionu, pa i kod najlošijih sudaca utakmica kažnjivo, za čisti, bespogovorni CRVENI karton…

UŽAS OD NOGOMETA

I cijela utakmica zapravo je bila vrlo loša nogometna predstava jer nekolicina igrača, nabrijana od trenera i  atmosfere, koju su obilato zakuhavali mediji, ulazila je tijelom u igrače suparničke momčadi, kao da se radi o hamletovskom BITI ILI NE BITI, a ne o sportu, nogometnoj igri…Užas od nogometa, prvo poluvrijeme hrvatska repka nije izvela dvije suvisle akcije, znači bar četiri točna dodavanja i udarac prema golu. Umalo zavapih: „Vratite nam Slavena Bilića, dosta mi je tog napuhanka Štimca…!“ i još više, tog oratora i kabadahije Zdravka Mamića. Suze su mi potekle niz lice kada je taj opsjenar, zapravo grobar, Dinama, za koji navijam od šeste godine, počeo objašnjavati svoje financijske transakcije i pozivati Srbe na Jadran kao da ima proviziju od svakog gosta kojeg dovede u posezoni u hotele i privatni smještaj…  I ono što smeta, naprosto bode oči, jest licemjerje komentatora upisa – ono što se zamjera Matiću, koji je vrlo slično učinio, ne zamjera se Šimuniću, dakle, stari Rimljani bi rekli  Quod licet Iovi, non licet bovi  ili nije za guske sijeno…ili to je opet stara priča o našim dobrim i njihovim lošim dečkima, onima od 1991. do 1995. kojima i osuđenima naši (ali ne i moji!) priređuju svečane dočeke po izlasku iz zatvora, koji zlo vide samo u drugima, i isključivo u drugima. Tu nema nogometa, pogotovo ne kvalitetnog nogometa, tu ima na tone politikanstva, oceana neobjektivnosti. jer, jest prostački, kako kaže komentator HRT-a Ćosić da se zviždi i urla na izvođenju hrvatske himne na  Marakani zaboravljajući dodati da se isto ili vrlo slično događalo u Maksimiru kada je gostovala Srbija i izgubila s 2-0!  To su zapravo isti „navijači“, samo drugog predznaka… I kakav je to utakmica gdje nema protivničkih navijača, kakva je to utakmica nakon koje se u Vukovaru slavi 1-1, dakle, neriješeno, gdje je strašno važno što je na Marakani izvješen na ćirilici natpis VUKOVAR, ali koje pismo najmanje 60 % gledatelja u Hrvatskoj ne zna i ne želi da zna. I zaista nije lijepo spaljivati hrvatsku zastavu na Marakani, ružno je to, ali zar je lijepo čekičati ćirilične natpise u Vukovaru , razbijati stakla prostorija Srpskog nacionalnog vijeća u Splitu, dvojezični natpis u Kosovu, kod Knina.. Akcija, reakcija, akcija reakcija… do novog rata??? Od tzv. Domovinskog prošlo je 18 godina, u 18 godina zapravo ispada da baš ništa nije naučeno, ni iz nogometa, a još manje iz politike! Umjesto dobrosusjedskih odnosa, zdravih ekonomija i  koliko-toliko podnošljivih uvjeta života, neki među nama ulazili bi pogibeljnim  startovima u tijela naroda, hrvatskog, srpskog, bošnjačkog… kao da je to normalno, jer eto, i drugi to rade.

MORAM LI I JA BITI NABRIJANI OVAN??

Pa drugi skaču i u bunar, moram li i ja, pa zar moram i ja kud i mali Mujo, ako je većina ovaca, moram li  ja biti nabrijani ovan??

I na kraju, iskreno ću napisati, kada vidim tko je sve navijao za Hrvatsku,  tko opravdava pogibeljne startove igrača, svejedno o kojoj se momčadi radi, dođe mi žao  pri spoznaji koji su  mamlazi navijali na repku Hrvatske, i ja s njima.

Naime, ti mamlazi pojma nemaju što je nogomet, što je fair play, što se može i smije na travnatim terenima. I sreća, da je utakmicu vodila četvorka nogometnih sudaca iz Njemačke, kojima je svejedno bilo što igraju kockasti i ocilaši, njima su, srećom, pred očima bili nogomet i nogometna pravila, kao što su većini civiliziranih ljudi strani ratovi i svaka vrsta pogibelji.

I zato ću gledati i dalje nogomet, te gurače lopti, njihove maštovite kombinacije, njihove udarce u okvir gola, bravurozne obrane golmana, svjestan da je to dio priče o PANEM ET CIRCENSES, BROT UND SPIELE, ali uvjeren da će biti shvaćen kao igra u kojoj je lopta okrugla i gdje pobjeđuje bolji, i gdje pobjeđuje prije svega ipak – nogomet.

Jer, rimski gladijatori su ipak prošlo svršeno vrijeme.

Nadajmo se…!?


Ljubo Ruben Weiss
Autor 8.9.2013. u 06:45

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija