Velika iluzija

Vahidin Preljević: O narativu relaksacije nakon oktobarskih izbora

Vahidin Preljević
Autor 15.1.2023. u 09:56

Izdvajamo

  • I tu, na kraju, dolazimo do korijena pomenutog narativa relaksacije. On seže u devedesete godine 20. stoljeća, kada su čak i početkom rata u jednom značajnom dijelu bosanskih medija za „oružane sukobe“ i dalje po ustaljenoj matrici optuživana „tri nacionalizma“, „zaraćene strane“ i kad je, primjerice, veliki dio sarajevske javnosti, usprkos svim opipljivim činjenicama i dokazima, masakrima na Kupresu, u Bijeljini i Zvorniku, vjerovao da će „razum prevladati“, ili čak da će „JNA spriječiti rat“. Ta je iluzija, znamo, skupo plaćena, ali ona je iz tadašnjeg horizonta očekivanja u kojem se notorno troma kolektivna svijest još nije bila navikla na raspada jednog polustoljetnog sistema, donekle i razumljiva. Danas, nakon iskustva s tom velikom i kobnom iluzijom graničilo bi sa idiotizmom odbijati spoznaju da su iste politike koje su i 90-ih uništavale Bosnu i Hercegovinu i njene ljude i dalje na djelu. Ni jedna jedina „alternativna činjenica“ iz postfaktičkog registra, koliko god htjeli povjerovati u nju, to neće promijeniti.

Povezani članci

Vahidin Preljević: O narativu relaksacije nakon oktobarskih izbora

Foto: Twitter

Teza da su Dodik i Čović zapravo samo žrtve provokacija, te da će izostankom tih provokacija (tj. odlaskom SDA i DF-a) uslijediti njihova politička konverzija, ne mijenja samo pogled na sadašnji politički trenutak nego neumitno vodi u novu interpretaciju prošlosti o kojoj smo načelno govorili na početku. Ta revizija u skraćenom obliku izgleda otprilike ovako: svih ovih godina ovaj etnoseparatistički dvojac nije po svom izboru vodio antibosansku politiku u korist susjednih država, nego je to samo tako izgledalo pošto je uvijek samo reagirao na „političko Sarajevo“. Tako se ne samo pravda, nego i bagatelizira njihovo destruktivno djelovanje.

Piše: Vahidin Preljević

Nesretne su one zajednice koje su osuđene da uvijek iznova uče stare lekcije. U tim zajednicama, društvima, političkim kolektivitetima historijski se doživljaji ne sedimentiraju u iskustvo, u fundament znanja, koji bi bilo polazište za djelovanje u sadašnjosti. U olinjaloj frazi da samo glup čovjek neprestano ponavlja iste greške i dalje se krije dosadna i nepodnošljiva istina: ko ništa nije naučio iz prošlosti ne treba ništa očekivati ni iz budućnosti. To ne znači da kolektivi neprestano trebaju biti okrenuti prošlosti, nego znači tek notornu činjenicu, koju podcrtava Jan Assmann u svojoj kanonskoj studiji o kulturnom pamćenju, da se svaki orijentir za ono što radimo sad i ovdje izvodi iz interpretacije prošlosti, iz predstave o onome što zovemo historijsko iskustvo. No, ima i druga strana medalje: način na koji učestvujemo u datom historijskom trenutku posredno predstavlja (re)interpretaciju prošlosti, on, naime, oblikuje prošlost. Dakle, ne radi se samo o tome da prošlost određuje sadašnjost, nego valja shvatiti da, naizgled paradoksalno, i sadašnjost također određuje prošlost. Na primjer, odluka Churchillove vlade da uđe u rat s Hitlerovom Njemačkom značila je kritiku dotadašnje politike appeasementa koja se u novoj slici prošlosti više ne pojavljuje kao borba za mir, nego upravo suprotno, kao strategija koja je omogućila i ohrabrila Hitlerovu agresiju. Ili da uzmemo nedavni primjer: zaokret njemačke politike nakon ruske agresije na Ukrajinu baca sad sasvim novo svjetlo na politiku Angele Merkel koja je desetljećima insistirala na što tješnjoj saradnji sa Putinovom nomenklaturom polazeći od predstave da će osim ekonomske koristi takva strategija donijeti stabilnost. To su primjeri promjena političkih paradigmi i reinterpretacija prošlosti koje danas općenito doživljavamo kao pozitivne. No, ima i drugačijih: Putinov neoi++mperijalni pohod još od sredine 2000ih i puzajuća suspenzija ruske demokratije značila je i reviziju prošlosti, a koja se sastojala u tezi koju su putinističke elite sve više promovirale: da je Rusija pogriješila što je dozvolila raspad Sovjetskog saveza, pa čak i što se od 50-ih godina 20. stoljeća djelimično obračunala sa Staljinovim kultom. Tako danas vjerovatno najveći zločinac u historiji Rusije gotovo da opet uživa staru slavu, a njegova politika doživljava posvemašnju rehabilitaciju.

Retorika kojoj svjedočimo posljednjih sedmica nakon oktobarskih izbora daje naslutiti da se u diskursu onog dijela naše političke kaste koju nazivamo „probosanskom“ ovih dana naziru neka znakovita pomjeranja koja nadilaze one stilske korekcije koje obično prate smjene vlasti i stvaranje novih koalicija. Taj neobični diskurzivni višak, kako bih ga nazvao, koncentrira se oko središnjeg motiva „relaksacije“, „novog ambijenta“ ili „politike kompromisa“, a koji se redovno nameće iz redova grupacije stranaka koje čine „sarajevsku trojku“, jezgro tzv. „osmorke“ koja je najavila koaliciju sa SNSD-om i HDZ-om. U tome nesumnjivo prednjače Elmedin Konaković, lider Naroda i pravde, te, u nešto manjoj mjeri, i Nermin Nikšić, predsjednik Socijaldemokratske partije BiH, a podršku i ideološki fundament tog novog „narativa relaksacije“ daju ili učitavaju određeni mediji i „analitičari“.

Metafora relaksacije, koja dolazi iz medicinsko-sportskog registra, već je sama po sebi signifikantna. Ona podrazumijeva prethodno stanje napetosti, iz kojeg se nastoji izaći odabranim mjerama ili sredstvima. Naizgled atraktivna predstava o relaksiranju odnosa sugerira uklanjanje onih smetnji u komunikaciji zbog kojih dolazi do nerazumijevanja, agresivnosti i netrpeljivosti. U političkom žargonu nosilaca ovog narativa to se često iskazuje frazom „da ćemo se fokusirati na stvari o kojima se slažemo, a izbjegavati teme o kojima se ne slažemo.“ Na taj način bi se, tako se tvrdi, stvorio jedan novi ambijent dogovaranja u kojem bi se konflikti sveli na najmanju moguću mjeru. Taj pristup generalno zvuči konstruktivno, ali krije već na toj generalnoj ravni jednu principijelnu zamku: politika se, naime, tim putem svodi na međusobne odnose, a potpuno se zanemaruju ideološke matrice aktera, motivi dugog trajanja, strateški ciljevi političkih subjekata koji učestvuju u tom procesu. I to uistinu zvuči kao solidna agenda za komunalnu politiku, no na višim razinama, koje imaju i svoju međunarodnu dimenziju, naročito bitnu u bosanskohercegovačkom slučaju, takav pristup nije lišen izvjesne naivnosti.

Photo: Dejan Rakita/PIXSELL

U novom narativu relaksacije od presudne je važnosti mentalna figura provokacije. U nizu izjava ključnih protagonista Osmorke, te u napisima njima bliskih medijskih komentatora, provlačila se sve više teza da je dugogodišnja destruktivna politika Milorada Dodika i Dragana Čovića zapravo bila rezultat neprestanih provokacija iz „političkog Sarajeva“, te da su oni sad, nakon što je SDA odstranjena iz vlasti, „okrenuti Evropi“ i spremni na saradnju, kako je nedavno napisao jedan od istaknutih političkih analitičara. Relaksacija ovdje dakle znači odsustvo „provokacija“ iz Sarajeva prema dugogodišnjem savezničkom bloku SNSD-a i HDZ-a. U skladu s tim, u pratećim medijskim naracijama, očito bez ikakvog dokaza ili uporišta u realnosti, ove grupacije odnosno njihovi prvaci, odjednom su predstavljeni kao pozitivci koji su promijenili svoje stavove, riješeni da državu povedu putem „evro(atlant)skih integracija“.

Problem s ovim narativom je višeslojan. Već na njegovoj površini jasno je vidljivo da ga stvarnost u potpunosti demantira. Čović, koji se, istina, posljednjih sedmica rjeđe oglašava, nije odustao od svojih ciljeva; naprotiv, HDZ je tražio usvajanje izbornog zakona kao prvi test za svoje koalicione partnere iz Osmorke. Dodik opet nije izvršio ni uobičajene stilske korekcije, redovni bahati ispadi se nastavljaju, a antiustavno usvajanje zakona o državnoj imovini u parlamentu manjeg entiteta, jednako antiustavno i pompezno obilježavanje 9. januara, te odlikovanje za Vladimira Putina su očiti primjeri za to da je teza o „nekom novom Dodiku“ puka fantazma. Usprkos svemu tome, glasnogovornici nove koalicije i dalje uporno ustrajavaju na održavanju te iluzije, koja nadilazi običnu političku propagandu i postiže efekat suprotan proklamiranom cilju relaksacije odnosa. Taj efekt je potencijalno izuzetno opasan, jer odveć veliko odstupanje javnog govora od očiglednih činjenica do te mjere da jezik i realnost gube bilo kakvu sponu dovodi komunikativnu zajednicu u šizofrenu konstelaciju, koja može rezultirati velikim napetostima punim eksplozivnog naboja. Takav pokušaj kreiranja paralelne stvarnosti veoma je blizak diskurzivnim operacijama trumpističkog pokreta koji je umnogome doprinio etabliranju one fatalne postčinjenične kulture koja je, kako znamo, prouzrokovala velike podjele u američkom društvu. Takav pogubni scenarij moguć je i kod nas, preciznije u onom njenom dijelu društva koji kolokvijalno i nezgrapno zove „probosanskim“. Linija dugotrajnog konflikta između tzv. probosanskih odnosno građansko-demokratskih na jednoj i etnoseparatističkih politika na drugoj strani sad bi se, metaforički rečeno, preselila u Sarajevo, odnosno u, uvjetno govoreći, probosansku javnost. Dok bi prema separatističkim politikama nastupila „relaksacija“, napetost bi se transferirala u samo srce bosanskohercegovačkog političkog subjekta, unutar kojeg bi se dihotomija sve više radikalizirala. Takve radikalne tendencije primjećujemo već u virtualnom svijetu društvenih mreža, koje se veoma lako mogu preliti u materijalnu stvarnost. Prema Helmuthu Plessneru ključ za predrevolucionarno ili anarhističko stanje je podjela jedne zajednice u dvije paralelne stvarnosti koje više nemaju skoro nikakvih dodirnih tačaka.

Postavlja se pitanje otkud je došla potreba za takvim diskurzivnim viškom? Osmorka je i bez tog diskurzivnog žongliranja mogla pristupiti formiranju vlasti. Teško je pronaći adekvatan odgovor na to pitanje. Možda se govorom o relaksaciji nespretno htjelo poslati neki pozitivan signal koji bi u drugi plan stavio neobičan tok pregovora i karakter sporazuma potpisanog sa HDZ-om i SNSD-om, u kojem, objektivno gledano, nije ostalo mnogo od predizbornih najava same Osmorke, dok se čini da su, nasuprot tome, uvaženi mnogi presudni zahtjevi Milorada Dodika i Dragana Čovića. A možda je i problem mnogo dublji.

Foto: Dž. K. Radosarajevo.ba

Tu dolazimo do drugog nivoa na kojem funkcionira ova retorika relaksacije. Teza da su Dodik i Čović zapravo samo žrtve provokacija, te da će izostankom tih provokacija (tj. odlaskom SDA i DF-a) uslijediti njihova politička konverzija, ne mijenja samo pogled na sadašnji politički trenutak nego neumitno vodi u novu interpretaciju prošlosti o kojoj smo načelno govorili na početku. Ta revizija u skraćenom obliku izgleda otprilike ovako: svih ovih godina ovaj etnoseparatistički dvojac nije po svom izboru vodio antibosansku politiku u korist susjednih država, nego je to samo tako izgledalo pošto je uvijek samo reagirao na „političko Sarajevo“. Tako se ne samo pravda, nego i bagatelizira njihovo destruktivno djelovanje. Zapravo, ovaj stav se nadovezuje na jednu stariju tvrdnju koja se često može čuti u onim komentarima koji su dio mozaika omamljujućeg narativa relaksacije, a koja se sastoji u tome da je Dodik ustvari pragmatičan političar, a da su njegove nacionalističke eskapade tek folklor i predstava za javnost, te da ih ne treba uzimati za ozbiljno. No, sve govori tome u prilog da je ta teza velika iluzija. Jer, ne postoje dva Dodika. Postoji samo jedan Dodik, koji jeste pragmatičan u smislu vlastitog probitka, ali je jednako tako radikalni šovinista i sljedbenik ideje srpskog sveta. Ta dva aspekta njegovog političkog djelovanja uopće nisu u proturječnosti. Na primjer, Dodiku je sigurno stalo do nekih ekonomskih projekata, recimo aerodroma u Trebinju ili hidrocentrale Buk Bijela, vjerovatno zato što bi on, koji već 20ak godina vlada entitetom Rs kao vlastitim gazdinstvom, ili njegovi ljudi iz njih izvukli ličnu korist. Istovremeno, sasvim je razvidno da je trebinjski aerodrom vojnostrateški projekt srpskog sveta i ruske vanjske politike, da je Buk Bijela od krucijalne važnosti za energetsku sigurnost Srbije. U tome nema nikakve proturječnosti. Dodik jeste vješt pragmatičar ali je i vojnik velikosrpskog i ruskog imperijalnog projekta na Balkanu. Njegov cilj je stvaranje smanjene Velike Srbije, koja bi uz Srbiju obuhvatala pola BiH, Crnu Goru, i dio Kosova. Taj projekt je svakako veći od Dodika, iako on lično u njemu zaista igra bitnu ulogu. Ali, on je njegov izvršilac i teško da postoji opcija da skrene s tog puta i odustane od te agende. Previše je resursa i sredstava uloženo u njenu realizaciju. Nadalje, Dodik jeste parija na međunarodnoj sceni, ali on ima višestruke jake veze sa radikalnom putinističkom desnicom u Evropi i SAD. Sve su te veze jako dobro dokumentirane; one su duboke i dugotrajne. On je stoga dio agende koja je puno šira od BiH i Balkana. Banalizirati Dodika jer je osobno sklon primitivnim incidentima i jer često djeluje kao lakrdijaš najveća je greška koju neki politički akter u Bosni i Hercegovini može počiniti. Isto vrijedi i za njegovog višegodišnjeg saveznika Dragana Čovića, koji njeguje nešto drugačiji stil, ali je bez ikakve sumnje dio istog projekta koji za svoj krajnji cilj ima stvaranje pretpostavke za uništenje državnosti Bosne i Hercegovine.

Stoga retuširanje političkih biografija etnoseparatističkog dvojca iz medijskih krugova bliskih Osmorki predstavlja revizionizam prvog reda. U tom revizionizmu ne rehabilitiraju se samo pomenute ličnosti nego, implicitno, i politike koje oni predstavljaju. Istovremeno, takvim falsificiranjem povijesti bosanskohercegovački politički subjekt gubi diskurzivnu hegemoniju, da ovdje parafraziramo Gramsija, koju je on uspostavio još tokom rata, a koji počiva na temeljnoj i općeprihvaćenoj okvirnoj istini da je Bosna i Hercegovina, a s njom i ideja građanske i multietničke republike, bila izložena zločinačkom napadu etnoseparatističkih velikodržavnih politika. Usprkos svim nacionalističkim nastojanjima da se ona opovrgne, ta okvirna istina je i dalje na djelu i predstavlja stanovit simbolički kapital. Otvaranje prostora za reviziju zapravo je moguće samo iznutra, dakle „iz Sarajeva“, i ta mogućnost se upravo nazire pomenutim implicitnim rehabilitiranjem ideologija čiji su trenutni predstavnici SNSD i HDZ, te u posljednje vrijeme sve češćim relativizirajućim signalima na tragu politike relaksacije, kao što je nedavno gostovanje okorjelog propagandiste Borisa Malagurskog na jednoj sarajevskoj televiziji. U tom kontekstu posebno je rječita i izjava Elmedina Konakovića u kojoj se u istu ravan dovodi 9. januar i 1. mart  –  dva datuma koja označavaju potpuno suprostavljene sisteme vrijednosti markirajući granicu između civilizacije i barbarizma.

I tu, na kraju, dolazimo do korijena pomenutog narativa relaksacije. On seže u devedesete godine 20. stoljeća, kada su čak i početkom rata u jednom značajnom dijelu bosanskih medija za „oružane sukobe“ i dalje po ustaljenoj matrici optuživana „tri nacionalizma“, „zaraćene strane“ i kad je, primjerice, veliki dio sarajevske javnosti, usprkos svim opipljivim činjenicama i dokazima, masakrima na Kupresu, u Bijeljini i Zvorniku, vjerovao da će „razum prevladati“, ili čak da će „JNA spriječiti rat“. Ta je iluzija, znamo, skupo plaćena, ali ona je iz tadašnjeg horizonta očekivanja u kojem se notorno troma kolektivna svijest još nije bila navikla na raspada jednog polustoljetnog sistema, donekle i razumljiva. Danas, nakon iskustva s tom velikom i kobnom iluzijom graničilo bi sa idiotizmom odbijati spoznaju da su iste politike koje su i 90-ih uništavale Bosnu i Hercegovinu i njene ljude i dalje na djelu. Ni jedna jedina „alternativna činjenica“ iz postfaktičkog registra, koliko god htjeli povjerovati u nju, to neće promijeniti.

Vahidin Preljević
Autor 15.1.2023. u 09:56