UZBRDICE/NIZBRDICE Ljubo R. Weiss: ZAGREBAČKE SINAGOGE NEĆE BITI…

Povezani članci

• Božja volja
• U Srbiji nastaje nova nacionalna manjina – Jugoslaveni
• Uhapšen Živko Budimir
• Prvomajske suze blagajnice Konzuma
• Manifest straha i terora
• Poljudska močvara

Osnovnoj tezi ovog zapisa da u Zagrebu u dogledno vrijeme neće biti sinagoge  na lokaciji Praška 7, Zagreb – treba dodati –  dok god Židovska općina Zagreb djeluje kao netransparentna institucija, a Koordinacija židovskih općina Hrvatske tek kao grupica dužnosnika koja amenuje odluke uskog kruga Židova  okupljenih oko dr. Ognjena Krausa. Neposredan povod ovom reagiranju je tekst objavljen u Jutarnjem listu 23. srpnja 2013. autora Velimira Panića koji u dobroj vjeri pokušava izvijestiti hrvatsku javnost o potrebi uređenja prostora  na čije uređenje  je svojevremeno pozvao i Branko Lustig, naš oskarovac i židovski aktivist, riječima: „Zatvoriti treba ovu rupu u Praškoj 7, treba graditi sinagogu“!  Reagiranje je  to i na objavljeni razgovor s Jakovom Bienenfeldom (objavljen u Jutarnjem listu) i na  tekst razgovora  Mladena Plešea sa Slavkom Glodsteinom („Obnova fasade u Praškoj i mala sinagoga bili bi dovoljni za nas!“ , Jutarnji list, 8.08.2013.)

TAJNOST PROJEKTA?

   Nemalo iznenađenje je  informacija  kako se U TAJNOSTI  priprema projekt izvjesnog memorijalnog centra, zapravo spomenika na tom prestižnom mjestu. I netočno je  da se gradnja odgovarajućeg objekta najavljuje od  1999. godine kada je Republika Hrvatska vratila zemljište Židovskoj općini Zagreb. Inicijativa za gradnju objekta na tom mjestu pokrenuta je još krajem 80-tih godina prošlog stoljeća  kada je tu inicijativu pokrenuo Dragan Wollner, a konkretnu raspravu o mogućim varijantama projekta pokrenuo Slavko Goldstein, obraćajući se i pismom na više strana, pa i tadašnjem vodstvu grada Zagreba. U to vrijeme obnašao sam dužnost tajnika Kulturnog društva Miroslav Šalom Freiberger, bio i član Vijeća Židovske općine, pa su mi poznati mnogi detalji o toj hvalevrijednoj inicijativi. Naime, rasprava i aktivnosti su tada toliko odmakli da je već rađena priprema za međunarodni natječaj o idejnom i izvedbenom modelu izgradnje Kulturnog centra sa sinagogom. Nikakav spomenik tada nije spominjan, a uvjeren sam da spomenik, pa radili ga i najuspješniji hrvatski arhitekti, ne može biti rješenje za „zatvaranje prostora“ u Praškoj 7.

    Međutim, valja nam postaviti pitanje o nečemu o čemu, iako 40 godina pišem i objavljujem, nikada nisam pisao i objavljivao – o raskolu u židovskoj zajednici Hrvatske i saniranju posljedica tog raskola da  bi se uopće moglo raspravljati o „tajnom projektu“. Naime,   godine 2006. osnovana je druga židovska organizacija u Hrvatskoj, pod vodstvom dr. Ive Goldsteina, Bet Izrael. Iako se ovakve stvari rješavaju unutar židovskih zajednica bez prisustva nežidovske javnosti (takva je praksa u većini židovskih zajednica u svijetu) treba naglasiti da je raskol samo uzgredni razlog za obustavu inicijativa iz devedesetih godina.

   U svibnju  2013. su održani izbori za predsjednika Židovske općine Zagreb i za predsjednika je bez protukandidata izabran dr. Ognjen Kraus. Od 1044 članova Židovske općine (živi plus „mrtve duše“?!) pravo glasovanja je imalo  267  članica i članova, a glasovalo je 147 birača i dr,. Ognjen Kraus izabran je ponovo za predsjednika sa samo  124 glasa ZA. Znači samo malo više od 1/10 ukupnog članstva izjasnilo se da Općinu i dalje vodi dr. Ognjen Kraus, pa po mom skromnom sudu, dr. Ognjen Kraus možda ima legalitet, ali nema legitimitet predstavljati Židove Zagreba, a najmanje Hrvatske.

ŠTO SE DOGAĐA U ŽIDOVSKOJ OPĆINI ZAGREB?

  Molio sam dr. Ognjena Krausa da mi, zbog javnog interesa, dostavi na uvid  sadržaj Ugovora sklopljenog između Židovske općine Zagreb i firme Jakova Bienenfelda koja upravlja parkiralištem na prostoru Praške 7. Bez saznanja pod kojim financijskim uvjetima se parkiralište iznajmljuje, koje prihode od parkirališta ostvaruje firma Jakova Bienenfelda i kako se koriste  financijska sredstva, odnosno da li se neki dio odvaja za budući Kulturni centar sa sinagogom, ne može se sagledati ova delikatna problematika. Ni nakon desetak mailova odnosno poruka dr. Ognjen Kraus nije odgovorio iako je obećao, za vrijeme boravka u Virovitici, zajedno sa rabinom Lucianom Mošom  Prelevićem,  u prosincu 2012.. Kako su se pojavile i  glasine o  mogućnosti da se židovski Dom Lavoslav Schwarz, na Bukovačkoj cesti proda, a kako su mi se obraćali pojedinci Židovi lošijeg materijalnog stanja, kako mi ni samom ne cvjetaju ruže, kako su krenuli glasovi o netransparentnom trošenju sredstava, privatizaciji stručnih službi Općine, kako je dr. Ognjen Kraus u međuvremenu otvorio privatnu ordinaciju,  itd. molio sam dr. Ognjena Krausa, u namjeri pisati opširan članak o stanju u Općini, koje treba biti poznato i židovskoj, ali i hrvatskoj javnosti, konkretne podatke: osim o Ugovoru, primjerice, o broju socijalnih pomoći koje Općina dodjeljuje, i iznosima socijalnih pomoći itd.

Ni na jedno postavljeno pitanje nisam dobio odgovor dr. Krausa!

Jakov Bienenfeld, koji nije na zadnjim izborima izabran u Vijeće općine, nije ni bio kandidat, još manje ima bilo kakav legitimitet predstavljati Židove  Zagreba i Hrvatske, tim više što je u izravnom sukobu interesa kada se radi o bilo kakvoj gradnji na prostoru Praške 7. Ukratko, radi se o svojevrsnom etnobiznisu, netransparentnom radu Općine, posebno o neshvatljivoj šutnji vezano za pojave antisemitizma u Hrvatskoj, izostanku podrške Izraelu, što je uobičajeno u dijaspori, o tome da je određena imovina, osim gradilišta u Praškoj 7. vraćena Židovskoj općini, ali javnosti nije poznato o kojim zgradama se radi, niti činjenice kako se one koriste. U međuvremenu zatvorena je bogata biblioteka Židovske općine jer se dotadašnja bibliotekarka priključila organizaciji Bet Izrael. Istraživačko novinarstvo, u ovakvim okolnostima je nemoguće, vjerojatno je za neke nejasnoće  nadležan USKOK, i Državno odvjetništvo RH, no smatram svojom dužnošću JAVNO napisati, da nitko nema pravo zavaravati ni židovsku, ni hrvatsku javnost, budući da – sinagoge u Praškoj 7 – kako sada stvari stoje, neće biti!

   Dr. Ognjenu Krausu i vodstvu Židovske općine Zagreb nije u interesu bilo što graditi na prostoru u Praškoj 7, a to nije ni u interesu  vlasti čija je  blagajna u velikom minusu. Od 1999. bilo je dosta vremena pokrenuti  raspravu o objektu koji bi se gradio  u Praškoj 7, s tim da gradnja bilo kakvog spomenika ne dolazi u obzir. Ideja o gradnji nekakve fasade iz koje bi se nalazila mala sinagoga i još neki sadržaji, nije dobar prijedlog. Pa fasadama sinagoge se u Beču svojevremeno   obilježavala Kristalna noć… kao umjetnička instalacija. Kako su mi poznati  pregnantni stavovi Slavka Goldsteina od ranije zašto i što graditi u Praškoj 7, siguran sam da on nije mislio na podizanje fasade već na ugradnju određenih elementa u objekt koji bi podsjećali na bivšu sinagogu. Gradnja samo spomenika  značila bi kraj opstojanja židovstva na ovim prostorima, jer bez obnove ili izgradnje Kulturnog centra sa SINAGOGOM,  bez objedinjavanja kreativnih snaga nas malobrojnih hrvatskih Židova, neće biti učinjeno ono što se radi u većini evropskih zemalja: prakticira judaizam kao vjera (usput, osobno smatram da rabin Moše Prelević u usporedbi sa rabinom dr. Kotelom DaDonom ne raspolaže potrebnim znanjima za vođenje buduće sinagoge ili sinagogalnog prostora u Praškoj 7), educiraju se mladi naraštaji o Holokaustu (ajd, na tome se i ponešto radi!),  obilježavaju spomen pločama mjesta deportiranja Židova (na željezničkim kolodvorima…).

ŠTO I KAKO DALJE?

Hrvatska je jedna od rijetkih država Evrope koja nema Židovski muzej, grad Zagreb, osim spomenika na Dotrščini, nema spomenik posvećen Židovima Zagreba koji su dali nemjerljiv doprinos njegovu razvoju posebno između dva svjetska rata, ulice i trgovi su mijenjali nazive, ali zamalo da nema primjera da je neka ulica ili trg dobila ime po zaslužnim hrvatskim Židovima, vijesti o Židovima kao i medijski nastupi su uglavnom prigodničarskog karaktera, stalni postav spomen područja Jasenovac valja promijeniti jer on, sadašnji, ne daje realnu sliku stradanja zatočenika Jasenovca, među njima, velikog broja Židova… Apsurdna je ideja da se otkopaju temelji sinagoge u Praškoj 7 i da budu dostupni pogledima turista i namjernika, jer bi to bio jedinstven primjer da se  temelji sinagoge stare tek oko 150 godina prikazuju kao neka atrakcija… To se radi s temeljima sinagoga koja su arheološka nalazišta, primjerice u Beču, na Judenplatzu, starim desetak stoljeća.

     Nije potrebno vraćati se na uzroke raskola  u židovskoj zajednici Hrvatske – usput, ne bi trebalo isključiti ni interes hrvatskih vlasti da potenciraju raskol, jer dok god on postoji, postoji i alibi za nečinjenje. A nečinjenje se tiče i „Hofjuden“ (dvorskih Židova) koji se sada javljaju za riječ i dijele ecese (savjete) a imali su priliku djelom pokazati da su za gradnju Kulturnog centra sa sinagogom  pa i poduzeti konkretne aktivnosti (Davor Štern, Nenad Porges…).

  Gradilište u Praškoj 7 nije vraćeno dr. Ognjenu Krausu i Jakovu Bienenfeldu, i malobrojnim istomišljenicima, ono je vraćeno Židovima Zagreba i na simboličan način, Židovima Hrvatske. Potrebno je promijeniti odluku o vraćanju prostora i u posjed uvesti  organizaciju Bet Izrael, osnovati Odbor za gradnju sastavljen od predstavnika židovskih općina Hrvatske te istaknutih pojedinaca judaista, arhitekata te  drugih stručnih ljudi, predstavnika Grada i Republike, te otvoriti široku javnu rasprava o budućnosti lokacije Praška 7 u glavnom gradu Hrvatske. Također, nije točno da se o potrebi gradnje u Praškoj 7 do sada izjašnjavaju samo Židovi:  sjajan tekst o tom pitanju  napisao je i objavio u Jutarnjem listu Željko Senečić, o tome je u više navrata pisao i Inoslav Bešker, a i drugi. Grad Zagreb i Hrvatska imaju moralni dug spram svojih Židova i bilo kakav sadržaj bez  sinagoge  uvreda je ne samo zdravom razumu nego i skrnavljenje pijeteta spram žrtava Holokausta i zaborav jedne vjerske i etničke skupine koja nije bila i neće biti ni u budućnosti samo gost na hrvatskom tlu, već manjina sa svojim pravima i obvezama.

(25.08.2013.)