‘Vajmarska’ neodlučnost Zorana Milanovića

tačno.net
Autor 27.11.2013. u 14:17

‘Vajmarska’ neodlučnost Zorana Milanovića

Ima nešto kod Zorana Milanovića što te istodobno razveseli i sneveseli. Taj čovjek jedan je od još sasvim rijetkih hrvatskih političara koji svojim izjavama zna, baš ono, ubosti u pravu stvar. Ali se onda neposredno pred ciljem spetlja, zatetura i najčešće sruši na razinu mizernog prosjeka ostalih hrvatskih političara

Piše: Marinko Čulić, T-portal

Navest ću, za ilustraciju, dva primjera, a onda preći na treći, koji je i povod ovom tekstu. Svojedobno je premijer prvi skočio na izjavu Ruže Tomašić da su nacionalne manjine gosti u Hrvatskoj, što je očito bilo ne obično reagiranje na prvu loptu, nego je, barem se meni čini, Milanović prepoznao i fenomen koji se u međuvremenu sasvim potvrdio. A to je da male radikalno nacionalističke stranke i nestranačke inicijative u Hrvatskoj postaju važan akter u politici, jer više nisu obične skutonoše HDZ-u, nego bi se prije moglo reći obratno, da Karamarkova stranka sada češće kaska za njima (i za Crkvom).

No onda je Zoran Milanović uprskao stvar time što je nespretnom i taštom taktikom za EU-izbore, zbog više se nitko ne sjeća kakve ljutnje na Ivana Jakovčića, uvelike olakšao toj istoj Tomašićki da danas zastupa Hrvatsku u Europskom parlamentu. Drugi je primjer sasvim svjež i tu sjećanje nikome neće biti problem. Milanović je, isto kao i u Tomašićkinu slučaju, shvatio da antićirilična ‘revolucija’ u Vukovaru nije prolazni hir izvanparlamentarne desne opozicije, nego da se iza toga valja nešto veće, što se s ovim referendumom za sužavanje prava srpske i drugih manjina i obistinjuje. Zato je odbijao razgovarati s vukovarskim stožerašima, jer ‘nikoga ne predstavljaju’, i tek da razgoliti prije nego uvaži Josipovićev suprotni stav, preko volje se s njima sastao.

Ali onda je nakon blokade koju su njemu, Ivi Josipoviću i ostalima ovi priredili u Vukovaru, od toga odustao i čak pao ispod razine predsjednika Republike izjavivši da tom blokadom nije prekršen nikakav zakon. Naravno da jest, štoviše, ako se bilo kome, a ne samo hrvatskim političarima i stranim diplomatima, sprečava slobodno kretanje jednim gradom, onda bi to prvi trebao znati čovjek čija je vlada glavni predlagatelj tih zakona. Ali, eto, predlagatelj je odlučio zatvoriti oči i začepiti usta, jer mu je bilo važnije malo olabaviti zategnute odnose s vukovarskim stožerašima, nego otvoriti pitanje u kakvoj to zemlji živimo ako se jedna nova desna politička opcija predstavlja javnosti tako što ukida pješačka prava neistomišljenicima.

I zbilja, u kakvoj to zemlji živimo? I s tim se uhvatio ukoštac premijer, ali opet s talentom da postavi dobro pitanje i na njega da krivi odgovor. S pravom je ovih dana izjavio da je Hrvatska iscrpila svoj model ‘nazovi razvoja’ i ako ovako nastavi, suđeno joj je, veli, da postane ‘jedva prosječna i neuspješna europska država’. Točno, jedino nije jasno zašto je tu rečenicu stavio u kondicionalni oblik, jer Hrvatska – već jest neuspješna zemlja. Toliko neuspješna da se ovdje više i ne radi o ‘nazovi razvoju’, kako on kaže, nego o ordinarnom nazadovanju, što je lako dokazati svim mogućim usporedbama. Budući da je sada članica Europske unije prvo se nameće paralela s njom, koja je porazna, jer ona tu pliva po samome muljevitom dnu, što jasno proizlazi iz podatka da po broju nezaposlenih među mladima prednjači (uz Španjolsku i Grčku). Ako to ne govori o besperspektivnosti zemlje, ne znam što govori.

Još je gore to što je ovo nazadovanje evidentno i u odnosu na bivšu Jugoslaviju, zbog čega će, znam, mnogima proključati krv, ali, polako, i za to postoji jednostavna i egzaktna potvrda. Jugoslavija je, valjda nije sporno, ekonomski, a pogotovo standardom građana, prednjačila među sadašnjim postsocijalističkim tranzicijskim zemljama, a Hrvatska (uz Sloveniju) još i mnogo više. E, sada je gotovo pa obratno, za što je objašnjenje sigurno i rat devedesetih, ali ono nije dovoljno. Od deset tranzicijskih zemalja unutar EU-a nju su pretekle umalo pa sve, a čak i one koje za njom još zaostaju, to su jedino Rumunjska i Bugarska, ubrzano je sustižu. I to nije cijeli problem, postoji nešto još crnje. U tim dvjema zemljama nezadovoljstvo ljudi teškom ekonomskom situacijom usmjerava se u pravcu gdje to jedino ima logike, u masovnim socijalnim prosvjedima, a u Hrvatskoj u pravcu gdje te logike najmanje ima, u masovnim (pseudo)patriotskim protestima.

Ova zemlja već je 22, 23 godine samostalna i neovisna država, ali kao da sama u to najmanje vjeruje, i uvijek je u grčevitoj potrazi za novim potvrdama da je tako. I zato se, uz pasivno i kilavo držanje lijevoliberalne vlasti, na desnici smjenjuju sve radikalnije opcije kako stvoriti još ‘hrvatskiju’ Hrvatsku. A kako ovdašnja desnica, osim u kratkim periodima reformi u HDZ-u, nije smislila ništa drugo po čemu se to mjeri osim napasne katoličke pravovjernosti i opasne averzije prema Srbima i drugim manjinama, dobili smo što smo dobili. Amalgam religioznog nacionalizma i nacionalističke religije, koji prirodno teži nekoj vrsti reanimiranja NDH, gdje je to najpotpunije ostvareno. Naravno, da su to pusti snovi, jer sada je situacija u međunarodnom okruženju stubokom drukčija nego prije sedamdesetak godina, ali je zato raspored unutrašnjih političkih snaga zabrinjavajuće sličan.

Imamo malu grupu stožeraško-klerikalnih zagrižljivaca koji se guraju na vlast, imamo i Katoličku crkvu (plus HDZ) koja ih iz pozadine podupire, a ako ni to nije dovoljno za veliki politički zaokret unatrag, jest za izlijevanje sve sirovijih i sve mahnitijih političkih strasti. I tako smo dobili ovo Šimunićevo ‘Za dom spremni’, pri čemu masovne ovacije koje je dobio u Zagrebu i Splitu, a zvižduke samo u Puli, govore da ova zemlja kao da je spremna opet izgubiti veliku povijesnu utakmicu koju je jednom već izgubila. Eto, zato treba korigirati nedorečenog Milanovića, jer je očito da u današnjoj Hrvatskoj uspijeva samo neuspjeh, pri čemu je sadašnja vlast ‘vajmarski’ neodređena što ima pred sobom. A ako i vidi problem, ne zna s kojeg bi ga kraja trebalo rješavati.

S oba, to je van sumnje, jer ako je teška ekonomska i socijalna situacija dovela do ove histerizacije na desnici, sasvim jednako se može reći i da ta histerizacije betonira sadašnje stanje i čini ga bezizlaznim. Što, primijetili ste da se čak i Karamarko pokolebao zbog toga i, odbijajući od sebe odgovornost za to, po svemu sudeći neće podržati antićirilični referendum? To je, naravno, dobro, ali nije dovoljno bez kakve-takve odlučnosti i vizije sadašnje vlasti, ali i svih drugih ključnih institucija u zemlji koje se uglavnom prave da ih se ovo ne tiče. U ovim stvarima, ni kilogram prvoga ne može nadomjestiti dekagram drugoga.

tačno.net
Autor 27.11.2013. u 14:17

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija