UZBRDICE/NIZBRDICE Ljubo R. Weiss: ŽUTE KRIZANTEME ZA ŽRTVE HOLOKAUSTA ili još jednom o vukovarskim antićiriličarima

Ljubo Ruben Weiss
Autor 5.11.2013. u 08:45

UZBRDICE/NIZBRDICE Ljubo R. Weiss: ŽUTE KRIZANTEME ZA ŽRTVE HOLOKAUSTA ili još jednom o vukovarskim antićiriličarima

Gledajući  u ponedjeljak  4. listopada 2013. izvještaje sa sjednice Gradskog vijeća Vukovara kojim je ovaj grad postao mjesto posebnog  pijeteta,  strahopoštovanja, ljubavi, pobožne odanosti, osobito prema mrtvima, laknulo mi je – ipak, kako to u životu biva, kada je riječ o povijesti, sve dolazi na svoje mjesto. Ova me je odluka Gradskog vijeća oduševila iz više razloga,  a ključni je da ona dokazuje poseban osjećaj vukovarskih vijećnika za delikatnu temu kao što je pijetetet, poštovanje mrtvih. On je sastavni dio kulture jednog naroda, on se manifestirao i prije nekoliko dana kada su rijeke ljudi, posebno katolika, hodočastile na grobnice svojih najmilijih diljem Hrvatske.

   Iako to nije dio židovske vjere i tradicije i moja persona uključila se u tu svojevrsnu pijetetnu euforiju –  moja varoš odisala je pretežno žutim krizantemama nekoliko dana prije Dana mrtvih, i nisam odolio a da ne pribavim  nekoliko buketa prelijepih, žutih krizantema. Trebale su biti žute, jer, neki tvrde, žuta je boja Židova. Ali, gdje naći grobove Adolfa Weissa, djeda, Katarine Weiss, bake, Ljubomira Rubena Weiss, strica, po kojem sam, usput, dobio i ime, Božulije Singer, prabake? Do Auschwitza i Buchenwalda je daleko, na mjesnom antifašističkom spomeniku, rodnom mjestu većine Weissovih, odrubljena je svojevremeno crvena glava, zapravo crvena zvijezda, i sam spomenik, ovako obezglavljen i zapušten, nije mi se činio pogodnim mjestom za paljenje svijeća i polaganje žutih krizantema. Iako je otac dobro znao da to nije dio židovske tradicije, dok je bio živ, zajedno s majkom, nije mogao za Dan mrtvih ne zaobići taj spomenik, i palio je u njegovu podnožju svijeće, za one koji su na ploči upisano kao „žrtve fašističkog terora“, čak i u vrijeme kada je spomenik skraćen za visinu jedne crvene, antifašističke zvijezde.

OPET O PRIJEVARI U DENACIONALIZACIJI

    U Lukaču, mjestu pored Virovitice i danas postoje ostaci nekada  cvatućeg gospodarstva mog djeda Adolfa Weissa, koji je bio poznati veletrgovac virovitičkog kraja, sa trgovinom kolonijalnom robom, bavio se otkupom „poljoprivrednih plodina“ i trgovinom građevinskim materijalom. Ovom pričom sam već dosadio i Bogu i Vragu, ali devedesetih godina prošlog stoljeća (još samo da dodam i priču o dinamitom srušenoj vikendici iz 1992.?), moj je tada živi otac predao u postupku denacionalizacije, među prvima, papire čiste kao suza, očekujući povrat imovine u naturalnom obliku. Trebalo je da netko iz Poljoprivredne zadruge dođe i  preda ključeve imanja Marku Weissu – on bi ih prihvatio, ne pitajući za obeštećenje što su objekti njegova oca i nekada njegovi  više od 45 godina služili narodu. No, umjesto ključeva  očevina, a meni djedovina, prodana je na formalnoj dražbi na Trgovačkom sudu u Bjelovaru, gle malog čuda, jednom hrvatskom branitelju iz Virovitice, a moja persona i otac izgubili su sve sudske sporove pokrenute protiv hrvatske države. Branitelj nije znao što kupuje? Znao je, jer sam se javljao iz Beča, obavještavajući ga da će ući u posjed Weissovih i da će ga tamo salijetati duhovi mrtvih, nestalih u dimu Auschwitza članova obitelji Weiss. Na sreću, ili nesreću, jedan je preživio, moj otac, ZIHRONO LIVRAHA, blago danas njegovoj duši, koja je iz vječnosti došla da bi se u vječnost vratila. Njegova žena mi je odgovarala – pričajte to djeci…Nakon nekoliko godina adaptiranja zgrada stolar, ex-branitelj je stao  i – bankrotirao!

VEZA S VUKOVARSKOM, ANTIĆIRILIČARSKOM PRIČOM?

 Dan prije Dana mrtvih, žute krizanteme osvanule su na stepeništu nekadašnje trgovine Weiss, kojima sam dodao papir sa spiskom onih kojima se ne zna grob, i nikada se neće znati. Razmišljao sam o  nekadašnjoj trgovini Weiss, i posjedu, koji danas, 2013. zarasta u korov i mahovinu., i pitao se koliko je tisuća i tisuća ljudi ulazilo i izlazilo u tu trgovinu Weiss, do 1941. i nalazilo se s djedom u pokrajnjoj sobi kupujući  građevinski materijal koji je okretni djed dopremao na splavima Dravom, iz Slovenije, i od kojeg su sagrađene mnoge kuće u virovitičkom kraju, gospodarski objekti… sve do dana kada je u trgovini, već 1941,. pojavio se ustaški povjerenik…

   I kakve sve to ima veze s vukovarskom pričom?  Vukovarske žrtve zaslužuju pijetet, kakav zaslužuje sve žrtve, svih ratova. Pijetet može, naravno, biti različit ali, koliko je meni poznato, obitelji  Scheiber, Stern i Weiss, doživljavali su ga kao dužno poštovanje mrtvih, i podstrek za  – uzdizanje iz pepela! Većina današnjeg Izraela, jedne srednje razvijene zemlje na neuralgičnom geopolitičkom položaju, koji su gradile generacije preživjelih Holokausta, mogao bi cijeli biti proglašen zemljom od posebnog židovskog pijeteta, no on ima Yad Vashem, posebnu ustanovu koja o tome brine, ima Jom Hašoa, dan sjećanja na žrtve Holokausta, i na stotine fakulteta, instituta, sportskih objekata, moderne ceste, aerodrome, i u vremenu duboke ekonomske svjetske krize, zdravu ekonomiju koja jedva da je krizom dotaknuta. Gotovo osamdesetak posto javnih obavijesti u Izraelu – ploča ispisano je trojezično, službenim jezicima i pismima hebrejskim i arapskim, i  engleskim  jer te ploče znakovi su pored puta, znakovi koji vode do cilja a ne u – bespuće povijesne zbiljnosti!

   A Vukovar? Nedostaje poveznica!?

PRIČA ALFREDA PALA, NEKADA VUKOVARSKOG ŽIDOVA

   Unaprijed se ispričavam onima koji će slijedeće rečenice protumačiti antihrvatskim zapisom, jugonostalgijom, četničkom propagandom, cionističkim lapradanjem, da miješam kruške i jabuke, i  častiti me čime sve ne. U više navrata opisivao mi ju je Alfred Pal, slikar, dizajner, golootočka žrtva (ZIHRONO LIVRAHA, dragi Pal!) i poluozbiljno, kako je on to znao, vukovarsku sinagogu, pozivao me da krenemo u iskapanja i u potragu za relikvijama koje su se nalazile u sinagogi, a koje su, po njegovom tvrđenju zakopane u nekom vukovarskom dvorištu 1941.. Pal mi je svjedočio o vukovarskim Židovima, učinilo je to poslije Holokausta još nekoliko preživjelih čije zapise povjesničari mogu naći ukoliko ih tema zanima. Crno na bijelo!  Godine 1930. Vukovar je s okolicom brojao oko 600 židovskih duša, pred Drugi svjetski rat već ih je bilo znatno manje, nešto više od 200. Gotovo su svi Židovi Vukovara su ubijeni, Židovska  općina nije obnovljena nakon 1945. Najprije su deportirani funkcioneri Židovske općine u proljeće 1941.godine, bilo je prisilnih pokrštavanja koja nisu spasila živote. Na listi usmrćenih Židova – Vukovaraca su  244. imena i prezimena. Spasili su rijetki Vukovarci-Židovi, tek njih dvadesetak, i to neki u Mađarskoj, drugi u NOV (u partizanima), neki u talijanskoj zoni a samo je nekoliko preživjelo logore. Gotovo svi su od preživjelih migrirali u Izrael ili u druge zemlje, nekolicina preselila u Zagreb. Ukoliko se Vukovar definitivno proglasi mjestom od posebnog pijeteta, eh, onda ćemo i mi Židovi doći na svoje. Naime, od dvadesetak sinagoga koje su postojale u Slavoniji do 1941. jedna od najljepših krasila je grad Vukovar, sagrađena u najstarijem dijelu grada, podignuta visoko iznad Dunava  svojom impozantnošću natkrilila je vukovarsku vedutu.  „Templ“ iz 1889. projektirao je bečki arhitekt Schoene, 1941., masivno građena, prva kupolna sinagoga u Hrvatskoj  je devastirana  a  1958. prodana je kao građevinski materijal i srušena po nalogu iz Saveza jevrejskih opština Jugoslavije, jer  nije bilo vjernika i slabo je održavana. Prije nje, na području Trojedne kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije prva zgrada namjenski sagrađena kao sinagoga podignuta je u Vukovaru 1845. godine.(uz čakovečku, najstarija u kontinentalnoj Hrvatskoj).

ZATIRANJE TRAGOVA DRUGAČIJIH

   I zato, pozdravljam odluku Gradskog vijeća Vukovara, siguran, da i nakon Holokausta, vukovarski Židovi i njihov templ neće biti zaboravljena, a možda čak i obnovljena, kao što se „obnavlja“ i zagrebačka, na lokaciji Praška 7.

    Ova „povijesna“ odluka Gradskog vijeća Vukovara, zasigurno će biti pozdravljena u židovskom svijetu, kao što su s odobravanjem primljene scene čekićanja ćiriličnih ploča.

   Zaista, čovjek mora biti impresioniran NEZATIRANJEM tragova multietniciteta Vukovara! Slava žrtvama Ovčare, ali, ajmo sada vrlo ozbiljno, papagajskim ponavljanjem da je Vukovar HRVATSKI, i samo hrvatski grad, grad patnik, grad žrtva, grad na kojem se aktualna vlast iživljava…i upravo zbog tog prenaglašavanja karaktera grada, budi se sumnja da je stvoren grad – mit i da antićiriličari ne misle na žrtve Ovčare i druge žrtve, niti na to kakav će odjek imati njihove odluke u svijetu, pa i u susjednoj Srbiji, Bosni i Hercegovini… Dio Vukovara se preselio u „Hotel Zagorje“, i mnoge druge hotele i gradove, po zemlji i inozemstvu, suosjećam s njima,  ali antićiriličari nisu njihovi saveznici, ni prijatelji.

   Njihov kod je ZATIRANJE TRAGOVA, srpskih, židovskih, tragova drugačijih, a to nije bio niti će biti MODUS VIVENDI za stanovnike Vukovara, ali i građane Hrvatske. Njihov kod je i kod HDZ-a, koji ne bira sredstava da se isprovociraju prijevremeni izbori, zaposjedne većina saborskih fotelja, i  zapravo, prikrije višedesetljetna pljačka, ne samo Vukovara, već Hrvatske. Koliki je u tome grijeh i odgovornost SDP-a i njihovog bonvivana Milanovića nije tema ove kolumne!

    „Hoćeš li da usneš, sine moj? Ne, hoću da živim!“ zapisao je Ivo Andrić na kraju EX PONTA! I zato, žute krizanteme položene su na stepenište nekadašnje trgovine Weiss. I tamo im je mjesto, mada razumijem i one koji su ih ostavili na hrvatskim grobljima, u crkvama…

  Ali, ne može se ujutro prisustvovati vjerskom obredu, a poslijepodne nekome – objaviti rat! Kako god se nekome činilo suprotno, te žute krizanteme lukačke za žrtve Holokausta, poziv su na toleranciju, poziv na okrenutost budućnosti i – životu!

(5. 11. 2013.)

 

Ljubo Ruben Weiss
Autor 5.11.2013. u 08:45

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija