Valja nama preko rijeke

Autor 7.1.2011. u 04:14

Valja nama preko rijeke

Odgovoriti na pitanje šta je to strančarenje je vrlo jednostavno. Riječ je o dekadentnoj pojavi izrođenog političkog, ekonomskog, društvenog i kulturnog sustava u kojem interesne skupine koje se bore za vlast gube u svojoj suštini (ne i formi) idejni i ideološki identitet, i postaju svrha same sebi i zadovoljavanju osobnih ambicija. Tada se gube sve granice, moralni i  vrijednosni sustav se urušava, kriminal postaje norma življenja, poštenje postaje ili greška ili otežavajuća okolnosti a dekadencija uzima sve veći danak dok se na kraju ne dotakne samo dno propasti. Ukratko je to sustav koji postoji nešto duže od dvije decenije na ex – SFRJ prostoru, naravno pod upravljačkim kišobranom vanjskih, protektoratskih klika i neoliberalnih bankarskih, koorporativnih gospodara. Mora se priznati da taj kišobran vrlo uspješno povlaći pijune na šahovskoj ploči Zapadnog Balkana i Bosne i Hercegovine (uključujući oba njena entiteta – Federaciju i Republiku Srpsku, svih 10 kantona, distrikt Brčko i grad Sarajevo). Ti domači eksponenti dekadensa su samoproglašena nacionalna i religijska kvazi – „elita“, a u ustvari obična kleptokratsko – kakistokratska mješavina svega i svačega. I u toj mješavini se tako nailazi i na dosta brojan odurni sloj bivših članova svih saveza komunista (jedno je član partije, a drugo je komunista, da parafraziram Boru Todorovića u hvalevrijednom filmu „Kako se kalio narod Gornjeg Jaukovca“), a inače sada zakletih antikomunista (e moj Tito šta se svašta u partiju/partije primalo) kao i na brbljive spasioce nacija, religija, naroda, etnija, sekti, … i čega sve ne…a u stvari najobičnije kriminalce sa prevarantskim načinom razmišljanja jednog šibicara.

Fenomenalni Miroslav Krleža je u „Tumaču domobranskih i stranih riječi i pojmova“ (na kraju svoga djela „Hrvatski bog Mars“) pod natuknicom „Nagodba“ dao sljedeći zaključak „… i tako ih je onda đavo odnio : i krunu i sporazume i političare i slomove i poraze i iluzije, programe, parlamente, i stranke“. Ova Krležina rečenica na vrlo jezgrovit, ali i tačan način opisuje trenutno stanje na političkoj sceni BiH (i oba njena entiteta … itd.). Tako je uostalom funkcionirao i političko – stranački sustav kraljevine SHS/Jugoslavije, čiji se neuspjeli i karikaturalni pokušaj višestranačja ponavlja evo več duže od dvije decenije na istom prostoru, ali sada i u obliku opranih i reformiranih genocidno – etničko čistih – kriminalnih stranaka (one starojugoslavenske, karađorđevićevske su bile samo izrazito korumpirane). U tom sustavu parlamentarnog kačamaka i tamburica, nije se više znalo ko je sa kim, ni ko će sa kim, ni sa kim će završiti. Sve su opcije bile otvorene, a ništa kratkotrajnije nije bilo od „časne političke“ za formiranje koalicije. Pa je republikanski i hrvatsko – seljački tribun Radić šurovao sa Kominternom, a onda za par mjeseci ušao u koaliciju sa radikalsko – srbijanskim Pašićem. A jugomuslimanski Mehmed Spaho i klerikalni Korošec su na kraju utočište našli u Radikalnoj zajednici u „čeličnom“ zagrljaju protofašističkog i velikosrpskog Milana Stojadinovića. To je bio strančarski svijet koji je izrodio i nešto takvo da se i lider Socijalističke partije Jugoslavije, socijal-revizionista i socijaldemokrata Živko Topalović nađe u najbližem okruženju Draže Mihajlovića.

Na sličan način se odvija i stranačka i politička aktivnost u BiH (i ona njena entiteta … itd), jer se evo već tri puna mjeseca nakon oktobarskih izbora nastavlja sapunica „Formiranje vlasti“ sa više interesantnih zapleta i obrta nego što nude „Šeherezada“, „Očajne kućanice“ i latinoameričke i sjevernoameričke sapunice. Da su principi davno izumrla vrsta na ovom prostoru, to je općepoznata činjenica, ali ova šarada je prevazišla sve ono što je i Nušić mogao sebi predočiti. Pa je tako nastala i nova bosansko – balkanska zakonitost, koja glasi : “Pljuvanje je proporcionalno ranijem ulizivanju, i obrnuto ulizivanje je proporcionalno ranijem pljuvanju“. Riječ je o vrlo jednostavnoj jednadžbi koja se u praksi iskazuje kao Avaz + SBB pljuju Stranku Zagrabih do samoga kraja 2010. = Avaz + SBB pozivaju Stranku Zagrabih da zajednički spase BiH nakon nove 2011. Naravno praktičnih primjera ove jednadžbe samo sa različitim eksponentima (SDA, SNSD, SDP, oba HDZ, HSP, SDS, PDP, Lijanovići, … itd) ima jako mnogo. U zadnja tri mjeseca se odvija intenzivno strančarenje koje za cilj ima popravak naših života u skladu sa propalim europskounijskim neoliberalno narodnjačko – pesovskim integracijskim laprdanjima, tako da su nam samo Romi i gejevi ostali ugroženi, a ostali žive kao „bubreg u loju“. I dok traje ova trakavica zemlja je u kaosu, neoliberalne strane banke i dalje su glavne haračlije ove raje, redovi penzionera pred poštama i bankama čekaju u hladno januarsko jutro svoje zakašnjele penzije, radnici se prebijaju (vidjeti pod jablanički Granit) i otpuštaju, ono malo privrede što je ostalo nestaje i gasi se, a fondovi se prazne. Dostojanstven život običnih, poštenih ljudi je nestao. Za to vrijeme su i snažne vodene bujice uništile sve na što su naišle, nanijevši običnim ljudima nenadoknadivu štetu, ulični kriminal dostigao je neslućene visine (a čiju žaoku sam na svoju nesreću osjetio i na sebi), a Zenica se pretvara u otrovni staklenik. Toliko je toga zla i dekadensa od ekonomije, preko obrazovanja i sigurnosti do kulture, da bi to zahtijevalo prostor čitave jedne knjige, a ne skromnog članka. Ali, građanine, upravo dok nestaješ u tom živom blatu, znaj da češ biti nacionalno spašen, jer strančari „krv svoju prosipaju“ boreći se za tebe na neprekidnim sastancima, na kojima se štite tvoji nacionalni interesi, a ustvari brane najobičniji i najprizemniji financijski i materijalni interesi pojedinaca ili određenih klika.

Koncept čitave priče je pogrešno postavljen. Ako se igra u okvirima onoga što zahtijeva ovakav sustav, onda je svaki rezultat utakmice unaprijed predestiniran (određen). Igra se na njihovom stadionu, po njihovim pravilima, sa njihovim sudijama, i pred njihovim gledalištem i teško je uopće igrati ravnopravnije, a još teže dobiti meč, naravno ako ne postaneš kao oni… ali zar onda ima više išta smisla, jer ostaje statičnost, neka vrsta mračne močvare. I upravo je to ključ postizbornih kombinatorika, jer se spajaju i raspajaju svi i svašta. Konstitucija je tako funkcionalna da je teorijski moguće, ali praktično teško izvodljivo da samo jedna opcija pobijedi. Moguće je biti apsolutni ili relativni pobjednik samo u konsocijacijskim uvjetima,tj. u okvirima jedne od tri konstitutivne nacije i njihove zaokružene teritorijalnosti. Za mnoge intelektualce i građanski raspoložene pojedince, SDP BiH je predstavljao taj most koji bi mogao i trebao da postane most nad konsocijacijskim udubinama. Međutim, najuže rukovodstvo SDP-a nije uspjelo da artikulira svoju politiku i da se etablira na prostoru gdje su Srbi i Hrvati većina (a to je nešto više od 70 % BiH), što je ustvari činjenica još od prvih tzv. izbora 1990. god., pa evo sve u zadnjih 20 godina. Vrlo je teško očekivati da će nakon učinjenog na ovim izborima i „jakih riječi“ izgovorenih u postizborju, to biti moguće uopće učiniti u dogledno vrijeme.

Greška je što SDP BiH nije prije izbora pokušao napraviti jednu opciju = stranački i vanstranački bastion progresivne i udruzene ljevice, jer je opći interes iznad svih personalnih animoziteta i osobnih ambicija. Ideja je najbitnija, pojedinac je samo sredstvo realizacije ideje. Veliki broj stvarnih i istinskih ljevičara u dijapazonu od anarhista do socijalliberala još uvijek prebiva na ovom trusnom tlu, a da nisu i ne žele biti stranački angažirani, ali bi bili spremni da pomognu. Isto tako, koliko god izgledale male i niz drugih ljevičarskih i lijevo-centrističkih stranaka bi u tome bastionu pomogle da se ne rasipaju glasovi. Svaki glas je vrijedan. Ali umjesto toga smo bili svjedoci kratkih, ali žestokih žaoka upućenih između velikog SDP-a i malih NS, SDU i NSP neposrednih pred izbore (umjesto da su se međusobno nadopunjavali i pomagali). Kao posljedica toga se došlo u situaciju da se traže kao koalicioni partneri HSP (koja baštini prilično mutnu tradiciju), i čiji se predsjednik i nije baš proslavio kao premijer Zapadnohercegovačkog kantona/županije te stranka jedne privredne korporacije. Ne bi trebalo ni zaboraviti ni pokušaje pregovaranja sa SDS i PDP. Potrebno je naglasiti da se dobar dio glasova dobio i radi predizbornog forsiranja Valtera, ZAVNOBiHa, soundtracka iz filma „Bitka na Neretvi“ i slično, a onda se upušta u klasična strančarenja svojstvena preoportunističkom idejnom socijalrevizionizmu sa osobama koje se definitivno ne bi mogle uklopiti u viziju istinske valterovsko – zavnobihovske poruke. Naravno druga je priča kakve veze ima socijaldemokratija i pesovska podrška sa Valterom (koji je bio istinski komunista), sa ZAVNOBiH-om, koji je ipak bio posljedica odluka vrha Komunističke partije (dok je vodstvo Socijalističke partije Jugoslavije – tadašnje članice Socijalističke internacionale – bilo prisutno na kongresu Jugoslovenske vojske u otadžbini pod komandom Draže Mihajlovića u selu Ba), ili sa bitkom na Neretvi u kojoj su se borile proleterske brigade. Ipak na kraju krajeva, historiju treba ostaviti historičarima i arheolozima da je izučavaju, a samo je bitna budućnost.

Istovremeno sa evo već višemjesečnim pregovaranjima u vezi sa formiranjem vlasti, SDA vodi „zakrabuljeni ples“, u kome njen predsjednik govori da je na rukovodstvu SDP-a odgovornost, čime vrlo vješto prebacuje na „starijeg platformskog partnera“ ovu strančarsku rašomonijadu. Razlika u rezultatima izbora na dijelu BiH gdje su Bošnjaci – muslimani većina nije baš toliko velika da bi SDA mogao sebe predstavljati u javnosti kao nevinog promatrača (i koji bi se na kraju pojavio kao spasitelj ove sve očajnije situacije). Ovakvu situaciju najbolje kapitaliziraju SNSD (sa svojim koalicionim satelitima i mlađim partnerom SDS-om) i HDZ (i onaj sa brojkama i onaj bez brojki, te naravno njihovi sateliti) koji homogeniziraju svoj birački potencijal i naravno većinsko stanovništvo Republike Srpske i kantona i dijelova kantona sa hrvatskom većinom. Njihove stvarne namjere nisu uopće bezazlene, nego su vrlo maligne. Naravno to definitivno vodi ka betoniranju situacije, i produbljivanju već znatno ranije učinjenih konsocijacijskim i teritorijalnih podjela. SBB i SBiH po svome običaju nastavljaju loviti u mutnom. A i demagoški pristup je providan, jer dok se čitava Europa ljulja kao klackalica i nepovratno kreće ka formiranju nove Europe oslobođene neoliberalne tiranije, naše stranačke i lokalne vođe, zajedno sa svojim protektorskim patronima prodaju narodu još uvijek tu neoliberalnu narodnjačko – pesovsku iluziju kao neku šarenu lažu koju mi treba da progutamo (ako nam naravno ona u međuvremenu ne zastane u grlu i uguši nas). Horor, horor…. kako bi to rekao Marlon Brando glumeći pukovnika Waltera E. Kurtza u „Apokalipsi danas“.

I kada je Pandora lakomisleno otvorila kutiju iz nje su izašla sva zla, a unutra je ostala samo nada. I ovaj starogrčki mit, koji je ostao duboko usječen u kolektivno sjećanje čovječanstva, ima svoje mjesto u našoj sadašnjoj beha priči. Nada ne može umrijeti, ona može samo nešto novo izroditi, nešto bolje… naravno treba biti strpljiv, odlučan i umješan da bi nada nešto ipak rodila. U našim uvjetima najbolje rješenje je da nadu izrodi nova, postmoderna pluralna ljevica, oslobođena strančarske logike i promišljanja (koje se toliko udaljilo od borbe za interese običnih ljudi) koja za cilj ima samo preobrazbu zajednice u njenoj cjelosti i temeljito čišćenje od dekadensa. Ta pluralna ljevica bi obuhvatila jedan široki spektar u kome bi jedina odrednica podjele bila na one koji su ljudi i na neljude. Taj frontovski pristup bi tako nesektaški obuhvatio i uvažavao i anarhosindikaliste i anarhokomuniste, i libertijance, i trockiste i titoiste i luksemburgiste, i eurokomuniste, i lijeve socijaliste, i socijaldemokrate, i socijalliberale, i progresiste, i pobornike teologije oslobođenja (vrlo prihvatljive i potrebne u ovom novom pokretu), i antifašiste, i progresivce, i nezavisne marksiste i slobodne ljevičarske mislioce, pa zašto ne i one koji istinski vole narod kojem pripadaju i ponosni su na svoju nacionalnu i narodnosnu pripadnost (ali ne mrze druge i ne smetaju im drugi), ukratko sve osobe kojima je na srcu istina i progres…. itd… Samo se takvim objedinjavanjem može izbjeći ta igra na terenu na kojem se ne može dobiti. To je ustvari jedini način da se zatvore rasjepi konsocijacija i teritorijalnih podjela na tri dijela, kao i da se zatvori poglavlje kriminala u BiH. To jeste dug proces, koji iziskuje napore i izniman trud,… ali je na kraju i jedini isplativ. Na prostoru BiH (i to u oba njena entiteta, kantonima… itd.) postoji čitav niz nadstranačkih i nestranačkih organizacija i asocijacija (i koje ni u svojim najtajnijim mislima ne žele postati stranke), koje su napredne, ljevičarske, progresivne i nadasve odane borbi za bolje i sigurnije sutra. Od velikog broja tih organizacija bi vrijedilo istači Jedinstvenu organizaciju za socijalizam i demokratiju, ANTIFA u Mostaru, prijatelje „Ekonomije zadruge“, pokret Dosta!, Akciju Građana… itd…te bratske organizacije Savez komunista i Pokret za socijalnu pravdu, i naravno grijeh bi bilo ne spomenuti časopis „Novi Plamen“. Za razliku od stranaka one međusobno dobro funkcioniraju i međusobno se nadopunjavaju, bez personalnih ambicija i sukoba. Iako na prvi pogled izgledaju malobrojne, ne treba smetnuti sa uma da u uvjetima najveće pasivizacije našeg stanovništva u njegovoj historiji, kada je obični čovjek nesiguran, sve povučeniji u sebe, svakodnevno izložen ispiranju mozga od strane neoliberalnog blještavila, realitija, sapunica i sličnog smeća i tako u potpunosti „ubijen u pojam“, nije štos u kvantitetu, nego u kvalitetu ljudi. Uostalom ne zaboravimo da je SK BiH imao skoro pola miliona članova, a da je na prvim izborima prije 20 godina dobio duplo manje glasova. Sa druge strane postoji primjer KPJ (zajedno sa KP Hrvatske i KP Slovenije) koja je neposredno pred II. svjetski rat bila jedna od najmanjih europskih komunističkih partija i daleko zaostala po članstvu (u BiH je bilo samo nešto više od 900 članova partije) i sreskim odborima od velikih stranaka tipa Jugoslavenske radikalne zajednice, Demokratske stranke, Hrvatske Seljačke stranke, Socijalističke partije… itd. Dok su se ove velike stranke raspuknule kao mjehur od sapunice, svima nam je odlično poznata uloga, snaga i značenje KP u tom vrlo nesretnom periodu naše historije. Znači papirni član i ne odana i idejno sumnjiva osoba ne znači ništa, samo predstavlja breme na leđima pravih i odanih aktivista.

I upravo ovi mladi ljudi okupljeni oko niza organizacija daju nadu da će ideja o boljem ostati sačuvana i da će preživjeti ovu moralnu i vrijednosnu golgotu. Potrebno je sada tu energiju kapitalizirati i usmjeriti, pa i funkcionizirati u stvaranje jednog takvog zajedničkog nadstranačkog bloka. I naravno, neka se i „veliki“ stranački ugledaju na nas „male“ nestranačke, i promijene svoje politiku za 180 %, i zajedno krenemo ostvarivati novi bedem ljevice, demokratije, socijalizma, republikanizma i slobode. Naravno preduvjet bez kojeg se ne bi mogao ostvariti projekt, jeste da svi koji u njega ulaze, budu čisti, odnosno nekompromitirani repovima raznoraznih afera i sumnji. Potreban je samo mali korak, da se prijeđa ta rijeka odvažnosti i volje da se stvori novi i bolji svijet.

www.josd.org

Autor 7.1.2011. u 04:14

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija