UZBRDICE/NIZBRDICE Ljubo R. Weiss: Važno je biti sin bivšeg ministra – od INE do hrvatske pseudoelite

Povezani članci

• Primite se posla kojeg ste obvezni izvršavati ili podnesite ostavke
• Antifašisti odbili pokroviteljstvo Grabar Kitarović zbog izbacivanja Titove biste
• Radomir Lazić: SVI U NAPAD
• Nobel za idiota?
• Dječji pravobranitelj Karamarko
• Marin Jurjević: Dictablanda ili meka diktatura Andreja Plenkovića

Da li je moguće povezati jedno vjenčanje sina bivšeg ministra u hrvatskoj vladi, nesnosnu buku oko slučaja MOL – INA, kojom nas zapljuskuje TV i drugi mediji, suđenje Ivi Sanaderu i prijem Hrvatske u EU te, kao opscenost nad opscenostima, golu hrvatsku pseudoelitu??? Imajte strpljenja, čitajte da li je moguće, rigam vatru  i kamenje, kao vulkan, nezaustavljivo, nesuvislo, ne znam ni odakle sam došao, ni gdje se nalazim, ni kamo mi je poći!!?

Već najmanje pet godina kada pišem o „aktualnoj i složenoj političkoj situaciji“ u Hrvatskoj i oko nje, ne koristim pojam ELITA, već „pseudoelita“, dakle, lažna elita, ponekad dodam, „uz nekoliko časnih izuzetaka“. Elita su,  kaže Bratoljub Klaić“, „izabrani ljudi“, odličnici, „cvijet“, otmjeni, krema nekog društva ili zajednice. Uz pojam elita idu pridjevi odabran, vrlo kvalitetan, izuzetan, vrlo uspješan, super, ili najkraće, elita je sloj ljudi koji su pozitivno odskočili daleko od prosjeka; naziva ih se i visoko društvo, no tu već postoje dileme – tko je pripadnik visokog društva, a tko nije? Kad bi se uzela samo visina žene ili muškarca, sve bi bilo jednostavno – oni od  primjerice, od 180 cm naviše bili bi elita! Terminološki, postoji umjetnička, poslovna, sportska, novinarska… i naravno, politička elita. Nekada se elita stvarala na osnovu obrazovanja pa su visoko naobraženi svojevrsnim automatizmom pripadali eliti: profesori – učitelji, svećenici, liječnici, odvjetnici, veleindustrijalci, veletrgovci… dok je onaj drugi dio stanovništva smatram običnim pukom, rajom. Da ne elaboriramo dalje sociološki i politološki pojam elite (kako se formira, kako cirkulira elita odnosno kako se ulazi u „visoko društvo“, koja je uloga medija u tome i td.) valja reći da mi je zapela za oko vijestica u Jutarnjem listu  od 3. listopada 2013. pod naslovom „Raskošni šator stajao je barem 24.000 eura“ sa čak četiri slikice. Lijevo sretni mladenci, elegantni nasmiješeni, desno u dnu debeljko Petar Čobanković, bivši ministar u Sanaderovoj i Kosoričinoj vladi, nedavno osuđen zbog afere Planinska na godinu dana zatvora, što je odmah zamijenjeno društveno korisnim radom.

KADA BIVŠI MINISTAR ŽENI SINA HRVOJA, NEKA ZNA CIJELA PANONIJA

Dakle, taj Petar Čobanković ženio je sina i u svadbu pozvao oko 500 uzvanika, gostilo se pod ogromnim šatorom, kuhari su došli u Iloka iz Zagreba, odakle je stigla i frizerka za mladu, goste su zabavljala dva tamburaška orkestra, a naručena je i posebna snimateljska ekipa… Ukratko, svadba za pamćenje, neka zna Panonija da Peter ženi sina Hrvoja! Nije jasno da li je svadba, kao svaka balkanska svadba, trajala sedam dana i noći, koliko katova je imala torta, koliko i kakvih poklona je palo, kako je prošla prva bračna noć, da li je iznesena plahta pred goste, među kojima se spominje i Vladimir Šeks, ugledni pravnik i saborski zastupnik. Ili možde ipak „ugledni“? S pravom ćete mi reći, pa što me briga za jednu svadbu, jednog sina i to bivšeg ministra!? Zaista, što me briga, pa to je privatna stvar uspješnog vinogradara i vinara Petra, pokajao se zbog Planinske, guli krumpire itd. Ne bi me bilo briga da istovremeno ne čitam kako umirovljenici u Hrvatskoj drhte nad svojim očajno niskim mirovinama, koje nisu povećavane već najmanje dvije godine, kako se ukidaju poticaji mladim bračnim parovima za kupnju prvog stana, kako poskupljuje hrana u studentskim menzama, ukratko, da nam državna kasa nije praznija da praznija ne može biti, odnosno da je Hrvatska ušla u zonu prekomjernog deficita, nezaposlenost je i dalje izuzetno visoka, svi indikatori ekonomije suludo niski… Nakon buke o „lex Perković“, ušli smo u novu buku, zamalo ratno stanje s Mađarskom oko INE i MOL-a. U sudnici u Zagrebu Sanader danima drži političke govore, kao u svojim najboljim danima, a već padaju i oklade vraća li se Sanader u vrh HDZ-a ili ne? U Bruxellesu sve se već čini da dijelu eurokrata postaje jasno da je Hrvatska u EU ušla kao „država slučaj“, jer umjesto da se tri mjeseca bavi nuđenjem realnih projekata za evropske fondove, ona sanja o Čačićevu Zagrebu na Savi, vodi svoje male balkanske ili velike evropske ratove, a vojskovođa, zapravo bonvivan koji je satro socijalnu državu, Milanović, proizvodi neprijatelje po starom, uhodanom sustavu političke pseudoelite nesposobne da uhvati za glavu običnu mačku, a ne već pet godina harajuću socijalnu, ekonomsku i političku krizu.

Slušajući ove naoko dramatične vijesti o tome kako bi nam Rusi mogli ispred nosa preuzeti INU, zamalo da se nitko ne osvrće unatrag i, napravi inventuru 22 godine otkada „imamo Hrvatsku“. Kako bi Vedrana Rudan napisala, sočno, bez kompleksa, IMAMO KURAC, da, dobro ste pročitali, jedan manje – više pristojan kolumnist citirao je IMAMO KURAC, neki bi rekli i napisali još sočnije IMAMO KURAC OD OVCE, ali moja persona to ni ne tvrdi, niti je u stanju tako što vulgarno napisati.

GDJE SU NOVE VRIJEDNOSTI?

Koje su NOVE VRIJEDNOSTI u 22 godine tzv. samostalne i neovisne Hrvatske – nove zgrade, novi mostovi, novi stadioni (izuzev arena sagrađenih na kredit od kojih trećina nije u funkciji!) i najvažnije, NOVE TVORNICE, nova roba, nove usluge, inovacije, patenti, prestižni rezultati u svijetu?? Oko 37 % prihoda hrvatsko domaćinstvo troši na hranu i sokove od čega se tko zna koliko uvozi, velika većina građana jedva spaja kraj s krajem, slika kontejneraša toliko je pohabana da je najbolje ne spominjati je, narodne kuhinje štrajk medicinskih sestara i liječnika, avione nacionalne kompanije koji samim čudom izbjegavaju najteže havarije, također. Pseudolite se ionako ne liječe u hrvatskim bolnicama, čitam izvjesnog Tihića iz Bosne i Hercegovine tiho liječe u Njemačkoj, u BiH se priprema popis stanovništva, i napuci se daju s državne HRT kako da se Hrvati što više izjašnjavaju Hrvatima, a nitko ne pita kako to da su Hrvati u  „humanim preseljenjima“ preseljeni ili u raj ili u pakao u bratoubilačkom ratu, sve se manje sjećamo Miloševića, Tuđmana i Izetbegovića, tri gospodara rata. I nitko da, kada raspravlja o INI,  prozbori koju o iščašenoj privatizaciji, o tome kako su menedžerskim kreditima prodavane firme osmoškolcima, dojučerašnjim cvjećarima, harmonikašima, vozačima viljuškara, kamiona… koji su imali člansku iskaznicu prave stranke ili samo dobre veze s onima u Zagrebu koji su dijelili kapom i šakom nacionalno bogatstvo klijenteli, onima koji ni domaćinstvo nisu u stanju voditi, a kamoli velike tvornice; kako je nestalo brodogradnje, drvne, tekstilne industrije, kako su prodavane Pliva, Tesla, gdje je nestala Prvomajska, Nada Dimić, Kamensko, Jugoplastika, TLAS, Torpedo,Tankerska plovidba, Generalturist, NAME…… koliko je neiskorištene i zapuštene državne imovine, dok se istovremeno pritišće na kumice s placa, izdaju dozvole beračima gljiva, a Zdravko Maminjo vodi one plave lazare na gostovanje Ludomercu,…usput prodajući igrače, i mog Dinama, bez plaćanja lipe poreza!! Deset dana buke, i na mojoj tržnici, u gradu sadašnje šefice Porezne uprave u Hrvatskoj, ni jedne jedine kase, ali nema više ni Albanca rodom iz Makedonije, koji je i poslije 14 sati prodavao povrće i voće. Njemu noga, kao i svima koji su zatvorili svoje radnje i radnjice, i na svakom drugom objektu – lokalu u središtu moje varoši piše IZNAJMLJUJE SE…

ŠTO S ČIFUTIMA I POLUČIFUTIMA?

 Čudimo se MOL-u i INI?? Zašto?? Pa htjeli smo strani kapital, jedna druga pseudoelita, ušla je u INU, u desetak godina pobrali su vrhnje, živo im se fućkalo za otvaranje novih radnih mjesta, istraživanja, širenje mreže, od regionalnog igrača, INA  je, uz blagoslov političara, crvenih i crnih, i inih, vođa braniteljskih udruga itd. postala jedva ikom zanimljiva nacionalna ikona, bez pokrića… I prodati treba što se još ima za prodati (Croatia osiguranje, Hrvatsku poštansku banku, šume, vodu, ceste dati u monetizaciju – koja gadna riječ za nastavak rasprodaje strateških objekata!!),ući u nova zaduživanja,  zaplesati novi valcer na brodu koji se zapravo nasukao na bezočnu gramzivost pseudoelita, hrvatskih i inih. Sanader je u apsu, ali Sanaderovi fakulteti i škole rade i dalje, presuda Čobankoviću dala je do znanja da se isplati krasti i muljati, majstori lopovluka poručuju neka bude još svadbi za 500 uzvanika, organizirat će se novi balovi,  jer dok je bal, nek je bal, neka odjekuje ..“još Hrvatska ni propala dok mi živimo“, neka se orgija kao što se orgija u „Kraljevu“ Krleže, sve je to već deja vu, stari je Fric napisao partituru, a glumci su novi, loši, traljavi, i neprijatelji su opet tu, stari, tradicionalni, Mađari, ma koji Srbi i Beograd, sad smo pravi kada se sudaramo s Mađarima… Pustimo pamet na pašu, ovog autora proglasite jugonostalgičarom, zavidnikom što nije ni u eliti, ni u pseudoeliti, što kao „polučifut“ ili „čifut“ ne voli Hrvatsku i sve što je hrvatsko i što povezuje nespojivo: sina bivšeg ministra Čobankovića, Hrvoja (zanimljivo u vijesti Jutarnjeg se ne spominje zanimanje mladenaca, važno je biti sin bivšeg ministra i zvati se Hrvoje), suđenje Ivi Sanaderu, pristup Hrvatske EU (kome ona ovakva na jugoistoku Evrope može biti primjer, lokomotiva budućih integracija?), i MOL te INU koji su samo dobar primjer da smo se jeftino prodali, i da se još prodajemo za šaku Judinih srebrnjaka, za šaku šilinga, dolara, eura…,

Nas „čifute“ i „polučifute“ operacijom Mojsije II izvući će tri vojna teretnjaka – zrakoplova Izraela, ali što će biti s Hrvatskom, narodima jugoistoka Evrope, Evropom…???

Saznat će se, molim bez dramatiziranja i panike!

(4.10. 2013.)